Napisala Valentina de Lippa
Oduvijek je rijeka Dobra predstavljala problem stanovnicima Lipe i Protulipe. Sreća u nesreći je bila ta da se je izgradnjom slapa Ralica spustio vodostaj podno slapa, tako da se kojima i ostalim prijevoznim sredstvima moglo prelaziti na drugu stranu. Međutim rano proljeće i kasna jesen su doba godine kada bi vodostaj porastao, te narod ne bi mogao prelaziti na drugu stranu dok vodostaj ne padne. Inače transport ljudi i robe vršio se skelom koja je bila postavljena 100m uzvodno od slapa Ralica, na mjestu i danas zvanom Mostišće.
Kako je 1895. godine započela era školstva u Lipovom Pesku, cirkulacija ljudi, a posebice djece, bila je svake godine sve veća i veća. U rano proljeće i kasnu jesen djeca su učestalo izbivala iz škole zbog posve opravdanog razloga – nisu mogla preko Dobre zbog visokog vodostaja. Cijelu tu situaciju promatrali su vlastelini iz „Currie dominis de Lippa“ te tadašnji župnik i odbornik u općini Bosiljevo, Josip Poslek, koji su se maksimalno angažirali u tome da počne gradnja mosta.
Dodatni razlog bila je velika tragedija na Dobri koja se dogodila 26. prosinca 1916. godine, kada se utopilo pet mladih djevojaka na trošnoj skeli na nabujaloj i hladnoj Dobri. Tko zna, možda su one i njihovi mladi izgubljeni životi bili glavna prekretnica da otpočne izgradnja mosta. Kako se može vidjeti u privatnoj zbirci spisa obitelji pl. Lovinčić-Šibenik, gradnja mosta otpočela je 1917. godine, a do njegove izgradnje trebalo je premostiti mnoge probleme, ponajviše one novčane prirode, jer valja naglasiti da je to bilo vrijeme I. Svjetskog rata. Tada je većina muškaraca bila na frontama diljem Europe, a ostali su po selima: žene,djeca i starci. Oni su ustrajali i uspjeli u svojoj nakani o početku izgradnje mosta. Udovica predsjednika Vrhovnog suda u Zagrebu, dr. Janka Šibenika, Ivana pl. Lovinčić-Šibenik, darovala je za izgradnju mosta 2000 kruna, a to je tada odista bilo mnogo, no to je bila igla u plastu sijena. Obzirom da je bila utjecajna udovica, uspjela je svojim angažmanom pribavljati novac s raznih strana, a župnik Poslek mnogobrojnim dopisima i govorima u Općini Bosiljevo nije dao da se zastane s izgradnjom. No, u polovici izgradnje, radovi su stali zbog nedostatka financijskih sredstava. Potom je od Poglavarstva Bosiljeva došla naredba da svaka kuća iz sela: Vodena Draga, Sarovo, Brcković Draga, Protulipa, Crno Kamanje, Lipov Pesak, Gradišće, Grganjica i Trnovo mora na račun uplatiti ukupno 20 000 kruna, što je u prosijeku iznosilo kojih stotinjak kruna po kućanstvu.To je bilo vrijeme uoči završetka rata, a ljudi nisu imali za sebe, a kamoli za izgradnju mosta, pa su stoga 1918. i 1919. godine radovi nakratko zamrli.Kako bi se izbjeglo financijsko potraživanje od naroda, prešlo se na drugu opciju. Tada je 16. kolovoza 1918. godine kraljevski nadinžinjer Žugalj iz Kraljevskog građevinskog ureda u Ogulinu donio naredbu da glavni zainteresirani za izgradnju mosta (stanovnici Lipe i okolice) moraju za izgradnju mosta dati po svakoj kući dvije mostnice, koje će im se nakon upotrebe vratiti. Kako on navodi, potrebno je 400 komada hrastovih mostnica, 3.50 metara dugih, 25-30 centimetara širokih i 6-10 centimetara debljine. Njihova bi svrha bila da se od njih napravi provizorni most kako bi tadašnji puk napokon mogao prijeći rijeku. Međutim, kako možemo doznati iz arhivskih spisa, ponovno se jedan dio stanovnika oglušio na to, tako da ni provizorni most nije sagrađen u cijelosti. Po završetku I. Svjetskog rata i po povratku muškog stanovništva ipak se je uspjelo, nakon gotovo četiri godine gradnje, završiti most. U školskoj spomenici Lipe za školsku godinu 1919./1920. navodi se sljedeće:“…izgradnjom mosta odstranjena je najveća prepreka polasku škole, te se tako nikad ne će događati da 75% djece s lijeve strane Dobre po više mjeseci ne može u školu.“
I tako je život ljudi u ovom kraju krenuo nabolje, jer most je u mnogočemu olakšao život mještana. Njime se je nesmetano odvijao promet narednih dvadesetak godina, odnosno do II. Svjetskog rata. Za vrijeme prelaska preko mosta predstavljao je rizik, jer se most nalazio na povišenom i preglednom području, te su partizanske jedinice s obližnje pilane na most postavile debla koja su im bila na raspolaganju i tako spriječili prelazak zaprega preko mosta. Dok se vojska za prelazak služila čamcima i slapovima. Tada se zbio i događaj koji i dan danas osuđuju svi stariji stanovnici Lipe. Naime, nekolicina mještana iz Protulipe je 06. travnja 1943. djelomično porušila most, Još je bio prohodan za pješake, ali su ga 10. listopada 1943. porušili. Tako je Dobra ponovno bila nepremostiva. Uz to, tada je rat bio na vrhuncu i usljedila je zabrana prelaska Dobre za civile, dok je Njemačka vojska za to vrijeme postavila pontonski most za prelazak tenkova.
Po završetku rata ponovno osiromašeni stanovnici morali su ponovno otkidati od usta da bi se mogao obnoviti most.
Godine 1971. odvijala se vojna vježba „Sloboda 71“, prilikom čega je tadašnja vojska srušila dio mosta pod drvenom konstitucijom i zamijenila ga tzv. „Bijelim mostom“, odnosno željeznom konstrukcijom, a na preostali betonski dio mosta postavljene su drvene gredice.
Posljednja rekonstrukcija mosta rađena je u ljeto 1982. godine kada je kompletno skinut gornji postojeći drveno-željezno-betonski most, a nakon dva mjeseca radova na stare kamene pilove iz 1917.godine, stavljen je novi armirano-betonski sloj.
Glavni projektant, zaslužan za današnji izgled mosta je Mladen Strma, diplomirani inženjer građevine.
U ta dva mjeseca koliko su trajali radovi, promet se je opet odvijao skelom, tj. lađom, koja je ovaj put bila postavljena ispod slapa. Skelom su tada upravljali: Petar Šegina, Josip Despot, Ivan Despot, Davorin Despot, Zlatko Barešić. Most je obnovljen, ali ne i prilaz mostu, koji i danas nakon više od trideset godina, ima samo uporabnu, ali ne i tehničku dozvolu.
Godine 2014. angažmanom Načelnika Općine Generalski Stol, Alena Halara, postavljena je bolja zaštitna ograda i most je obojan novim slojem plave boje.
