Malonogometni turnir 1995. godine

Napisao Igor Jelinić
Pomalo se zahuktava tradicionalni malonogometni turnir u sportskoj dvorani "Mladost". Podsjetiću na izdanje turnira pred 24 godine.
Prvo kolo eliminiralo je polovicu prijavljenih ekipa a prošli su samo pobjednici prve utakmice, odnosno bolji ili možda sretniji. Za nas, speleologe Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Dubovac, koji smo se na turnir prijavili iz čiste zajebancije, stvari nisu mogle krenuti bolje. Ždrijeb nam je ponudio srašno jake protivnike koji su u zadnji čas odlučili igrati na nekom turniru u Zagrebu. Mi smo uredno istrčali na parket u terminu utakmice, saznali da naših protivnika nema i da prolazimo prvo kolo bez igre i to kao jedini od preko sedamdeset ekipa. No, kako je naredna tekma bila predviđena u unaprijed određenom terminu, imali smo na raspolaganju pola sata da se predstavimo publici željnoj dobre igre. Podijelili smo se u dvije ekipe i pokazali svu raskoš totalnog nepoznavanja nogometa.
Publika se nasmijala, zabavila i ostala pomalo zbunjena. Kriju li ovi mladići svoj talent? Možda samo žele zavarati buduće protivnike. Teško! Ekipe koje su ostale u turniru podijeljene su u grupe po četiri, pa je već na prvoj utakmici bilo jasno da mi stvarno pojma nemamo. Ali, ipak smo imali svoje adute kod izbirljive publike. Loša bi ekipa bila izviždana ali mi smo bili prava parodija nogometa i kao takvi smo svima ispali simpatični. Većina ljudi u publici je imala svoje favorite a druge bi utakmice pogledali usput, onako bez strasti ili bi jednostavno visili na šanku. Nama se dogodilo da smo već na prvoj utakmici prilikom izlaska na parket čuli povike tipa - "Evo ih!", "To su oni !" i slično. I, što je nama bilo najnevjerovatnije, svi su navijali za nas. Čak i naši protivnici, Tu prvu utakmicu izvukli smo sa sjajnim rezultatom 1:15. Zvjezde naše ekipe bili su naš golman Joja, najstariji među nama, koji je spasio barem deset stopostotnih šansi protivnika i Bukva, jedini među nama koji je godinama trenirao nogomet pa je postao stup naše obrane. Napad nismo imali. Šteta što utakmice nisu snimane jer gol koji je Bukva dao sigurno bi skupio milijune pregleda na Youtubeu. Izbijajući loptu s naše gol crte iz okreta je opleo a lopta je u savršenom luku preletila čitav teren i, onako, bez kostiju, završila u protivničkoj mreži, praćena urlikom čitave dvorane i pogledima svih ukočenih igrača uključujući protivničkog golmana koji je, kao uostalom i veći dio utakmice, stajao na sredini terena. Mi smo, naravno, svi poskakali na Bukvu i gotovo su nas morali moliti da nastavimo igru jer su za nas bili ispunjeni svi najoptimističniji snovi.
Shvativši da smo stekli simpatije publike, uzeli smo si za obavezu da im to i vratimo. Na sljedeću smo utakmicu došli s kacigama i upaljenim otvorenim acetilenskim plamenom a na treću spuštajući se po špagama s balkona (mostova) dvorane. Ekipa protiv koje smo igrali drugu utakmicu je gajila neke ambicije i nije prihvatila šalu i činjenicu da igraju protiv, sada već neslužbeno proglašenih, maskota turnira. Ne samo da su igrali što su bolje mogli, nego su i poželjeli liječiti neke svoje komplekse pa su počeli driblati nas papke želeći nas ismijati. Jedini efekt koji su postigli je bio da su do kraja turnira za njih navijali možda jedino njihovi najbliži rođaci. Bili su grubo izviždani i pokunjeno su napustili dvoranu usprkos pobijedi od 10:0 i na sveopće su zadovoljstvo tradicionalno objektivne karlovačke publike ispali, skupa s nama, iz daljnjeg natjecanja.
U trećoj smo utakmici, usprkos popuštanju protivnika, na poluvremenu gubili 0:7 pa je stari diplomat Kuka u pauzi zgrabio suca, odveo ga do protivnika i dogovorio da ne seru puno s tim svojim nogometom nego da izvole srediti da i mi nešto zabijemo. Osobno sam se par puta našao u situaciji da zabijem neometan od protivnika koji su nespretno glumili nespretnost. Ali, avaj! Lopte koje je bilo dovoljno poslati prema golu i golmanu spremnom da nekako zasere i propusti ih u mrežu, završavale su negdje daleko, u publici. Najstrašnije je bilo što sam ja bio bolji od većine mojih suigrača. I, u jednom trenu, trčim na nabačenu loptu, ne vidim protivničkog igrača sitnijeg od mene, grubo se u trku zabijem u njega, on odleti na pod a ja još pretrčim preko njega. Sudac svira faul na meni i penal. Zgaženi protivnički igrač diže ruke u stilu - što jest, jest, kriv sam. Publika u euforiji, dvorana usijana kao da je finale. Puca Branko koji po stijenama trči k'o divokoza ali se na parketu stalno popikava. Nije parket njegov medij. Golman mu diskretno pokazuje kamo da pukne, spreman poći u krivu stranu. Branko skuži al' noga ne sluša pa se golman koji je već u jednu stranu krenuo nekim čudom predomisli i usprkos svim okolnostima koje su se okomile protiv nas lopta završava u mreži. Zabava za cijelu obitelj!
Tako se mi, kao zvijezde, uz rezultat 2:10 oprostimo od turnira. Da čitatelj ne bi pomislio da sam ja u svojem pripovijedanju pretjerao dokazuje članak u Sportskim novostima, tada najpopularnijim sportskim novinama (možda i danas, iskreno, pojma nemam, kao što uostalom nema ni većina mojih suigrača) u kojima od čitavog turnira biva objavljena samo jedna fotografija. Naša! ispod slike je napisano (citiram): Na slici: Speleolozima HPD "Dubovac" važno je bilo igrati se nogometa te tako uveseljavati sebe i gledatelje 
Snimio: Z. Čavlović
Na slici s lijeva na desno stoje: Igor Jelinić, Kruno Golubić, Petar Protić, Zlatko Balaš, Miro Barešić, Mladen Kuka
čuče: Boris Bukovčak, Josip Grubešić, Branko Šavor, Neven Bočić

povećaj fotku!

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.