Početak nekadašnjeg krajiškog naselja Rakovca, na samoj granici građanske i vojne Hrvatske bio je kod kamenog mosta (na slici) izgrađenog još 1770. Tu se plaćala mostarina i mlatarina sve do pripajanja Rakovca Karlovcu. Za identitet Rakovca kao krajiškog naselja, presudnu je ulogu odigrala naredba carske vlasti da se krajiška škola, zapravo škola Slunjske pukovnije i stan glavnog školskog inspektora smjesti u ovo naselje. Tako se ovdje od 1819. godine nalazi carsko - kraljevska glavna škola normalka Slunjske pukovnije (na slici desno, kod mosta) i postaja upravitelja škola. Nalazio se tu i erarski magazin za građevni materijal. Godine 1844. Dragutin Seljan piše u „Zemljopisu Ilirskom“ da je Rakovac: „Mesto tik polag Karlovca ležeće i tako rekuć jednom stranom predvaroš ovoga smatrati se može; nu na Slunjsku regimentu spada, koje se granica tja do Karlovca varoša proteže. Mesto ovo iz jedne ulice, kojom iz Karlovca u granicu poštanski drum vodi, sastojeće, snažno i uredno je ustrojeno, nekoliko i liepih kuća imade. Ima takodjer jedan vojnog odgojenja ustav, u kojemu se mnogobrojna mladež za isti stališ odgojiva i podučiva, i takodjer jednu glavnu učionicu.“ Kada se u Rakovac 1883. godine preselila i Gimnazija iz franjevačkog samostana njegova je prosvjetna funkcija porasla. Na slici lijevo od kamenog mosta vidimo danas nepostojeću kuću Lisac – Vakšić, Rakovac 1, koju su 1907. od ravnatelja karlovačke gimnazije i povjesničara Rudolfa Strohala kupili braća Dragutin i Gjuro Lisac i njihova sestra Josipa, udana Vakšić. Kuća je srušena 1967. u sklopu gradnje Školske sportske dvorane. Tik uz kuću tekao je rakovački potok koji je 1967. godine definitivno kanaliziran. Niže prema Korani, nalazila se još jedna kuća i „šupa“ odakle je vodio prolaz u vrt ( na tom mjestu je danas Sportska dvorana). Godine 1936. nakon smrti Gjure i Dragutina njihov je dio naslijedio Gjurin sin Oskar, a od 1958. kuću nasljeđuju djeca Josipe Vakšić. „Starih“ Lisaca bilo je troje: Dragutin, zatim Gjuro (koji je imao sina Oskara i kćer Ankicu – udanu za krojača Pavletića i Josipu udanu za došljaka iz Ptuja Franju Vakšića). Josipa Vakšić je u 34. – toj godini ostala udovica, bila je izuzetno pametna i marljiva žena. Uspješno je vodila vlastiti obrt tzv. „fordrukeraj“ i gostionicu s kuhinjom. Gostionicu od 1939. do 1945. pod nazivom „Krapanj“ (po koranskim šaranima) vodi najstariji sin Lujo. Josipa je imala šestero djece: Ljudevita – Luju – krojača, Milivoja – tipografa, Ivanku – učiteljicu, Đuru - Đuku – vodoinstalatera, koji je kasnije bio direktor „Vodovoda“, Franju – poznatog po anegdotama i nadimku Bango – brijača, čija je brijačnica dugo vremena bila glavni „punkt“ svih rakovačkih informacija, novosti i tračeva; i na kraju sina Viktora koji je poginuo u I. svj. ratu. Vakšići: Bango i Đuro bili su poznati sportaši, plivači, ronioci i vaterpolisti „Građanskog“, lovci i ribiči. U prizemnici broj 1 dugo se nalazila gostionica, „fordrukeraj“ i brijačnica a Lisci i brojni Vakšići su živjeli na tavanu u mansardnim sobama. U dvorišnoj kući se nalazila stolarska radionica Oskara Lisca, između Prvog i Drugog svj. rata jedna od najvećih u Karlovcu. Bila je specijalizirana za građevinsku stolariju i namještaj. Odmah uz potok nalazio se tzv. „Mašinhauz“ s velikim strojevima za obradu drveta. Lisac je 1950. – ih bio prisiljen likvidirati radionicu, preuredio je u stambeni prostor, gdje je živio sa obitelji (žena Biserka Milić, sin Dubravko, kćer Jadranka). Od mnogoljudne obitelji Vakšić u kući je sve do njezina rušenja ostao živjeti sa svojom obitelji Đuro – Đip Vakšić, sin Ljudevita, elektromonter, ali također po tradiciji obitelji Vakšić odličan sportaš i plivač. S njima u kući živjela je i Fanika Čebuhar, sestra Đurine majke Antonije. (Biserka Fabac)