STARI GRAD OZALJ I NJEGOVA PARK ŠUMA

STARI GRAD OZALJ I NJEGOVA PARK ŠUMA
Napisao i fotografirao Josip ŠUT

Ni zamisliti se ne umije ushićenje Augusta Šenoe kad je 1872. godine prvi puta posjetio Ozalj. „Pod tvojim pragom pomolih se, eto – od svih hrvatskih prvi ti moj grade – domovine naše kameni ti jade – Da, duša veli: tu je mjesto sveto!“    Travanj je. Nekadašnjom alejom lipa pazeći da ne stanemo na jaglac, čestoslavicu i tratinčicu, prolazimo ostacima parka koji okružuje stari grad Ozalj. Samo se zamisliti može kako je nekada izgledao barokni francuski perivoj nadopunjen skladnim engleskim barokom. Danas taj perivoj nastao krajem XIX. stoljeća ni uz izrazito bujnu maštu nikako ne uspijevamo sebi dočarati. Skoro ničeg od početaka stvaranja parka sada nema. Oko nas svoj ples igraju šareni leptiri, kukci prelijeću u ostatke ružičnjaka. Tužno nas natkriljuju ostarjele smreke. Uz prelet sjenice i skakutanje radoznalog kosa, kroz podivljalo grmlje dolazimo pod sam stari grad. Ulazimo s njegove južne strane preko drvenog mosta postavljenog na kamenim babicama. Kamen je tesan, a srednji je stup nekad bio stražarnica. Do te se kule još prije dva stoljeća podizao most i priječio ulazak u grad.

Uokrug je visoki kameni zid na kojem stoji šest polukružnih kula. Dvokatna ulazna Babonić kula s teškim hrastovim vratima, manja kula s lijeve strane, južno, istočno i sjeverno krilo pa palas Zrinskih na strmoj litici ponad Kupe. Taj palas, kasnije postaje žitnica i najstarija je građevina starog grada. S ulaznom kulom spojen je i drveni trijem koji vodi do stražarnice a desno dolje ide stubište u tamnice.  U prizemlju je zazidano ognjište oko kojeg su se grijali stražari u opasna vremena.  U dvorištu desno je obla kula s nadozidanim južnim krilom, a još dublje je zdenac iz XV. stoljeća. Tu je i mala kapelica u sjevernom krilu. Prilikom 300. obljetnice pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana , postavljena je 1971. godine  brončana ploča s riječima: „Navik on živi ki zgine pošteno“. Nije pošteno sjetiti se tih slavnih vremena i staviti ih u istu rečenicu s kvarnom današnjicom kad su te riječi izvrgnute ruglu, jer danas vrijedi „Navik on zgine ki živi pošteno“. Odmah do te ploče kameni je grb Frankopana iz XV. stoljeća. Ulazimo u prostranu prostoriju koja je nekad služila kao restoran. Još naslućujemo duh žive glazbe i glas Ive Robića, Zdenke Vučković i Gabi Novak. Nekad se ovdje i noćilo a šezdesetih godina prošlog stoljeća ovim su zidinama hodali Tito i egipatski predsjednik Naser. Ali, oni su beznačajni u usporedbi s velikim ljudima koji su tu davno stvarali. Stari grad su u XIII. stoljeću počeli graditi Babonići a svaka je epoha nadograđivala i ostavljala svoj pečat. Poslije Babonića grad krajem XV. stoljeća postaje vlasništvo modruške loze Frankopana. Minula je opasnost i više nije trebalo biti branik od provale njemačkog plemstva iz susjedne Kranjske. Stjepan Frankopan sklopio je savez s Nikolom Šubićem Zrinskim sredinom XVI. stoljeća, kako bi se zajednički oduprli najezdi Turaka. Savez je potvrđen i vjenčanjem Katarine Frankopan i Petra Zrinskog. Uz vojni savez udružuju i posjede, pa Ozalj imaju istodobno obje obitelji sve do glavosjeka 1671. godine. Zrinskim i Frankopanima dozlogrdio je centralizam i apsolutizam Habsburgovaca i u zajedništvu s Mađarima poželjeli su svatko za sebe svoju samostalnost. Pogubljenjem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Hrvatska gubi političku samostalnost i postaje ovisna o Austriji. Ana Katarina Zrinski je uhićena nakon glavosjeka i zatvorena u samostan pokraj Graza, gdje i umire dvije godine kasnije. Kćeri Judita i Aurora prisilno završavaju u samostanu, kćerka Jelena dva puta se udavala i izgubila sva prava, a sin Ivan IV. Antun morao je promijeniti prezime a potom je kao časnik optužen i utamničen. U okovima je umro pomračena uma.

Ozalj je oduzet vlasnicima i zatim više puta prodavan i prelazi iz ruke u ruku. Španjolski markiz Perlas obnavlja ga sredinom XVIII. stoljeća i taj je izgled grad zadržao do danas. Kasnije ga kupuje grof Teodor Batthyany. Tad je podignut staklenik za uzgoj bilja i cvijeća. U drugoj polovici XIX. stoljeća vlasnici grada postaju knezovi Thurn-Taxis. Knez Albert 1928. godine grad darovnicom predaje družbi „Braća hrvatskog zmaja“. Oni su otvorili muzejsku zbirku, galeriju, knjižnicu i čitaonicu, restoran i hotel. Poslije II. Svjetskog rata grad postaje državna svojina. Družba je raspuštena, a Ozalj se družbi vraća tek 1991. godine. Prema zabilježbi Pavla Rittera Vitezovića, u Ozlju je Petar Zrinski (ban i praunuk Nikole Šubića Zrinskog) spjevao s mađarskog na hrvatsku ikavicu kajkavskog narječja djelo brata Nikole „Adrianskog mora sirena“. Fran Krsto Frankopan u zatočeništvu prije smaknuća stvara „Gartlic za čas kratiti“, a Ana Katarina Zrinski, vrsna hrvatska književnica, napisala je „Putni tovaruš“. U Ozlju su djelovali kao ljudi koji su svojom kulturom, karakterom i snagom ličnosti nadrasli tadašnje velikaše i hrvatsko i austrijsko plemstvo. Osim njih Ozaljski jezično-književni krug činili su i Juraj Križanić, Juraj Ratkaj i Ivan Belostenec. Juraj Križanić (1618.-1683.) završio je filozofiju u Grazu, a bogosloviju u Bologni i Rimu. Vrli je predstavnik protestantizma. U sibirskom izgnanstvu proveo je 15 godina. Prilikom turske opsade Beča 1683. godine, poginuo je u redovima poljske vojske. Ilija Gregurić, jedan od vođa Gupčeve seljačke bune, Križanićev je susjed. Juraj Ratkaj (1612.-1666.), hrvatski povjesničar, zadužio nas je veličanstvenim djelom „Spomen na kraljeve i banove Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“.  Ivan Belostenec (1594.-1675.) bio je leksikograf i prvi prior pavlinskog samostana u susjednim Sveticama. Veličanstveno mu je djelo „Gazofilacium“, hrvatsko-latinski rječnik. I danas kraj tog samostana uspijevaju smokve koje su davno donijeli popovi glagoljaši. I nisu to sve ljudske veličine grada Ozlja. O drugima ćemo nešto kasnije. Tu su se skupljali umjetnici, slikari, glazbenici, pjesnici i domoljubi. Sve se to događa u Hrvatskoj kad četrdeset godina Rusijom vlada Petar Veliki, u Francuskoj je Kralj Sunce (Luj XIV.), gradi se Versailles. U Londonu hara najprije kuga pa požar, a Dubrovnik 1667. godine pogađa strahovit potres.

Izlazimo iz kompleksa starog grada uz palas s uklesanim natpisom N. Š. grof Zrinski 1556. Deset godina iza toga Nikola Šubić Zrinski junački gine pod Sigetom u današnjoj Mađarskoj.           

                                                                                       

Opet smo u park-šumi. Divovska paprat, mahovina i trava nedavno košena rukom djelatnika JU „Natura viva“, koja upravlja ovim parkom. Ptica pastirica namiguje svojim dugim repom, djetlić prelijeće sa stabla na stablo, negdje u dubini čuje se kukavica. Teško je razlučiti izvorni oblik parka. Uz mnogo struke i truda mogao bi se obnoviti, prorijediti samoniklo bilje, a potom zasaditi ono čega više nema a bilo je. Sigurno bi park kroz koju godinu došao do izražaja i zasjao vanrednom ljepotom natkriven starim gradom. Stajemo na ostatke temelja kapelice svetog Antuna Padovanskog. Građena je u XVII. stoljeću prilikom rođenja sina Katarine i Petra Zrinskog, a porušena krajem XIX. stoljeća. Iz nje su kipovi svetog Roka i svetog Sebastijana  danas u muzeju, a kip svetog Antuna i dva oltara su malo poviše u crkvi svetog Vida. Crkva iz XVIII. stoljeća se nalazi na brdu Kaptol a zidana je na temeljima iz XIV. stoljeća. U njoj su do XVII. stoljeća djelovali glagoljaši. Uz crkvu je grobnica posljednjeg hrvatskog bana Nikole Tomašića, a tik uz njega je počivalište Slave Raškaj, nevjerojatne slikarice akvarelom i pastelom. Rođena je u Ozlju 1877. godine, a njezina je osebujnost zasužnjena u tamnici gluhog i nijemog tijela. Česti su joj motivi ljubičice, lopoči, šumarice, kukurijek, kozja krv, tiha Kupa, obalni vrbici, šaš, hrast, šumarci, cvijeće i žarka, rujna i bijela godišnja doba. Slava je završila 1906. godine u stenjevačkoj umobolnici. Ona je najvjerojatnije vidjela još dobro očuvanu park šumu, koju mi pokušavamo dočarati sebi i drugima. Radoznalo nas promatra jedna vjeverica, osjeća se miris srijemuša, uokolo više oštećenih stabala što od kukaca, što od vjetra, snijega i starosti. S Kaptola se ukazuju plodne i pitome doline, brežuljci posuti vinogradima, voćnjaci, šume, zaselci. Oku nevidljivi a prisutni su izvori, potoci i vlastelinske kurije i crkvice. Nekad je baš na ovom mjestu bio jugozapadni zaljev Panonskog mora. Krećemo se vapnenačkim stijenama iznad Kupe. U njima naziremo uvale i ponikve, a znamo i za obližnje špilje. Vjerojatno su tu živjeli Japodi, pa pleme Kolapijana i na kraju Breuci, zalutali ogranak Ilirskog plemena. Po njima se ljudi ozaljskog kraja nazivaju Brajcima. Ozalj je dao i veličanstveni um u liku Emila Laszowskog. Taj je čovjek rođen prije 150 godina. Osnivač je družbe „Braća hrvatskog zmaja“, Gradske knjižnice, Muzeja, Arhiva i Hitne pomoći. Inicirao je i tajno premještanje kostiju Zrinskog i Frankopana iz austrijskog Wiener Neustadta u Zagreb. U ozaljskom Zavičajnom muzeju Zmajevi su postavili srednjevjekovno hladno oružje, koplja, helebarde, sablje, jatagane, luk, buzdovan, lovačko oružje, oklop i top iz XVI. stoljeća. U muzeju je i sakristijski ormar star četiri stoljeća i prevrijedan kamin iz dvorca u Hrašću. Velika je zbirka starog vatrenog oružja. Od crkve i starog grada lijepo se vidi munjara grada Karlovca puštena u rad prije 110 godina. Umjetničko zdanje djelo je Hermana Bollea, čiji radovi rese više naših gradova. Za vrijeme prodora njemačkih križara Teutonaca 1329. godine mještani sela Podgraj u izbjeglištvu osnivaju selo Trg, prvo planski promišljeno naselje. Tek 150 godina poslije Bernardin Frankopan dozvolio je ozaljskim purgerima ponovno naseljavanje pod gradom. Iz Trga je sačuvana jedinstvena tehnika pletenja jalbe. To je žensko pokrivalo za glavu a tehnika izrade je uvrštena na Listu nematerijalnih kulturnih dobara Hrvatske. U XIX. stoljeću Tadija Smičiklas, hrvatski povjesničar, bavi se jekavskim govorom štokavskog narječja (đed, đevojka..). Veliki jezikoslovac Stjepko Težak ostao je vezan uz svoj Ozalj. Objasnio je porijeklo riječi kao što su valje-odmah, rubača-košulja, teče ki stekli-trči ko bijesan, vutli šetofljin-šuplji novčanik, i sve to smjestio u ikavski govor kajkavskog narječja.                      

                                                                                                                                                       

Mnogo bi se još imalo reći o Ozlju, arišu, brezi, bršljanu i trnu kupine. Izlazimo van park šume uz bagrem, jasen, poljski brijest, bazgu i svib. Oprezno gazimo uz ljubice, šafran i maslačak. Još početkom XIX. stoljeća mađarski je botaničar Kitaibel proputovao ozaljskim krajem i u svoj diarium zapisao više biljaka. Nakon njega ovim se krajem podosta našetao Senjanin Ljudevit Rossi. Školovao se, radio i umro u Karlovcu. Od mnogih zanimanja najdraže mu je bilo biti prirodoslovac i baviti se botanikom. Svojim florističkim istraživanjima uvelike je pridonio poznavanju flore Hrvatske. Zaista, o povijesti Ozlja i Ozaljčana možemo podosta pronaći u Spomenaru Ivana Jančića. Ljudevit Ilijanić ističe kako je svojedobno zabilježeno više od 550 vrsta biljaka ozaljskog kraja. U park šumi uzalud tražimo hudoljetnicu, pelin, rosopas, klinastu kameniku, rutu.. Ili njih više nema, ili ih mi nismo uspjeli naći. Na starim zidinama grada koči se jelenak, isprepliće bršljan i proviruje krhka papratka. Žalosno izgledaju stare osušene smreke i poneki crni bor. Bagrem se žilavo širi. Spuštamo se pokraj običnog graba prema Kupi uz koju vijuga pruga. Ispod samog palasa probijen je tunel. Ispod tunela prema starom vjerovanju, živi som od dvije stotine kilograma. Skriva se u podvodnim špiljama i ponekad proguta pokoju patku, a nekad davno tu je nestalo nečije dijete. I to se pripisuje somu. Na stijenama se hvataju mahovina, puzavice i vlasulja, maslačaka je posvuda. Uz kitnjak i svib uspinjemo se natrag do dvorca radosni što smo toliko toga vidjeli i tužni što su to samo ostaci ostataka parka koji je davno grlio zidine dvorca. 

Kao što znamo, povijest stvaramo kroz međusobne odnose s ljudima i prirodom. Možemo biti slijepi, glupi, milosrdni, mrziti ili ljubiti. Oni prije nas postavili su daske na kojima igramo svoju ulogu. A ona može biti beznačajna, a možemo biti upamćeni kao bakljonoše koji prenose plamen mira, ali isto tako i razaranja. Na nama je učiniti ono što možemo. Ne čineći štetu, već smo učinili korist.

Josip  Šut, u Karlovcu – svibanj 2018. 

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.