Napisala: Biserka Fabac
Šimunićeva ulica kao naziv nadživjela je pet državnih tvorevina, i za razliku od drugih naziva ulica u Karlovcu, ostala Šimunićeva. Od imenovanja 23. 10. 1881. (prije toga se zvala Gospodska, odnosno Herrengasse), nadživjela je imenom Austrougarsku Monarhiju, „Prvu Jugoslaviju“, NDH, „Novu Jugoslaviju“ i evo je u današnjoj Hrvatskoj, dijelom obnavljanih a dijelom ruševnih obrtničkih palačica i katnica. Tko je bio taj Ivan Šimunić da mu ni jedan režim nije zanijekao trajni značaj za ono što je učinio za Karlovac? Rodio se u Otočcu 1832. godine, doktorirao pravo u Grazu, a onda otvorio odvjetničku kancelariju u Karlovcu. Od 1871. – 1875. bio je gradonačelnik Karlovca i u te četiri godine: osnovao 1871. Dobrovoljno vatrogasno društvo, važnu instituciju u gradu kojim su dotad nekontrolirano harali požari; godine 1872. Karlovačku štedionicu i pomoćnicu; Višu djevojačku školu 1873.; Žensko društvo za pomoć siromašnoj djeci 1874.; osnovao je gradsku klaonicu, streljanu, dao zasaditi drvored u današnjoj Primorskoj ulici i Ulici Pavleka Miškine, itd. Bio je susretljiv čovjek, pun razumijevanja za socijalne i komunalne probleme grada i nažalost prerano umro 1875. u Karlovcu u četrdeset trećoj godini života. Da je Gospodska ulica dobila ime po Ivanu Šimuniću zaslužni su karlovački vatrogasci. Na desetu obljetnicu osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog društva isposlovali su da baš Gospodska, vrlo ugledna ulica, dobije ime njegovog osnivača.
Karlovcu su dale pečat mnoge vojske: od austrougarske, starojugoslavenske, ustaške i domobranske, talijanske i njemačke, partizanske i JNA sve do današnje hrvatske vojske, ali osobito Šimunićevoj ulici, koja je sa svih strana bila okružena vojarnama. Već zarana počele su trubiti trube, čula se vika i krika vojnika, komande i sva ona popratna mašinerija tipična za vojnički život. U atmosferi Šimunićeve nezaobilazna je glazba kojom su se bavili u svakoj drugoj kući njeni žitelji. Navečer iz stana Strzalkovskih uz pratnju glasovira i bariton Ivana Strzalkovskog čule su se operne arije: Wagnera, Verdija, Bizeta, ali i u ono doba omiljeni šlageri: Ramona, Ich küsse Ihre Hand, Madam, pa svepoće raznježujući Sonny – boy. Iz mansarde kuće Strzalkovsky svakodnevno se čula Moonlight sonata u izvedbi obitelji Kršek, a i vježbanje za ispite iz solo – pjevanja Božene Kršek, danas Jelačić. Najveća i najtrajnija glazbena senzacija Šimunićeve ulice bila je pekara Rajmunda Derde, Šimunićeva 3. Bilo je normalno da „Pemci“ tj. Česi budu glazbeno vudreni, ali četvero braće nadmašio je Ivan Derda. Na očevo inzistiranje izučio je pekariju, mijesio kruh, oprao ruke sjeo za svoj pianino i svirao Bacha, Beethovena, Schumanna i Schuberta. Ponekad je Ivo znao i sa susjedom Marijom Vrbetić iz Šimunićeve 5 četveroručno odsvirati partiture Beethovenovih simfonija, transkribiranih za glasovir. Stariji Karlovčani pamte Ivu Derdu i kao glasovirskog pratitelja nijemih filmova prikazivanih u Edisonu tijekom 1920. – ih. Zacijelo ga pamti i karlovačka mladež iz 1950. – ih, jer je svirao na mnogim glazbenim priredbama i zabavama. Zajedno s Franjom Gabrovcem osnivač je prvog karlovačkog „jazz – benda“ „Zora“. U pekari Ive Derda pojavio se prvi radio – aparat u gradu Karlovcu. Konstruirao ga je vođa najvećih fakina Šimunićeve ulice Branko Rusan – vješti radioamater. Na broju 7 u prvokatnom stanu živjela je obitelj Žalud: gospodin Vaclav (također „Pemac“) bio je učitelj violončela i kotrabasa, a njegova kći Ljubica Žalud Moćan učiteljica klavira. Glazba se iz Žaludova stana bez prekida mogla slušati sve do kasno u noć, kad su otac i kći našli vremena za zajedničko muziciranje. Glazbu u kući 1920. – ih nastavlja obitelj Legat. Svi se sjećaju na pragu dućana krupne figure Ivana Legata u impozantnoj odori kapetana uglednog karlovačkog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.
Glazbenu tradiciju kuće nastavio je profesor kontrabasa i harmonike Zlatko Prpić (izučio je i sviranje na orguljama). U neposrednoj blizini Šimunićeve rođen je i neko vrijeme živio Vjekoslav Karas. Osnovao je mali pjevački ansambl, sam je pisao napjeve koje i danas ponekad zapjeva Karlovački oktet. Danas je glazba u Šimunićevoj posve utihnula, valjda se preselila u otmjenije četvrti. Posebni biljeg Šimunićevoj davalo je njeno višestruko složeno stanovništvo, koje se u nekoliko navrata bitno izmijenilo. Izmiješano je bilo etnički, pa time jezično, vjerski i društveno. U Austrougarskoj monarhiji dominirala je austrijska vojska i njihove obitelji. Tada se pretežito „švabčarilo“, a nakon prevrata 1918. govoriti njemački postao je teški krimen. Ipak se u Karlovcu i u Šimunićevoj ulici čula ona njemačko – hrvatska mješavina, gradski govor kojeg je ovjekovječio Krleža: „O guten Tag, Herr Hauptman (kapetan), baš me veseli – es frent mich sehr, da vas vidim, kako ste, wie geht es Ihnen, i dalje u tom stilu. Taj „Herr Hauptman“ je tada bio srpski časnik, a srpski su časnici nakon I. svjetskog rata upravo preplavili Karlovac, pa tako i Šimunićevu ulicu u koju se uselilo ne samo vojništvo, već i administrativno činovništvo pravoslavne vjere. Bilo je tu i podosta Židova, uglednih trgovaca ( obitelji Leicht, Stern, Kohn…). Pamti ih se ne samo po tipično židovskoj poslovnosti, nego i po duhovitosti. Židovi su pripadali srednjem staležu stanovnika Šimunićeve, a u ulici su između dva rata živjela i visoka gospoda, ali i teška sirotinja. Gospođe iz višeg društva moralo se još nakon I. svjetskog rata titulirati s „gnädige Frau“ i pozdravljati s „küsse die Hand“, odnosno, kasnije, na brzinu „kistihand“. Rukoljubi su tada još bili u modi. Pomalo je sve to izčeznulo i za mlađi svijet ostalo kao dobra šala. U djecom napučenoj ulici promet je bio pješački. Samo su se dvije otmjene gospodične – poštanske činovnice, sestre Štajduhar – svakodnevno „čak iz Rakovca“ vozile na posao u poštu kočijom uglednog fijakerista Ive Otta. Djeca su rado zavirivala u kočiju da vide imaju li gospodične i za ljetnih dana rukavice na rukama i šešire na glavi. Dakako imale su ih, jer se otmjen svijet u to vrijeme nije izvan kuće kretao bez tih rekvizita. Pješice je Šimunićevom ulicom prolazila inspektorica pošte, milostiva Vika Rusan, ali samo zato što je stanovala tri kuće dalje od pošte (na današnjem broju 7). Ipak ponekad četvrtkom, uoči sajma, Šimunićevom ulicom su znala proći i pokoja seljačka kola ( tzv. „lajtervagn“) sa konjskom i volovskom zapregom. Odsjedali su u gostionici i konačištu danas porušene kuće Dragutina Grundmana (broj 19). Svake jeseni ulicom su prošla tzv. „koš – kola“ natovarena kukuruzom i istovarila svoj teret pred kućom gazde Vrbetića. Tovar bi sezao sve do prozora prvog kata, a uz njega bi se skupilo sve mlado i staro iz ulice i susjedstva, pa su uz vesele dosjetke, pjesmu i vino perušali kukuruz, a djeca bi se s prvog kata „sanjkala“ niz kukuruz do ceste. Najveći užitak za djecu bio je nabiti klip kukuruza na zašiljeni kolac i ispeći ga u užarenoj krušnoj peći pekara Rajmunda Derde. Svojevremeno je ton životu Šimunićeve ulice davala je mama Vrbetić koja je prijateljevala sa svim starima i mladima, mirila građane, a sama se, kako je rekla, nije znala svađati. Živa vedra, vesela i duhovita, bila je sveopće obljubljena, živjela je u ulici od svoje 36. do 82. godine života (1910 .- 1956.)
Neposredno pred I. svjetski rat stanovnike Šimunićeve iznenadio je prvi automobil. Djeca su danomice jurila do pošte na uglu Šimunićeve i Banjavčićeve gdje su se (možda od 1912.) iz automobila iskrcavale prispjele poštanske pošiljke i odmah ukrcavale one koje je trebalo isporučiti na kolodvor. Ranije se taj posao obavljao kolima tzv. „platovagnom“, ali ni tada nije manjkalo znatiželjnih promatrača.
Što se tiče mode? Austrijsku gospodu gledali smo u visokim cilindrima na glavi i frakovima preko tura, čvrsto uglačanim rubovima hlača i bijelim rukavicama. Otmjene su dame još nakon I. svjetskog rata šetale tadašnjim šetalištem – pločnikom na Trgu bana Jelačića – u suknjama s prevlakom koja se i do pola metra iza njih vukla po silnoj karlovačkoj prašini a istaknutim „tornisterom“ (jastukom na stražnjici), visoko podignutim grudima i dubokim dekolteom, utegnutim strukom i bogato ukrašenim šeširom široka oboda, s vješto uvijenom kosom ispod šešira. Tako otmjeno odjevene dame su odlazile nedjeljom iz Šimunićeve na „poldvanajsticu“ – gospodsku svetu misu u pola sata prije podneva, a nakon obligatne šetnje vraćale bi se u Šimunićevu, dok bi ih djeca promatrala razrogačenim očima. Posljednja dama s tornisterom umrla je 1925., a moda je već do tada nametnula novi diktat, koji kao i uvijek ima svoje životno opravdanje. Zaposlene žene su sve više malo po malo kratile suknje, sve dok ih modni kreatori nisu podrezali do koljena, na užas staro – vjernog svijeta. Još veći užas bilo je radikalno rezanje dugih kečki i tzv. „bubikopf“ frizure kratke kose. Prve takve dame pojaviše se upravo u Šimunićevoj ulici: Ankica Radošević i njezina prijateljica Rokica Plantaš, karlovačka ljepotica, koja je često svraćala svojoj prijateljici. Stari, pa čak i mlađi stanari Šimunićeve isprva su se sablažnjavali nad tim novotarijama, a dječurlija je jurila za tim modernim gospođicama dobacujući im pogrde. Danas su se stanari Šimunićeve potpuno povukli u svoje stare, naherene, trošne kuće, potiho se čudeći novim vremenima, navikama i novom stanovništvu vlastitoga grada. U svakom slučaju više to nije Gospodska ulica. („Svjetlo“, 1999., prof. Marija Vrbetić)
Fotografije ustupili Dubravko Šiftar, Sonja Carter i Dinko Neskusil
