Napisala Biserka Fabac
Uspješan karlovački trgovac željeznom robom, ilirac i publicist, blagajnik Društva narodne čitaonice Karlovačke - Mijo Krešić, rodio se na sam Uskrs gladne 1818. godine u vrijeme „najveće reakcije iza Napoleonova poraza“, kad je puk „prisiljen bio koru od drveta mljeti za kruh“, u vrijeme prije 1848., kad je službeno ime njegova rodnog grada bilo „Regia liberaque civitas Carolostadiensis“.
Ipak, gladnih godina u obitelji Krešić nije bilo. Otac hranitelj posjedovao je tumbase, bavio se trgovanjem pšenicom i kukuruzom i tako uzdržavao osmeročlanu obitelj, u ulici drvenih kuća kraj Kupe zvanoj „Židovska varoš“, gdje se odvijao glavni promet „žitkom“, gdje „nije bilo niti jednog žida i nitko nije znao zašto se taj predgrad tako zove.“
Na obali Kupe „svi su ladjari i žitari, katolici i pravoslavni, tjerali svoje špekulacije pšenicom i kukuruzom, svi kao braća Hrvaćani…(…). Mi djaci obiju vjerozakona skakasmo po kupskom bajeru, hvatasmo ribe u Kupi i Korani i veslasmo u čamcih, pjevasmo zajedno u jednoj crkvi: Gospodin pomiluj! a u drugoj Kyrie eleyson! Nikad nije medju nami bilo kavge radi kakve narodnosti i fratri franjevci učili su nas bez protekcije jednako pravoslavne i katolike. Bilo je u istinu sloge i ljubavi medju svimi Hrvaćani jedne i druge crkve, koja sloga je tek kasnije poremećena, a židova nije bilo u cielom Karlovcu više nego jedna obitelj (Weiss) i na Baniji (Lederer). Medju pridošlimi žitarskimi trgovci bilo je takodjer stanovnika Grka i cincara, koji se tek u Karlovcu naučiše hrvatski govoriti, nu djeca njihova nebrojiše se više medju potomke slavne Sparte niti Atine, ali se nesmatraše kasnije niti za Hrvate, premda ih je rodila zemlja hrvatska. Taj paradokson zdrav um nerazumije.“
Kao što su stotinjak i nešto godina kasnije rođeni, Stanko Lasić i Stanko Dvoržak djetinjstvo proveli na Kupi i u jurnjavi gradskim šančevima, tako je i Krešić svoje proveo na Kupi i „na obkopih karlovačke tvrdjave“ u bujnoj travi, igrajući se na gmajni loptom od prave kože, „budući da se onda nije znalo o nikakovu kaučuku“, navečer uživajući u majčinom pripovijedanju mnogih pjesmama Andrije Kačića Miošića, što ih je naučila „iz one u Mletcih god. 1759. tiskane izvorne knjige“. Bio je to „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, tada skoro jedino zabavno štivo našeg puka.
U sedmoj godini započinje školovanje u „normalki“, uči njemačku gramatiku i priprema se za gimnaziju. U petnaestoj mu kist, boje i knjige postaju najmilija zabava. Učio je crtanje u „slaboj karlovačkoj risaonici“, bavio se kopiranjem raznih slika i „ponješto naučio“. U isto vrijeme risanje je učio Vjekoslav Karas. Krešić s tugom govori o Karasu kao talentu i „krasnom mladiću, čistog značaja i hrvatskog rodoljublja“, koji je tragično završio jer su „okolnosti bile tako tužne.“
Spominje neizmjerno produktivnog „autodidakta“ Fridriha Hamerlića (1812. – 1858.) koji je „nebrojene slike izradio za pravoslavne crkve u krajini s osobitom vještinom“. Slikao je oltarne pale za crkvu Presvetog Trojstva, a 1838. g. oslikao svetište u Kamenskom.
O kraljevu, godine 1833., na dan sv. Stjepana, s punih petnaest godina prvi puta s ocem posjećuje Zagreb.
„U ono vrieme bilo je to već znamenito putovanje za obični sviet; ako li se tko odvažio, da putuje u Gradac ili u Beč, taj se je ne samo izpoviedio i pričestio, već i napisao oporuku…“
„Onda jošte ne bijaše nikakovih dostavnika u Zagreb, nego su poslovni ljudi i gradjani navadno najmili kojega seljaka iz okolice, koji je imao na kolima dobre ljestve, hasure proti kiši ili radi sunčane žege, a za sjedalo škrinjicu za putne potrebe i siena, što je konjem trebalo do Zagreba…..Obično se je išlo popodne iz Karlovca s punimi bisagami pogače i pečenke, ovećom čuturom do Jaske, gdje se je liepo u dvorištu koje krčme pod sušom na kolih noć prespala, a u zoru nastavio put u Zagreb….oko devete ure prispjesmo u glavni grad domovine.. Ta živahnost, ta množina ljudstva u Ilici i na „Harmici“ i na kaptolu; tolike bogate četveroprežne kočije plemića i vlastele, grofova i baruna, nakićeni kočijaši i husari ili panduri, sila puka iz Slavonije, koji je po osam dana putovao na svojim taljigama; sajmari magjarski čak od Segedina sa slaninom, taranom, sirom, sušenim ribama iz Dunava i Tise, sa hasurami, paprikom i sapunom; Kranjci i Štajerci uz hiljade hrvatskog seljačkog puka, svi dodjoše na više dana u svojoj raznolikoj nošnji, budi na proštenje k svetom kralju ili da što pazare. Naučen samo na graničarske priproste haljine i običaje imponirahu mi ovi raznoliki seljaci, gradjani kicoši i tudjinci. …“
Posjećuje kazalište u zgradi u kojoj se kasnije nastanio mađarofilski kasino. „Predstava bijaše dakako njemačka, nu nam se to činilo posve naravno i u redu, pošto smo mi u Karlovcu bili naučeni na njemačke predstave, pa da bi ova mogla ili pače morala biti hrvatska, na to nije onda nitko pomislio. Tako bijaše taman pojam još u narodu o svem narodnom, jerbo je aristokracija sva disala tudjim duhom, diplomacija služila latinštinom, a hrvatsko gradjanstvo još nije pitalo za hrvatsku dramatičnu umjetnost.“
Trećeg dana rano ujutro: „Došav u rodni grad – kako mi se je to sve drugčije činilo; kolika razlika! Kuće nizke, drvene, pokrite daskami, dapače gdjekoje i slamom; ljudi svagdanji, priprosti, dućani mali, cincarski itd. Tuj mi ne bješe više obstanka, sve me je nešto gonilo dalje u daleki sviet. Velika žitna trgovina, ladje i tumbasi nisu me više zanimali…..“
Poslije šest latinskih razreda Mijini su roditelji snivali o sinovom odlasku u sjemenište. Ali Miju je odavno napustila volja za sjemeništem. Uvidjevši jadan položaj slikarstva u rodnom gradu odustaje od slikarije i odlučuje se za trgovačko zanimanje, naravno - pod uvjetom da to bude u glavnom gradu. Njegovo naukovanje u glasovitom dućanu željeznarijom pod imenom „Kindermann und Reiter“ , na Krvavom mostu u Zagrebu, gdje je bio više knjigovođa i korespondent nego obični šegrt trajalo je do 1837. godine, kad ga gospodar „svečanim načinom oslobodi od svršenog naukovanja“ i upiše kao slobodnog trgovačkog pomoćnika u trgovački registar „des k. k. privilegirten Hadels Gremiums in Agram“.
Živa želja za putovanjem u daleke i veće gradove, što je bio običaj onog vremena, odnijela je Krešića u Rijeku, Trst, Veneciju, Ljubljanu, Šoprun, Eisenstadt, Beč, Peštu, Novisad i turski Bečej - ondašnje žitno carstvo u koje su „Švabe, Rumunji, Srbi i Mađari“ lađama i tumbasima dovozili pšenicu i kukuruz pa pretovarivali za Sisak, Karlovac, Peštu i Beč.
Nakon trogodišnjih putešestvija, 1840. – te, pun radosti i proširena znanja vraća se bez ikakvog plana u svoj rodni grad, u domovinu koja je uzavrela ilirštinom, a borba mađarona protiv probuđene narodne svijesti postala žestoka. Tridesete i četrdesete godine devetnaestog vijeka bile su vrijeme najvećeg rodoljubnog zamaha, a stasali Krešić u naponu svojih snaga. Sav svoj mladenački zanos i entuzijazam poklonio je preporodnom pokretu.
Priklonio se intelektualcima ilircima: Klobučariću, Vranyczany – ju, Vakanoviću, Prici, Šplajtu, Kušlanu Mažuraniću i drugima.
Postaje član „Ilirskog čitanja društva“osnovanog 01. 03. 1838. u kući Dragutina Klobučarića na uglu Ulice sv. Barbare i Kirijaške (danas Šebetićeve)
Oduševljeni ilirac, trgovac po struci, otvara „posao sa sitnom robom u nutarnjem gradu, kakovog dućana do onda još ne bijaše na trgu i prvoga siečnja god. 1841. čitala se je nova tvrdka s hrvatskim nadpisom, što se je mnogim čudno vidjelo, kad su bili nad drugimi dućani njemački naslovi….Meni je tako u poslovnoj radnji i patriotičnom sudjelovanju proteklo više godina. Medjutim stupih u brak, promienih svoj posao, prenesav ga u vlastitu kuću, koju sam godine 1845. sagradio kraj sliepih vrata na dva kata; prvu dvokatnu zidanu privatnu kuću u tvrdjavi, sa arhitektoničkim pročeljem.“
Niže navedeni dokumenti dokazuju da je uglovnicu Radićevu 2 izgradio Mijo Krešić:
a)
PLAN TVRĐAVE IZ 1818. godine potvrđuje da se kuća broj 15 nalazila pored slijepih vrata. Numeracija kuća, odnosno zemljišnih parcela počinjala je kod Banskih vrata s brojem 1 do broja 10 – danas Tijesna 1.
Nastavila se na Joseph Platz – u (Strossmayerovom trgu): na parceli broj 11 nalazila se kurija Vuka Krste Frankopana – danas Gradski muzej.
Na parceli broj 12 nalazila se zgrada Magistrata.
Na parceli broj 13 nalazio se sklop kuća na uglu: danas Radićeva 3 – Banjavčićeva 7.
Na parceli broj 14 bila je uglovnica - gostionica udovice Klančeri – poslije Drugog svjetskog rata svratište „Putnik“ (dio gleda u Tijesnu ulicu)
Na parceli broj 15 - Krešićeva kuća – danas uglovnica Radićeva 2 – Cesarčeva
Na parceli broj 16 i 17 nalazile su se kuće obitelji Minisdorfer – danas Radićeva 4 i Radićeva 6 – Banjavčićeva 5.
Popis kuća počeo je i završio kod Banskih vrata na ulazu u Joseph Platz.
b)
Račun Mije Krešića s njegovim potpisom i datumom 22. januar 1848. g. na kojem piše adresa: ECKHAUS NEBEN DEM BLINDEN THOR Nro. 15 (uglovnica pored slijepih vrata br. 15)
c)
Evo što u rubrici Domaće viesti piše „Svjetlo“ 17. travnja 1898. godine: „Autobiografija“ Mije Krešića – „Primili smo vrlo zanimivu knjigu koja nosi naslov: Mijo Krešić. To je životopis, koga si je sam pisao vriedni pokojnik Mijo Krešić rodom Karlovčanin (današnja kuća g. Bergera bila je svojina obitelji Krešićeve). Taj je životopis izlazio ponajprije u podlistku „Obzora“, a sada ga je izdao u posebnoj knjizi njegov sin Milan Krešić, tajnik trgovačke komore u Zagrebu. Knjizi dodana je i vrlo dobro pogodjena slika rodoljuba Mije Krešića iz šezdesetih godina kad su svi naši otačbenici nosili surke. ……….“
Dvije godine nakon izgradnje kuće, 9. svibnja 1847. prema zaključcima velike skupštine Društvo narodne čitaonice odlučilo se 1. kolovoza 1847. preseliti u kuću svog blagajnika Mije Krešića, koji o tome piše s oduševljenjem:
„U mojoj kući bio je izvanredan život, naime u čitaonici u prvom katu. Tu se je pod večer redovito sastajao sav inteligentniji karlovački domorodni sviet, jer su u to doba dolazile novine. Sve je nestrpljivo čekalo, dok se nije na vratih pokazao stari Nasta Kunić, podvornik družtveni, sa paketom novina. Svaki put bi najzanimiviji list, koji je prije tri dana izišao u Beču - prihvatio koji mlađi član, stao na stolac i uz slabu razsvjetu argantičke uljevne svjetiljke glasno čitao. Obično bi to činili barun Dragutin Kušlan, Makso Prica, Gojko Kostić, Eugen Barac, Ljudevit Šplait itd. Poslie toga rešetala su se najvažnija pitanja u salonu konverzacije. Sjeli bi tu na kanapeje i na fauteulile Nikola barun Vranycany, Ivan Mažuranić, Dane Stanisavljević, Antun Vakanović, V. Gvozdanović itd, a oko njih dii minorum genitum, da slušaju i čuju, što je novoga iz Zagreba donio ili kakve viesti dobio, ili što piše Ferko i Lujo. Što veli ban Joso i je li „Aula pro nobia“.
Krešić je bio čovjek širokih interesa, gorljivi pobornik narodnog jezika i aktivan član Domo i rodoljubnog društva Karlovačkog osnovanog 1846. inicijativom Dragutina Kušlana i Ivana Mažuranića.
Njegovi trgovački poslovi postali su ravni po uspješnosti onima braće Vranyczany, napisala je prof. Marija Vrbetić.
Promet je bio „živahan“ sve „dok se na jednoč u veljači godine 1848. uzbuni cieli sviet, uslied velikih događaja u Parizu. Tad su se preko noći promienili i poremetili svi poslovni i društveni odnošaji. Te 1848. proglašena je francuska republika, što je uzdrmalo cijeli svijet, od Njemačke, Beča, Pešte i Italije „pa nije ni čudo, da je i naš miroljubivi Karlovac, uzbunjen Košutovim nasrtajem na hrvatsku domovinu, bio uzrujan i pripravan branit svoja narodna prava.“
Odmah na početku pokreta, u ožujku 1848. odlučeno je da narodno izaslanstvo ode u Beč, pred lice cara i kralja Ferdinanda i traži pravice. Tako je deputacija od četiri stotine osoba obučenih u narodno odijelo, surke, bijele i modre hlače, s kalpakom i sabljama provela pet dana čekajući nove pravice, „trošeći hrvatske groše“, na kraju doznala iz pisma upućenog biskupu Hauliku da će se „sve legalnim putem postignuti“, a poslije, i da je Josip Jelačić imenovan banom.
Kobnu 1848., kad se sve bogato i siromašno upustilo u politiku, zbog čega je posustao trgovački promet i zamrlo sve osim nade u bolja vremena, zamijenio je Bachov apsolutizam 1850. - te.
Mijo Krešić iste (1850.) godine prodaje svu svoju imovinu u Karlovcu i seli u Zagreb. Ondje vođen rodoljubnim osjećajem, vlastitim novcem tri godine izdaje beletristički časopis „Naše gore list“ i hrvatski koledar, sve do pojave Lukšićevog „Proroka“.
Umro je 1888. godine.
Slijedeći vlasnik kuće Radićeve 2 na parceli broj 15 prema Parzellen protocoll – u iz 1862. g. bio je karlovački trgovac Petar Resman, rodom iz Koruške. U općim spisima iz 1860. g. pohranjenim u Državnom arhivu u Karlovcu, sačuvan je njegov račun broj 166, koji se odnosi na „pružene na porabu Magistratu stvari.“
Kuća Petra Resmana navodno je bila slična kući njegova brata Matije Resmana na Strossmayerovom trgu, danas Pavleka Miškine broj 1, međutim tijekom vremena više je puta uređivana i pregrađivana.
Ugledni građanin Petar Resman, jedan od najčuvenijih karlovačkih trgovaca umro je u siječnju 1884. u Beču.
Trgovinu je nakon njegove smrti preuzeo Armin Berger.
On je 1888. g. osnovao vlastitu „Trgovinu pomodnom, manufakturnom i platnenom robom“ u kući Melchiora Lukšića rakovačka ulica br. 73¹, preselio ju u Rakovačku ul. br 2 i držao ovdje dvadeset tri godine.
Još 1910. g. Berger objavljuje u „Narodnom glasu“ rasprodaju robe, pošto namjerava trgovinu predati svojem dvadeset - godišnjem suradniku Juliju Donatu.
Tako trgovinu kupuje i preuzima Bergerov nećak i dugogodišnji suradnik Julije Donat, koji ju vodi pod novom tvrtkom „Armina Bergera nasljednik“.²
Novi vlasnici Julije i Aleksandar Donat 1924. g. dobivaju dozvolu za uređenje svoje kuće na način koji je ostao i do danas.³:
„Da se ulaz u lokal izvede s obih strana ugla Vrhovčeve te Rakovačke ulice, unutarnje uredjenje poslovnih prostorija ima se izvesti ukusno i u stilu, a prema tome i adaptacija kućne fasade.“
„Stubište smješteno oko okruglog pilova imade se izvesti od vatrosigurnog materijala (izvadja i nacrt sastavilo poduzeće Dvornik i Heksch d. d., osnovao arhitekt Vladimir Šterk“.
Povjerenstvenom očevidu prisustvovali su: Ivan Svačina trgovac, Car Josip posjednik, kao susjed Dr. Vatroslav Reiner odvjetnik u Karlovcu, skrbnik malodobnih iza pokojnog Vilima Reinera i susjed Matija Minisdorfer pekarski obrtnik.
Godine 1933. trgovac Mirko Malović dobiva „odluku o gradjevnoj dozvoli za izmjenu postojećih prozora novima iste veličine kao i popravak fasade na kući molitelja Radićeva ulica broj 2, uz slijedeći uvjet…….“4
Mirko Malović drži trgovinu sve do nacionalizacije.
U drugoj Jugoslaviji u kući je bila Tekstilova „Robna kuća“, a u novije vrijeme prodavaonica sportske odjeće i obuće „Benefit“.
Kazalo:
1) „Sloga“ 26. veljače 1888.
2) „Narodni glas“ 9. veljače 1911.
3) Dok. br. 1020 / 1924., Gradjevni odjel, Državni arhiv u Karlovcu
4) Dok. 6095 / 33., 3. maja 1933., Gradjevni odjel, Državni arhiv u Karlovcu