BALKANSKA EKSPEDICIJA – zapisi u šest nastavaka 1. Vojvodina, 2. Rumunjska, 3. Bugarska, 4. Makedonija, 5. Albanija, 6. Crna Gora
Napisao Josip ŠUT
Makedonija - (4. nastavak)
Čim smo iz Bugarske ušli u Makedoniju, vraćamo vrijeme jedan sat unatrag jer smo u drugoj vremenskoj zoni. Časak, dva i poslije Delčeva krećemo se Kočanskom ravni i rižinim poljima. Jedva izbjegavamo direktni sudar s neregistriranim kombijem koji nam u tisuću komadića razbija lijevi retrovizor.. Preko rijeke Bregalnice ulazimo u poveliki lijepi Štip. Za jedan euro dobivamo 61 makedonski denar. Kurs je isti kao i prije pet godina. Častimo se ukusnom štipskom pastermalijom, tijestom u koje se umata meso. Razgledavamo impozantnu brončanu skulpturu Aleksandra Velikog. – Sin Filipa II. Makedonskog živio je od 356. do 323. godine prije Krista. Učenik je Aristotela, a umro je u Babilonu u dobi od 32 godine. Osvojio je pola tada poznatog svijeta. Grobnica mu nikada nije otkrivena. Kakav je to vojskovođa bio!-- Golema rijeka Vardar prati nas dio puta. U Velesu ulazimo u impresivnu katedralu Sv. Pantelejmona. Gradili su je veliki majstori a oslikali vrhunski freskoslikari. Prolazimo velikim brdima i depresijama kroz planinu Babunu. Put je očajan, jedva prohodan. Stalno se uspinjemo, nestaje makadam i na običnom smo šumskom putu. Uvjereni smo da smo zalutali, no ipak poslije 35 km kroz balkanske gudure, stižemo do visinskog prijevoja i počinje spuštanje. Iznad nas na 1746 metara strši vrh Kozjak. Sad su se na sve strane otvorila polja, a na njima plantaže duhana. Polja su zlatno-žuta i nepregledna. Prilazimo gradu Prilepu, u tutunskom ( duhanskom ) smo carstvu. Dvorišta puna duhanskog zlata. Stajemo uz jednu plantažu. Razgovaram sa škrbavim, suhonjavim postarijim čovjekom:- He, dobro došli. Gledajte moju muku, ne znam hoću li moći prodati ovo, slabo plaćaju u kombinatu. Nemojte se čuditi što dobro govorim hrvatski. U Karlovcu sam ' 72. služio vojsku.- Ponudio nas jabukama, duhanom i hladnom rakijom. Darivali smo ga našim prepoznatljivim majicama. Unuci će mu važno nositi majice prvog hrvatskog explorer kluba „Braća Seljan“. Doznali smo ponešto o procesu rasta, sazrijevanju, branju i sušenju duhana.
-- Makedonija je upola manja od Hrvatske i površinom i brojem ljudi. Zbog blizine Egejskog mora klima je submediteranska. Planine imaju, naravno, planinsku klimu. Najviši vrh je Korab ( 2764 m ), uz nešto ostalih, Makedonci čine 65% a Albanci 22% stanovništva.. Na ovo su područje sedamsto godina prije Krista došli Makedonci iz Epira, srodni Grcima. Vremenom potpadaju pod rimsku vlast a od 14.do19. stoljeća pod Tursku. Poslije balkanskih ratova Makedonija je podijeljena između Srbije, Bugarske i Grčke. Slično joj se dogodilo i poslije I. svj. rata. Grci joj osporavaju ime. U krilo UN primljena je 1993. godine.---
Na planinama smo se uvjerili da je ovo stočarska zemlja. I duhan je značajan, rižina i pamučna polja su brojna. Posvuda prolazimo uz rajčicu, papriku, voće i vinovu lozu. Prošli smo Crnu Reku i stajemo u Bitoli, drugom gradu po veličini. Iznad je planina Pelister. Vozi nas rastrešeni Kruno. Lutamo tražeći centar grada. Majstori smo ponekad zalutati i na glavnim i na sporednim pravcima. I po Bitoli vrludamo. Šećemo očuvanom starom jezgrom uz Jeni džamiju iz 16. stoljeća. Prolazimo drevnim bazarom. Ovaj je grad važio kao grad konzula još u osmanlijsko doba. Podalje van grada su razvaline Herakleje. Građena je u antičko doba a utemeljitelj je nitko drugi do Filip II. Makedonski. Hodamo ostacima grada, pred nama su upečatljive građevine, sustav kanalizacije i lijepi podni mozaici. Neka pozitivna sila kruži ovim prostorom i ulazi u nas. Kako sam već bio ovdje, govorim suputnicima o povijesti Herakleje i prepričavam ono što sam čuo od izvanredno učenog kustosa. Samo smo 12 km od grčke granice. Ovuda je u rimska vremena prolazio važan put i povezivao veliko carstvo. Nekad bilo. Do Ohrida nam je još 66 km. Imali smo vremena stati u Resenu i razgledati crkvicu Sv. Georgija iz 1191. godine. U njoj su nenadmašne zidne freske, jedno od najvažnijih dostignuća bizantske umjetnosti. Smještamo se kod moje prijateljice Sonje Jankovske u Ohridu.
Ona je divna jednostavna osoba i najbolji je makedonski vodič. Radosno nazdravljamo rakijom mastikom koju nam toči Sonjin brat Sašo. Odaje nam tajnu: on rakiju peče u bakrenom kazanu po receptu svoga pradjeda i u nju stavlja anis i mentu. Sonjina majka Milka nudi gjomleze. To je, u stvari, tijesto za palačinke koje kušamo s ovčjim sirom i kiselim mlijekom. Kojeg li divnog okusa! Izlazimo u grad iako je pola jedanaest navečer. Noć je topla. Sve oko nas prepuno je ljudi, prodavača, glazbe i radosti. U restoranu na kamenim klupama pjevušimo makedonske pjesme prateći glazbeni trio. Do mene se Kruno trudi pjevati, ali to je više recitacija nego pjesma. Antonio je premlad i uopće ne poznaje ni melos ni riječi. Vlade se drži za glavu i po običaju ne osjeća se dobro. Marko i Vlado su već na mastiki, a Kuka i ja naručujemo jelo za sve. Odabrali smo turlitavu, nacionalno jelo. Na stol će nam uskoro donositi bamiju i boraniju, ljutu crvenu papriku, paradajz, češnjak, gravče na tavče i više vrsta pečenja. Sve se to krčka i peče tri do četiri sata. Ne znaš što je od čega ukusnije. Jelo zalivamo ukusnim crnim vinom iz slavnog tikveškog vinogorja. Iz kavane se dižemo u pola tri ujutro Grad je još prepun ljudi, trgovine, krčme i pečenjare rade kao da je rana večer. Gužva je kao kod nas ljeti na moru. Lijepo je čuti jezike i vidjeti sve rase i ljudske tipove. Danas je u Ohridu na njegovih 50 tisuća ljudi, još najmanje 30 tisuća turista. Gradom su vladali Rimljani i Bizant, Srbi, Grci i Turci; svi u jednom dijelu povijesti. Naši Vinkovci razmijenili su povelju prijateljstva s Ohridom. Još stižemo kupiti poneku ogrlicu, prstenje i naušnice od ohridskih bisera. Tajna izrade stigla je iz Rusije. U 19. stoljeću jedna ruska obitelj je izbjegla i našla pribježište u Ohridu kod obitelji Talevi i Filevi. Za uzvrat su ih poučili izradi bisera. Od krljušti ohridske ribe plašice ( poput girice ), izrađuje se emulzija za blistave ogrlice, naušnice, prstenje i broševe. Tajna izrade prenosi se s koljena na koljeno i nju zna samo jedan član obitelji.
Deveti dan je osvanuo okupan vrućim makedonskim suncem. Lijeni psi i pet-šest mačaka bila su jedina stvorenja koja smo sreli do trga Sv. Klimenta, učenika solunske braće. Sveti Ćiril i Metod živjeli su u 9. stoljeću kao slavenski apostoli a zadaća tih misionara bila je propovijedati kršćanstvo na slavenskom jeziku. Konstantin ( Ćiril ) sastavio je glagoljicu. Malo dalje je minijaturno poprsje majke Tereze, svetice. Za koji dan bit će joj stoti rođendan. U prirodnoj udolini je velika arena koja je mogla primiti više od pet tisuća gledatelja. Uzdižemo se nad Ohrid i pred vratima smo Samuilove tvrđave. Ogromna zastava leprša i natkriljuje grad i tvrđavu u obnovi. Tvrđavu je gradio u 10. stoljeću makedonski car Samuilo. Veliki ratnik i vojskovođa borio se protiv Bizanta i osvojio Makedoniju, Albaniju, Srijem, Bosnu i podunavsku Bugarsku. Godine 1014. porazio ga bizantski car Bazilije II. i dao oslijepiti 14 tisuća njegovih boraca. Samo je svakom stotom vojniku ostavio jedno oko kako bi vodio slijepe drugove. Kad je to car Samuilo vidio, prepuklo mu srce.
Spuštamo se do crkve Sv. Klimenta. Sve se prekapa i obnavlja. Svakim zamahom budaka i uronom lopate, otkrivaju se vrijednosti i temelji na još starijim temeljima. Sve oko nas je iz ranokršćanskih vremena. Sad smo već kod Ljupčeta u radionici papira. Pokazuje nam proces nastajanja papira. Usitne se trupci, nastale čestice se miješaju s vodom i nastaje drvenjača. Ona se pomiješa s vlaknastom masom drva i dobijemo žućkasti papir kad ta pulpa prođe kroz fine žičane mrežice. Papirna masa se cijedi kroz sito i celulozna se vlakna počnu ispreplitati i povezivati. Sada valjak istiskuje vodu i sabija vlakna. Ovisno o debljini papir se suši 7 do 15 dana, poslože se slova na stroju, premažu se bojom i otisnu na list. Gotovo! U Ljupčetovoj ručnoj radionici papira nalazi se jedan od samo dva originalna europska Guttenbergova stroja!
Na rubu grada pijemo i umivamo se na Biljaninim izvorima ( Biljana platno beleše..). S desne strane nam je Ohridsko jezero, a slijeve planina i Nacionalni park Galičica. Kad bi bilo vremena, popeli bismo se gore i vidjeli Prespansko jezero. Ono je tektonskim poremećajima razdvojeno od Ohridskog. Gorštak s planina reče nam kako je u ovo doba godine Galičica prepuna šarki i poskoka, i da su već četiri neoprezna planinara osjetila njihovu ljutnju. Stigli smo u Sv. Naum za pola sata. Tek što zalupismo vrata kombija, začujemo: - Barku voziim!- Okrenem se i ugledam starog barkara Nikolu. Prepoznao sam ga, vozio me barkom i prije pet godina. Srdačno se rukujemo. Elegantno odšutjeh bolni stisak njegove ručerde. Ušli smo u barku koja prima 12 ljudi. Čvrsta je i sva od drveta. Grleno je Nikola stao govoriti o jezeru i povijesti Makedonije. Plovimo jednim od najstarijih svjetskih jezera. Uz bok su mu samo Titicaca, Bajkalsko, Tanganjika i Malavi.
-- Ohridsko jezero je dužine 30, a širine 15 km. U Makedoniji se nalazi 2/3, a 1/3 je albanska. U dva ulegnuća dostiže dubinu od 311 m. Pritoci stižu iz Prespanskog jezera. Ovdje ulazi Crni Drim a kod Struge izlazi i odlazi u Albaniju. Sad smo spojeni s organizmom starim četiri milijuna godina.-- Izlazimo podno manastira gdje nas dočekuje velika Naumova drvena skulptura. Sv. Naum Čudotvorac rođen je u 9. stoljeću i bio je suvremenik Sv. Klimenta i tu su mu zakopane i kosti. Manastir je još jedna oaza mira prožeta duhovnim vodstvom. Mnogo je vjernika uokolo, slika nalik onoj u bugarskoj Rili. Freskama bogato oslikana unutrašnjost, starocrkveni napjevi, kričavi paunovi, voštanice, tišina, pastir s frulom i bogalj pred ulazom. I ovaj je manastir kao i Ohrid pod zaštitom UNESCO-a. Odmaknuvši se od šaša i trstike, dugo uživamo u kupanju. Zlatna kugla sakrila se iza albanskih planina, a mi smo opet u šetnji Ohridom. Oko ponoći još se guramo s ljudima uskim uličicama, odlazeći na spavanje u naš čardak.
Desetog dana ujutro odlazimo iz Makedonije. Pozdravljamo se s domaćinima i već vidimo putokaz za Kruševo. Povijesni Ilindenski ustanak dogodio se 1903. godine. Tri mjeseca su Makedonci imali Kruševsku republiku, ali je onda velika turska sila spalila Kruševo i dvijesto okolnih sela, te pobila više tisuća ljudi. Danas se u Kruševu gradi kao zadužbina manastir pjevaču Tošetu Proeskom. Kojih pola sata od Ohrida i evo nas u Strugi. Gledamo ušće rijeke Drim. Tu se rodio Konstantin Miladinov ( 1830.-1862.), istaknuti pjesnik. Kada bismo ostali još dva tjedna, taman bi imali priliku vidjeti poete cijeloga svijeta, kako svoje pjesme žive na mostovima ovog gradića. Tada su svjetski poznate Struške večeri poezije.
Zahvaljujemo Bogu na lijepim danima i ljudima koje smo upoznali. Skoro ćemo u Albaniju. Za nama je obilje sunca, zelenila, planina, jezera, starih građevina, voća, povrća, vinograda, kukuruza, suncokreta, riže i duhana. Ma ne znam čega tu nema. Tako dobrih ljudi koji pomažu na svakom koraku, toliko želje da zemlju pamtimo po dobrom. Makedonijo, bez brige, vraćam se.