Karlovačke sličice - "Najbolje ljeto (3): Ljeto će trajati tisuću godina"

I kraj trilogije...
"Karlovačke sličice" 
"Najbolje ljeto (3): Ljeto će trajati tisuću godina"
Piše Darko Lisac
Čovjek u kariranoj košulji viče. Zadnji je dan kolovoza. Toplo je. Sunce je još visoko. Iza škole, ispod Kozjače, krademo kukuruze. Miriše sijeno. Iza nas je velika šuma. Trčimo prema zgradama. Trčimo brzo. Smijemo se. Opet smo dječaci. U rukama su nam klipovi kukuruza. Čovjek viče ali ne želi nas doista uhvatiti. Pečemo kukuruze na livadi između četiri zgrade. Prsti i usne su nam crni od pepela. Zokin stari gleda s balkona. I Borotova stara. Moji su u Ketchu, na terasi. Zovu me na kokakolu. Nemam vremena. U ponedjeljak je škola. Ljeto je trajalo tisuću godina. I sada je kraj. Sumrak se razlijeva nebom. U voćari uzimamo Gringo. Ruke su nam ljepljive. U ustima okus borovnice. 

Na Kupi se čuju žabe. Na Kupi je tiho. Katzlerica šeće psa. Idemo prema Veslačkom. Iza nas je Kraš. Ispred je Nina. Sjedi na zidiću. Kosa joj plamti od zadnjeg sunca ovog ljeta. Sjedi prekriženih nogu. Baca kamenčiće u travu. Goc uzima kamen i baca ga do drežničke strane. Ponosan je na sebe. Svi pokušavaju. Boro i Maja hodaju. Neobično je to. Svako malo se ljubakaju. Ispod zidića su koprive. Cimnem Ninu. Lagano. Ipak se trzne. "Budalo", kaže. Smije se. Okrećem se i vidim Jelenu. Gleda me malo čudno.

Lijepo je. Dobro je. Pred nama je sve. Pričamo o bendovima. Pričamo o filmovima. Pričamo o školi. Smijemo se glasno. "Stari mi ide u Slavoniju", kaže Stipe. Šutimo. 

Kad padne mrak sjedimo na rubnom kamenu. Pred zgradom. Ne ide nam se kući. Jelena ima crnu majicu i tanku bijelu vestu prebačenu preko ramena. Toma priča kako je Miloš jednom dao gol na tjelesnom. Ne ide mu nogomet. Ali tada je zabio. Pa je zastao kao da ne vjeruje. Pa se zaletio i vikao "Mrkeeeelaaaaaa". Smijemo se. Pogledamo prema njegovim prozorima. On nas gleda. Škilji kroz prozor. To je taj trenutak. Smijemo se kao nikad u životu. Sve se oslobađa. U zadnjoj večeri ljetnih praznika valjamo se po asfaltu. Cure nam suze. Sve nas boli. Taman kad prestanemo malo, nasmije se Danijel. Onim svojim blesavim smijehom. I opet umiremo.

Ustajem predzadnji. Jelena sjedi. Naslonila je bradu na koljena. Pružam joj ruku. Upitno me pogleda. Onda pruža ruku. Podižem je na noge. Ne znam zašto, ali zagrlim je. Oko vrata. Ona stavi ruku na moj bok. Prelazimo devet stepenica. Pa četiri. Otvaram vrata. Još devet stepenica. Ne palimo svjetlo. Razdvajamo se kod mojih vrata. Odlazi stepenicama. Pa se vrati. Poljubi me u usne i otrči. 
Deset dana kasnije samo je obična srijeda. Vraćam se iz Gimnazije.

Kopam po džepovima. Nemam ključ. Starci rade. Brat je već otišao u školu. Spuštam se i sjedam na stepenice kod zelene ograde. Još je toplo. Još je sunce. U kamion utovaruju stvari. Silazi Jelena. Nije sama. Tek onda shvaćam. Nešto mi ruje po trbuhu. Oči su joj vodene. Stane pred mene. "Jelena", kaže njen stari. Samo to. Sjedim i šutim. Lice joj je crveno. Okreće se i odlazi bez riječi. Ima svijetle traperice. Crvenu majicu. Kosu svezanu u rep. Nad ulicom lete ptice. Nebo blješti. Sjedim i mislim. O ljetu. Dolazi bijeli Yugo 45. Izlaze starci. "A jeci opet izgubio ključić", govori stari kao da se obraća nekoj bebi. "Kupili smo ćevape", kaže mama. "Bit ću još malo", kažem. "Čekam Zoku". Gledam drugu zgradu. Gledam balkone. Nabrajam u glavi tko živi u kojem stanu. Onda ustajem. 
Još deset dana kasnije cure zadnje kapi kalendarskog ljeta. Par je minuta do ponoći. Naslonjen sam na zid u predsoblju. Užasno me strah. Prvi puta čujem granate. Stari razmišlja da u kupaoni napravi ležaj za mamu i brata. Onda odustaje. Sjedimo u predsoblju. Pričamo o moru. O Krku. O Šveđaninu koji je svake večeri bio mrtav pijan. O meduzi koja se suši na betonskoj plaži. O tome kako je meni uvijek slabo u autu. Otkucava ponoć. Ljeto je trajalo tisuću godina. I sad ga više nema. Sad više ničeg nema.
Kad legnem, pokrijem se do glave. Toplo mi je. Brzo zaspim. Sanjam američku pustinju. Neka duga cesta. Pijesak. I kaktusi. Sjedimo na staroj svijetloplavoj Volkswagen Bubi. Jelena i ja. Sunce je visoko nad nama. Gledam u njega. Dugo. "Jel tako da neće bit rata", pita Jelena. Spuštam pogled, ali ne vidim je. Pred očima mi je samo usijana žuta kugla.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.