Uz Psihomodo, kavijar i karlovački back stage

Napisala Andrea Štalcar Furač

Sjedimo u zagrebačkom „Vinodolu“ na ručku, Sale i ja. Nije to običan ručak, obično druženje kao svih dosadašnjih godina. Čak ni zezancija nije prisutna. Sasvim neprirodno, onako kako se nalaze poslovni partneri pred mučnu nagodbu o poslovnom kompromisu koji zapravo nikome ne odgovara u potpunosti, šutimo. Nervoza u zraku može se rezati prstima. Otkidati komadić po komadić i bacati u prošlost. Naručujemo klopu i tu se osjeti zadnji djelić preostalog humora: Sale kao i obično mesinu, ja ribu. Pijemo neko crno vino iz čaša na „štenglicu“, sasvim neprirodni kičeraj.

„Jednom mesožder- uvijek mesožder“, prokomentirao je pokušavajući razbiti čekanje.

„Nepopravljiv!“, dobacujem tek toliko.

„ Čuj, odlazim u Njemačku i vjerojatno se neću vratiti.“, izbaci odjednom ko iz vedra neba.

„ Kak misliš: odlaziš u Njemačku i više se nećeš vratiti? Kaj su ti vrane popile mozak?“, upitam s ciničnim podsmjehom.

„ Ne stvarno, probat ću vani, imam neke opcije, ovdje za mene više nema ni mjesta ni mira.“, dodao je gledajući u kameni pod Vinodola.

„ Ti uopće nisi normalan“, dodala sam dobivajući na vremenu.

„ Pa to znaš“, odgovara Saša smješeći se.

„Ok, rekoh, imam i ja tebi nešto za reći“, komentiram vadeći asa iz rukava.

„ Pucaj!“, odgovara nestrpljivo.

„ Udajem se u šestom mjesecu!“, izustila sam znatiželjno prateći što će biti dalje.

„Ti uopće nisi normalna“, povišenim glasom obratio se prijekorno.

„ Pa to znaš“, vratim istom mjerom. „Piko nam je vjenčani kum“, dakle, sve ostaje kao i prije: prijatelji, druženja, beskonačni razgovori, dobro u dobru, dobro u zlu.

„ Je, za vas možda, al za mene nažalost više nema mjesta, moram probati....“, rekao je drhtećim glasom, sasvim neprirodnim za sve godine koliko se poznajemo i družimo, a te su se godine brojale u desetljećima.

Bio je to naš zadnji susret i zadnji razgovor uživo, od te neke 1996. do danas.

Službeno, bio je to završetak jednog divnog karlovačkog prijateljstva protkanog burnim događanjima dvaju vatrenih znakova, svađanjima, mirenjima, tješenjima, podržavanjima, uskakanjima u nemogućim situacijama, al uvijek s dozom „bratske“ vezanosti koja je krasila to vrijeme. Kasnije to više nije bilo moguće. Poraće je učinilo svoje jer onog trenutka kad mi je netko rekao: Rat je užasan ali ono što nas čeka nakon rata, to je strmoglavljenje koje ne možeš niti zaustaviti, nisam niti primjetila strmoglavo padanje.  Sad mi je to puno jasnije, tada mi se činilo pretencioznim. Kako i ne bi bilo kad se našoj generaciji, par godina plus ili minus, sve činilo dostupnim, mogućim, obečavajućim. NE MOGU ili NE SMIJEM su riječi koje naprosto nisu funkcionirale u prostoru i vremenu. Do te 1995. Nakon toga sve se promijenilo. Promijenili su se ljudi, potrebe, odnosi, uvukao se nemir, nepovjerenje, propitivanje, pritajeni strah. Onog trenutka kad se bilo tko od nas zapitao : Tko je zapravo čovjek s kojim beskompromisno dijelimo mladost, tad je sve otišlo u bezdan. „Srebrne svinje“, zadnji album Psihomodo pop-a koji je kao producent potpisao Saša Novak Radulović ,po izjavama kritike i publke, upravo taj album predstavlja njihovo najzrelije ostvarenje, postao je stvarnost. „Srebrne svinje“ obilježile su novo doba u svemu. Odlaske, traganja i završetke.

No sve to ne bi bilo srebrno i svinjski da godine koje su prethodile zrelosti tog albuma nisu bile toliko ljudski i prijateljski vrijedne, karlovački „zlatne“, da ih vrijedi zabilježiti. Sale je bio i ostao jedina rock n roll legenda izvornog karlovačkog brenda, čovjek koji je Psihomodu udahnuo ono što im je kronično nedostajalo - energetski šok bez limita. Nikad nitko to nije ponovio. Niti će. Isključivo s tog aspekta Psihomodo je „genetski“ karlovački bend. Zbog količine energije i originalnosti koju je Saša Novak-Radulović utkao u sliku benda koji i danas traje. Začudno je smo da se o tome ne govori javno. Saša je u jednom trenutku prešutno izbrisan iz stvarnosti hrvatskog rock n rolla kao da ga nikad i nije bilo. Čak i s karlovačkog apsekta. Klanjanja Psihomodu su presmiješna bez činjenice da je taj bend definirao daleko najveći gitarista osamdesetih, a bome i devedesetih. Čovjek beskonačnih vokalnih mogućnosti i nepresušne gitarističke energije. Možda je to nekima teško priznati ali...oni koji su to vrijeme živjeli itekako će znati o čemu govorim.

Trnsko 1986.

Prva godina mog studiranja na germanistici bila je izuzetno burna. Kako i ne bi: stan na Trnskom, dvosobni, u kvartu u kojem rock n roll doslovno stoluje. Karlovčanka s izrazitom dozom karlovačkog kaprica u gradu koji ne prašta. Valjalo je zauzeti poziciju u startu. Sjedimo u mom stanu na Trnskom moja prijateljica Danijela ( R.I.P.) i ja, pretačemo vrijeme i ljude pokušavajući sklopiti temelje za budući život i sve što studenske godine slobode nose. Pogotovo ako „starci“ plaćaju J. Zvoni telefon. Sale. Taman su počele godine ozbiljnih proba s Psihomodom koji je tada neprikosnoveno držao prvu poziciju demo top lista. Ja već u suradnji s Radiom 101, on na probama, ekipa se samo pribrala. Poput bujice kapali su Karlovčani sa svih strana, svatko sa svojim problemima, potrebama, idejama ali s istim ciljem: svoji smo, pogurat ćemo se. Tako je i bilo. To je onaj osjećaj kad bezrezervnost prijateljstva otvori vrata i onda nas struja nosi. Ne možemo ne uspjeti. Jedinka bi teško isplivala, ali struja, to je već nešto. To je ono što danas više u karlovačkom kontekstu ne postoji. Nema projekta koji to može vratiti. Mi naprosto više nismo isti ljudi.

Sale je dobauljao s probe koja je eto baš tu preko puta, na Velesajmu. Kljus se stvorio nakon nekog snimanja, gladan ko vuk. Moji fakultetski kolege savršeno su se uklopili, brzo su i drugi Karlovčani koje prije nisam poznavala, ali smo se prepoznali, čuli da se na Trnskom „nešto događa“ i eto nas svih u najbolje vrijeme, u srcu zagrebačkog rock n rolla i početaka Psihomodomanije. Odrastali smo zajedno- bend i mi. Sve probe, prva snimanja, prva tv gostovanja, gladovanja i padove, sve smo prolazili zajedno krpajući razočaranja, dijeleći oduševljenja. Sale je naprosto morao uspjeti. Tko bi rekao da će ta karlovačka napetost, koja je godinama mog zagrebačkog života koji se do danas nije prekinuo, jenjavati s vremenom i prilikama i da ćemo zauvijek pogubiti lica.

Votka, kavijar i TV u boji

Studenski i novinarski život predstavlja pravo čudo. Vrijednost tog iskustva puno bolje vidim danas nego što sam ga osjećala tada. Živjelo se, selilo, stanovalo, dijelilo, sve u sigurnoj postavi neizbježnih likova. Kud jedan-tud svi. Najčešće se to odnosilo na mene- kud ja, tud i ostali J. Bilo je to stoga što sam radila u redakciji tada natiražnijih medija, Kljus je radio samnom kao fotoreporter, pratili smo glazbu, Sale i Psihomodo rasturali su tih godina a mi smo sve to pretvorili u karlovačku furku sa zagrebačkom adresom. Saleta su znali svi kolege, prijatelji, moji urednici, poznanici. Rekao je naš dragi kolega Pukanić: „Sale, ti si ko kućna dekoracija, kam god da dođem tu si i ti!“

Tak je i bilo. Najbolje godine novinarsko-glazbeničkih poveznica dale su svoje. Psihomodo se pratio pod „MORAŠ“, snimale su se stotine fotografija, pisale stotine tekstova, intervjua, izmišljale kojekakve prigode i sve je išlo glatko. Živjelo se iz jednog jedinog razloga- da se vrijeme ne protrači uzalud.

To doba čistog hedonizma, danas nepoznato, kulminiralo je odlaskom Psihomodo pop-a na turneju po Rusiji. Povratak je bio još vatreniji. Vraćam se iz redakcije u podstanarski stan na Zapruđu. Već izlazeći iz lifta čujem neki gužvanac. Pred vartima kutije, stvari, gitare, sto čuda. Ok, jasno mi je, vrijeme mira je završilo, Sale se vratio. Preskačem stvari pokušavajući doći do kuhinje u kojoj se zbivala radnja, kad imam što vidjeti. Sale i Šparka ukrcavaju stvari u frižider nastavljajući rusku kulturu i tradiciju kao da se ništa nije promijenilo. Frižider pun kavijara i ruske votke. Dakle.....dobar dio mjeseci kasnije živjeli smo od ruskih priča i kavijara. Mrzim votku, al je dečkima sasvim dobro sjela, kao i mojim redakcijskim kolegama. Jedino je Kljus jeo grah. Puki je redovito slušao ruske dogodovštine, naročito vezane uz Ruskinje, al je za svaki slučaj pred ulazom u zgradu kupovao čevape s lukom, nismo mu ulijevali povjerenje što se hrane tiče.

Ta Rusija bila je otkrivenje vječitog sna: kako živjeti kao zvijezda koja je na tren pala s Marsa! U Hrvatskoj tada, u ozračju ratnih zbivanja, san je kratko trajao. Ni sjećanje na balerinu koja im je konspirativno pokazivala veličinu svoje umjetničke pozicije u društvu, otkrivši im da u kući ima tv u boji ( zamislite onaj koji je prekriven tabletićem i color filterom), ništa nije moglo zaustaviti histeriju vremena u borbi za kreativni opstanak. Čak ni amsterdamsko gostovanje Psihomoda u kojem im se čnilo da su baš oni, baš tada, gospodari svemira. „Srebrne svinje“, neprikosnoveni album koji producentski potpisuje Saša Novak Radulović zadnje je apsolutno umjetničko ostvarenje koje se odlaskom Saleta, dugo godina kasnije nije ponovilo.

http://www.psihomodopop.hr/diskografija.html

Jutrooo, Piko na telefonu......

Zvoni telefon, opet, rano. Tko bi drugi nego Piko Stančić. Satima i danima razgovarali bismo telefonom o svemu i svačemu, što je Sašu naročito živciralo. Piko je bio legendarni novovalni producent svih najvažnijig zagrebačkih bendova, kasnije i Psihomoda, bili smo prijatelji i proveli smo divne godine u poslovno-prijateljskim poveznicama. Nekih ratnih godina, iz tog se divnog odnosa izrodio tandem Novak&Kopola: Rock akademija, album iz 1991. Rat je već prašio Hrvatskom, Kljus i ja smo prekvalificirani u ratne izvjestitelje, Sale i Piko radili su na drugom stilu produkcije sukladnoj vremenu a ponekad bismo Sašu poveli na neke od terena s umjetničkom postrojbom. Koliko je mogao, sudjelovao je konkretno u našim novinarskim pohodima, s druge strane, bio je vrlo aktivan u umjetničkom doprinosu Hrvatskoj, tih godina.

No nekako, kako su ratne godine prolazile, ljudi odlazili, ponestajalo kreativnosti, ponestalo snage za dobrom vibrom, sve je poprimalo istinitost Štulićevog stiha: teško vrijeme za matore, prijatelju moj. Ništa više nije bilo isto. Ni Sale više nije bio isti. Koliko god smo pokušavali jedni druge gurati u smjeru da se ne pogubimo u prostoru i vremenu- to se dogodilo. Kljus je bio nervozan jer više nismo imali prilike živjeti i stvarati u ozračju rock n rolla, politika je zauzela mjesto u frižideru. Čak ni votka nije preživjela. Mjesec za mjesecem gubili smo se u sukobu političkog pritiska, traganja u vlastitim životima i potrazi za „onim“ ljudima koji to više nisu bili.

Tada, u Vinodolu, kao na posljednjoj večeri, šutke smo se pozdravili s čitavom jednom karlovačkom generacijom likova koja je živjela upravo uz Psihomodo pop, prirodno odrastajući bez predrasuda, poštujući model: kad imam ja, imaju svi oko mene. Piko i ja godinama smo kasnije o tome puno razgovarali. Nitko od nas nije mogao točno definirati kad se, što i zašto dogodilo. Jednostavno se dogodilo. Svi instant kontakti u potrazi za izgubljenim vremenom, ne da nemaju smisla, već opasno kompromitiraju ono što smo ostavili za sobom. „Srebrne svinje“ rekle su svoje.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.