Na mjestu nekadašnje Haulikove 14 (danas 12) nalazila se kuća Antonije Gast, koju je 1864. kupio njezin zet Ivan Vukić. Pričalo se za Ivana Vukića da je bio „pučki tribun“ , da se u njegovoj gostionici vis a vis „Sidra“, u Kasserngasse 78, okupljala sva bivša Krajina i da je besplatno hranio siromašne učenike. Bio je predsjednik „Zore“ 1875. /76. Dio svoje imovine oporučno je ostavio siromašnima, pa je nakon njegove smrti osnovana „Vukićeva zaklada za prehranjivanje uboge školske djece“, koju je vodilo Gospojinsko društvo sv. Vjekoslava. Kuću u Haulikovoj naslijedio je sin Milan, akademski slikar i profesor karlovačke gimnazije. (R. Radovinović „Stari Karlovac…“)
U životu tada prizemne kuće Haulikove 14, pojavljuje se krajem prvog desetlijeća 20. st. obitelj Gombač.
Glava obitelji Ivan Gombač , rođen je u Harijama u Istri 1847., dolazi sa ženom Helenom u Karlovac oko 1875. i na Senjskoj cesti radi kao kovač i potkivač konja. Obitelj je imala petero djece. Nakon naukovanja u Zagrebu kod „Rabusa“ (kasnije „Sljeme“), i usavršavanja u Pešti i Grazu, Ivanov sin Anton (Karlovac, 1886. – 1957.) otvara u Karlovcu 1908. g. vlastiti mesarsko – kobasičarski obrt i zapošljava dvadesetak radnika.
Prema dokumentu iz Državnog arhiva (12207/24.) od 23. studenog 1924. Anton Gombač dobiva uporabnu dozvolu za pregradnju štale u kobasičarsku radionu i hladionu u dvorišnom dijelu svoje kuće broj 14 u Haulikovoj ulici. Godinu dana kasnije dobiva dozvolu za klanje svinja u njegovoj kući „u svrhu laglje i svrsishodnije preradbe mesa“ i dozvolu za gradnju dvorišne zidane gospodarske zgrade koja će služiti kao štala za marvu. Navedenu zgradu 1928. nadograđuje još jednim katom.
Bračni par Anton i Ana Gombač , 1926. g. prema nacrtu Lavoslava Bareisa, pregrađuje Haulikovu 14 i nadograđuju joj jedan kat ( (broj dok. 10151 / 26.) Tadašnji njihovi susjedi bili su Nikola Badovinac i Franjica ud. Barešić.
Marljivim radom u Haulikovoj 14 obrt Antona Gombača prerasta 1927. g. u „Prvu karlovačku industriju suhomesnate robe, masti i kobasica“. Tvrtka je opremljena u to vrijeme najsuvremenijom tehnologijom: osim vlastite klaonice i prodaje svježeg mesa, meso se konzervira u limenu ambalažu, sortira za sušenje i preradu. Poznata je po hrenovkama, kobasicama, trajnim salamama, bavi se i proizvodnjom vrlo traženog trajnog leda. Proizvode plasira po cijeloj Hrvatskoj, a na izložbi u Toulonu dobiva zlatnu medalju za kvalitetu. Anton Gombač širi proizvodnju, potrebni su mu novi prostori: na Rakovcu ispod Marakova brda 1931. g. kupuje kuću Rakovac 43 (Udbinja 8) od Stjepana Bana s gospodarskim zgradama i zemljište od 2134 m2. Postupno dograđuje 4 gospodarske zgrade i u njih postavlja suvremenu opremu za mesarsko - kobasičarsku proizvodnju i tov stoke. Bio je tu i elektro – mlin za runjenje kukuruza i mljevenje stočne hrane, kao i pušnica za sušenje mesnih proizvoda. U potkrovljima se odlagalo sijeno, slama i ostalo krmivo. U sklopu imanja, uz željezničku prugu, nalazio se veliki vrt s plemenitim voćkama.
Banovu jednokatnicu Gombač je s vremenom preuredio u vilu s ostakljenom verandom, u kojoj su stanovali Ivan Candrlić i njegova žena Micika (sestra Ane Gombač), koji su se brinuli o kući i gospodarstvu.
Antun ml., sin Antuna Gombača, prije II. svj. rata odselio je na Sušak i tamo vodio prodavaonicu Gombačeve suhomesnate robe.
Nakon dolaska nove vlasti 1945. g., bračni par Gombač osuđen je na dugogodišnju robiju. Proveli su godinu dana u logoru, uz gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine. Nakon odsluženja skraćene logorske kazne, dobili su mogućnost korištenja manjeg stambenog prostora u vlastitoj vili, gdje su nakon rata živjele obitelji Bedeniković i Vrus.
Između dva rata Gombačeva industrija bila je najveća mesarska tvrtka u Karlovcu. Nakon rata u pogonima je formirano poduzeće „Korana – prerada mesa“.
Godine 1967. na Gombačevom imanju je uoči „Vatrogasne olimpijade“ sagrađen auto – kamp s nekoliko montažnih kućica. Kamp je srušen 1980. – ih, ali zajedno s njim, zbog izgradnje nadvožnjaka za obilaznicu i čitav kompleks zgrada nekadašnjeg Gombačevog imanja. („Svjetlo“ 2000. g., Ivo Ott) Pripremila: Biserka Fabac