Karlovačke sličice - "Put"

Karlovačke sličice
"Put"
Piše Darko Lisac

Skrećem u dugu pustu ulicu, ispred mene su perači ulica, bruji motor kamiona i pljušti voda po toplom asfaltu, zvijezde su razbacane po nebu nad prugom i pomalo me zaboli trbuh, vidim tu sliku u sebi i sve znam, znam kako će biti, ali ipak vozim dalje.

Vozim dalje, iako vidim tu sliku, kakva više nije, nestali su Robni centar i Kaufland, nestao je video ekran koji blješti u mraku, ostala je samo ulica, pruga, autobusni kolodvor, a tamo ispred, tržnica, zgrada Auto Hrvatske i veliko kamionsko parkiralište posipano šljunkom. I odjednom je 17. lipanj, znam to, isto ponedjeljak, jedne druge godine, u nekom drugom svijetu.

Najkiša svih vremena padala je tog 17. lipnja 1991. godine, dok smo bili djeca, a na kamionskom parkiralištu bio je lunapark. Ljeto je počinjalo, ljeto koje će postati zauvijek zapamćeno kao najljepše ljeto naših života, i znam kako je mirisala tržnica poslije te kiše, znam odbljesak sunca na metalnom boku štanda, dok se on smije, kovrčave kose i škiljeći pred sunčevim zrakama, znam da ću ga osjetiti opet, taj miris, ako prođem tržnicom ali ne stajem, nastavljam, glup, glup, glup. I naravno, sve je tu, kao nekad, čak i štand, Hasko se smije iza njega, još dječak, dobacuje mi breskvu dok prolazim na biciklu, dovikuje da će kasnije doći do lupanarka, tog na kamionskom parkiralištu, u kojem stalno trešti Joyride od Roxette.

Kada smo se vraćali iz lunaparka, počeo je pljusak, onaj pravi ljetni pljusak i iako smo u prvih mah potrčali, ubrzo smo zastali i počeli šetati sasvim polako. Gledali smo jedni druge, smijali se očima i tada, pod tom kišom, u tom gradu, u tom ljetu, bili tako veliki prijatelji da taj pljusak i tu šetnju neće nikada izbrisati ništa.

Onda počne rat i navikneš se na njega, kao što već uvijek u životu bude. Hasko se pretvori u nadgrobnu dasku na brijegu nad gradom, ostane samo miris tržnice poslije kiše i smijeh koji odzvanja zrakom treperavim od sparine. Živiš drugi život, neki u kojem je normalno da ti umiru prijatelji i da se ponekad bojiš kad čuješ zvukove u daljini. I stvarno je normalno, bude i tužno i sjebano, ali to je to, tvoj život, jedini, živiš u tom ratu i on živi u tebi, kao da ništa drugo nikada nisi ni poznavao.

Kasnije, sjećaš se stvari koje nisi vidio, ali znaš kako su izgledale, i tako s vremenom postanu kao pravo sjećanje. Sjećaš se Valentine, kako sjedi na balkonu, u toploj ljetnoj noći, dok ulice mirišu na kišu i piše ti pismo. Penkala piše plavo, ima malo previše tinte, ali ona nekako uvijek uspije da ne zamrlja slova. Sjedi na balkonu i misli na tebe, koji si u istom gradu, koji joj pišeš pisma, iako ste oboje tu, ali kasno noću pravite se da, možda, niste. I kaže ti "pa dobro, ako ne želiš biti pisac znam šta si onda, ti si pričač". I bude ti nekako lijepo od te riječi. I, poslije, bude ti nekako krivo svaki put kad nešto objaviš, jer čini ti se kao da si izdao tu večer, u tom nekom ratu, tu djevojčicu na balkonu, koja ti piše pismo i zamišlja te kako sjediš na rubnom kamenu i pričaš neku priču, pomalo pijan, pomalo napušen, dok su oko tebe neki ljudi koji su ti dragi.

Eto, možda sam to trebao reći, tamo na mokroj travi, dok je grad pritiskala sparina i baš ništa nije mirisalo na kišu, ali ipak je bilo nekako lijepo, dok se čula ta muzika i dok su palice lupale po rubu doboša kao kad vjetar dobro protrese grane i lješnjaci se prosipaju po pločniku, kasno navečer, dok ideš sam ulicom i koracima ucrtavaš priču koju će ubrzo izbrisati jutro.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.