Radićeva ulica 1950.-tih

Uglovnica Radićeva 15 – Mažuranićeva najljepša je palača klasicističkog razdoblja izgrađena na mjestu starijih kuća 1828. godine u vlasništvu grofa Janka Draškovića i supruge mu Franciske (inicijali i godina uklesani na portalu). Političar i preporodni pisac Janko Drašković rođen je u Zagrebu 1770., umro u Radgoni u Sloveniji 1856., sudjelovao je u protuturskim i napoleonskim ratovima, zbog bolesti prekinuo vojnu karijeru, živio je na svom posjedu u Rečici. Mnogo je putovao svijetom, učlanio se u slobodnozidarsku ložu u Parizu. O njemu u svojoj knjizi „Mladenačke uspomene iz Hrvatske“ Imbro Tkalac piše: „Grof Janko Drašković, kao veleposjednik s obje strane obale Save bio je „sujet mixte“, austrijski i francuski podanik. Da ne pokvari odnose ni s jednim od svojih državnih poglavara, ostavi on Hrvatsku i ode u Pariz. Ostao je tamo za cijelog vremena što su Francuzi vladali u njegovoj domovini. Tamo je živio životom bogatog neženje, pa su kod kuće pričali da je ulicu Taitbout, gdje je stanovao, dao opločiti austrijskim talirima Marije Terezije.“ Grof Drašković je bio na glasu i kao jedan od najobrazovanjijih ljudi svog vremena, mecena ilirske književnosti, osobito zaslužan za širenje preporodnih ideja među hrvatskim plemstvom. Često se u Karlovcu, koji je tada nosio naslov „najdomoljubnijeg grada“, sastajao s Ilircima: Ivanom Mažuranićem i Ambrozom Vranyczanyem. Njegov programatski spis „Disertatia iliti razgovor, darovan gospodi poklisarom zakonskim“ štampan je u tiskari Johanna Nepomuka Prettnera. Bavio se naprednim gospodarstvom. Podigao je šećeranu na svom posjedu u Rečici koju je pod starost prodao, jer nije imao nasljednika (sin Josip rano preminuo).

Godine 1835. Draškovićevu palaču kupuje licitar Alois Duquenois, nakon toga Ivan Reichertzer (dao je 150 for. za izgradnju jednokatne gradske bolnice). U doba Reichertzerova vlasništva nad palačom u zgradi je bila tiskara J. N. Prettnera, što saznajemo od samog Prettnera koji oglašava u časopisu „Pilger“ 17. II. 1847. da mu se knjižara nalazi u Reichertzerovoj kući „in der Hauptstrasse“ (Glavnoj ulici, kako se tada zvala Radićeva). Johann Nepomuk Prettner stiže u Karlovac iz Idrije kao izučeni tipograf, za vrijeme francuske okupacije 1809. – 1813. Sva su njegova braća bila tipografi ili su se bavili knjižarstvom. Jedan od njih, Albert Prettner otvorio je u Karlovcu 1830. prvu knjigovežnicu. U gradu su 1809. postojale dvije tiskare: privatna Gašpara Weitza i državna, francuske okupacione vojske „CIVIL I MILITARSKO KNJIG PRETISKANJE“, u kojoj su tiskane zapovijedi, proglasi i sve što je trebalo francuskoj upravi i vojsci. Navodno je prilikom odlaska Francuza iz Karlovca 1813. tiskara ostala kao ratni plijen koju je kupio prisjednik sudbenog stola i prvi liječnik – fizik Dr. Juraj Nabijač, a da je Weitzovu tiskaru kupio Johann N. Prettner. Međutim Johannov unuk Adolf Gustav ml. koji je tiskaru naslijedio od oca Adolfa Gustava st. točno je opisao tu Napoleonovu tiskaru: “Bila je tako opremljena da se mogla lako pokretati. Slova su se nalazila u specijalnim sanducima koji su se tako zatvarali da su se mogli prevrtati na sve strane, a da se slova nisu ni oštetila niti su ispadala. “To je bila ista štamparija koju je ponio u Sarajevo, nakon što mu je tiskara zatvorena a on optužen, sa ostalima, da je prefarbao državne grbove na carsko – poreznom uredu koji je bio u istoj zgradi s tiskarom. Ali vratimo se djedu Adolfa G. ml. Johannu Nepomuku Prettneru koji je u svojoj tiskari štampao sve potrebno za vojno – krajišku administraciju. Na temelju takvog rada zamolio je bečku dvorsku kancelariju da mu izda koncesiju. Godine 1841. dobio je obrtnicu s vlastoručnim potpisom cara i kralja Ferdinanda I. kojom postaje „carski i kraljevski poveljni tipograf“. Ta obrtnica je jedan od rijetkih dokumenata takve vrste sačuvan u našoj zemlji. „Pisana je rukom na debelom pergamentu u zlatnom i crvenom okviru, uvezana je s nekim drugim obiteljskim dokumentima u knjizi baršunastih korica višnjeve boje iz koje u okrugloj metalnoj kutiji na zlatnoj vrpci visi veliki carski pečat. Pored obrtnice u spomenutoj knjizi nalaze se i ostali dokumenti: svjedodžba o izučenom zanatu i prostor za vize pri putovanju. Iz dokumenata se vidi da je Johann potomak njemačke plemićke obitelji jer nose i obiteljski grb: tri kule sa zidom a odozgo kaciga.“( izvor Hinko Tomašić, „Svjetlo“ 1970.) Prettnerova tiskara je tiskala naredbe, propise, molitvenike, knjige, a od 1848. neko vrijeme i novčanice. Godine 1823. tiskala je prvu knjigu na hrvatskom jeziku J. Šporera „Almanah Ilirski“, potom 1832. već spomenutu Draškovićevu „Disertatiu“, Frasovu „Topografiju“ 1835., „Domorodne poviesti“ D. Jarnević 1843., „Hervati Magjarom“ I. Mažuranića 1848. Od 1841. – 1848. tiska i izdaje novine na njemačkom jeziku „Der Pilger“ koje su sve češće donosile pjesme i razne pozive i obavijesti na hrvatskom jeziku. Zatim „Karlovački viestnik“ i od 1884. – 1888. „Svjetlo“ kojem je glavni urednik Dušan Lopašić. U vrijeme banovanja Khuena Hedervary-a, tiskara kojoj je vlasnik mladi Adolf Gustav Prettner doživljava burni period seljenja u Sarajevo, Mostar, Rijeku, pa ponovo u Karlovac, a potom završava kod nekog Pintara. Stara drvena preša za tiskanje koju je mladi Adolf Gustav htio pokloniti zagrebačkom muzeju je izgubljena. Godine 1879. palaču u Radićevoj 15 Franjo i Katarina Reichertzer prodaju trgovcu Melchioru Lukšiću, a 1937. zgradu kupuje Dragan S. Milašinović, trgovac iz Vojnića, a poznati karlovački urar Boško D. Milašinović jedno je od sedmero djece koje je imao u braku s Marijom Gršak. (Biserka Fabac)

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.