Boško Petrović - Karlovačko odrastanje

Napisala: Andrea Štalcar Furač

Nema čovjeka kojemu nije žao što nas je napustio čovjek takvog duha kao što je bio Boško. Nema njegova prijatelja i kolege koji nije poželio da Boško doživi barem stotu, ali čini mi se kako je Boško - ako je već morao otići - otišao onako kako bi to i sam želio. Do posljednjeg daha živio je “jazz & entertainment”, čineći svoj i naše živote bogatijim i raznovrsnijim. Zagrebački društveno-kulturni život ostao je siromašnijim.Ono malo istinske radosti življenja što ih je u tom naizgled blještavom centru Zagreba preostalo, sve se više gubi i gasi. Barem jedna ulica u Zagrebu Boškovim odlaskom postala je mnogo siromašnija. Nema više čaja prijepodne, slovenskog bijelog iza podneva i navečer, tanjurića s camembertom i zobanja grožđa uz prekrasne priče kojima je prijatelje i kolege obasjavao za svojim “stammtischom”. Karlovčani Boška pamte kroz usmene predaje,otkrivene fotografije, divne koncerte ali i duh kojim je oblikovao svoje kratkotrajno življenje u gradu te ga sjećanjima i razgovorima uvijek iznova oživljavao. Tako je Karlovac uvijek živio bok uz bok nezaboravnom Bošku Petroviću. Nema više jutarnjih poziva kojima bi razgovor počinjao rečenicom: “Zdravo, to sam ja! A, tko si ti? Što mi imaš za reći?”

No, vratimo se u karlovačke godine odrastanja.

Mnogi misle da je Karlovčanin, ali ne - rođen je u Bjelovaru. Boškov otac cijeli je rat proveo u njemačkom zarobljeništvu kamo je dospio kao oficir staro-jugoslavenske vojske, braneći Karlovac i ne želeći se nakon zarobljavanja pridružiti ni Nedićevim, ni Pavelićevim postrojbama. Majka, učiteljica, “zbog idiota” - aludira na sebe Boško ostala je doma, a šestogodišnji klinac ubrzo se u Karlovcu omilio susjedu Mahe¬ku, umirovljenom češkom vojnom glazbeniku koji ga počinje podučavati violini. 

Nakon izlaska iz njemačkog zarobljeništva otac se aktivirao kao oficir JNA i obitelj se seli u Sarajevo, a 1947. stižu u Škofju Loku, odnosno Ljubljanu.

Boško je živio u kući koja gleda na Domobransku ulicu, između burze rada i Juratićeve optike. Tadašnja su dvorišta u gradu punom vojske bila pravi izvori društvenog života u ratnim uvjetima. Pralo se rublje vojnicima, kuhalo, trgovalo, šivalo, borilo i skrivalo. Što je imao netko, podijelio je s ostalima. Djeca su tako često dobivala male čokoladice od vojske koja se nalazila u susjedstvu, domaćice su pak odrađivale razne poslove i tako se potiho preživljavalo. Sakrivala su se u dvorištima i obiteljima mnoga partizanska djeca roditelja „u šumi“ , prigrljena kao domaća. 

Tih je godina život bio težak ali je itekako ocrtavao karlovački duh zajedništva kad je najteže. Kasnije se on ponovno pojavio tijekom Domovinskog rata.

Ulica u kojoj su fotografije snimljene je Ulica Ljudevita Jonkea (zid na kojem su naslonjeni je današnja „burza rada“) prije Domovinskog rata zvala se Rade Končara a prije 2. Sv. rata „staro sajmište“ – tada novi dio grada u kojeme su se gradile vile bogatih građana.

Znali su Boška i politika, i ulica, i kultura i sportaši, svi. 

Na pitanje jednog novinarao Bošku Petroviću ostao je zabilježen odgovor: "S Boškom vam je jednostavno: sve što se o njemu zna - istina je!". I doista, nikad nije trebalo dodavati ni izmišljati. Materijala je uvijek bilo koliko hoćeš. S Boškom je u tom pogledu stvarno bilo jednostavno. Anegdota do anegdote. Svojim djelovanjem proizvodio ih je bez prekida, kao što svi znamo, a o tome je puno izgovorenog i napisanog. A bitno je ovo: iz te svoje duboke ukorijenjenosti u Zagreb i Hrvatsku, dijelom djetinjstva koje ga je vezalo uz teške karlovačke godine, kretao je Boško u svoje svjetske avanture i poduhvate koje znamo, ali domovinu je uvijek odbijao trajno napustiti, bez obzira o kakvim se ponudama radilo. O Karlovcu je po sjećanjima nekoliko puta govorio, u intervjuima koje smo tijekom godina zajednički stvarali, ali se svakog koncerta sjećao vrlo jasno. 

Uvijek je smatrao kako Karlovac ima istančan glazbeni ukus i izuzetno zahtjevnu publiku. S ponosom je govorio o tim činjenicama jer je i sam, onako jednostavan, bio zapravo izuzetno precizan u procjenama svega oko sebe.

Bio je, kao što znamo, voditelj, organizator, animator, vlasnik kluba, diskografske tvrtke, u mladosti i sportaš, imao je on i jak likovni talent, i kad bismo sve to htjeli sažeti u jedan pojam, jednu riječ, ta bi riječ bila - komunikator, rođeni komunikator. A što je glazba, posebno za Boška, nego komunikacija. Kako je stvarao glazbu? I bez stručne analize, odgovor je jasan svima koji su ga poznavali, a tih je, kao što smo rekli, mnogo; pisao je glazbu, a i improvizirao, onako kako je govorio. 

Bio je inteligentan govornik, brz na riječima, jasan i nadasve – duhovit.  Kad bi mu došla ideja, odmah ju je brzo razradio i dovršio, veselio se tome, a kako je glazba za njega bila veselje komunikacije, tako prijatelji pamte njegove jutarnje pozive koji bi počinjali otprilike: "Bok, čuj kakvu sam glupost smislio..."

Znali su ga upitati: "Pa kak ti je ovo palo na pamet?", a on, zadovoljan pitanjem, s dječačkim izrazom lica kaže: "Čuj, kaj ja znam, padne mi, tak..." I, evo, otišao nam je Boško, sve je uvijek radio iznenada... tako i odlazak. Zagreb ga nikad neće zaboraviti, neće ni Karlovac, iako, ruku na srce, Boško u Karlovcu zaslužuje puno više od sjećanja. 

Fotografije iz osobne arhive Jasne Blašković-Adamec snimljene 1943. godine

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.