Prva kuća lijevo, jedna od najpoznatijih u ulici, Križanićeva broj 30 – dograđivana je i adaptirana tijekom 19. st. Ima sačuvan barokni sloj (Đ. Cvitanović). Prvi poznati vlasnici bili su Franz Reichertzer i supruga Teresa r. Pluttel. Prema kazivanju gđe. Božene Jelačić kuća postaje općinska zgrada u kojoj je potkraj 19. st. smještena gradska glazbena škola. Zgrada postaje društveni dom kad ju od gradske općine 1896. kupuje Obrtničko – radničko društvo „Nada“. Društvo je osnovano 18. kolovoza 1887., nakon što se nekoliko dana prije sastalo 46 karlovačkih obrtnika u Jelačićevoj bašti, izabrali privremeni odbor, održali prvu sjednicu i dali društvu ime „Nada“. Perovođa Josip Wiesner pročitao je pravila, izvanredna skupština održana je 28. kolovoza a pravila društva jednoglasno prihvaćena. Godine 1888. uređena je vlastita knjižnica i čitaonica i osnovan, kasnije vrlo ugledan pjevački zbor „Nada“. Godine 1897. osnovan je i Tamburaški zbor. Društvo je pred sebe postavilo zadatak naobrazbe svojih članova, podupiranje bolesnih i nemoćnih i sahranjivanje umrlih. „Svjetlo 1899. piše: „Smatramo da je zasluga „Nade“ što su Karlovački radnici skupljeni oko nje. Duh vjerski, duh hrvatstva i pravoga napretka koji u „Nadi“ vlada diže vrijednost njezinih članova, čini ih vriednimi i simpatičnimi, te izjednačuje one razlike koje su prijašnji vijekovi, što pravom što nepravom stvorili, a mi nasliedili.“ „Nada“ je dobila svoju novu „vrlo liepu i skupocienu zastavu“ koja je nakon 12 godina uspješnog rada posvećena 15. kolovoza 1899. Kuma društva bila je barunica Tereza Vranyczany. Na svečanost posvete stigla su u Karlovac mnogobrojna radnička i pjevačka društva, a tom je prilikom stambeni odbor „Nade“ uputio putem „Svjetla“ molbu „slavnom gradjanstvu radi ukonačenja gostova u čestitim kućama vrlih sugradjana“ i zamolio građanstvo da pomogne „slavonostno družtvo „Nadu“ koja želi da njezina slava bude i slava grada Karlovca.“ Pjevački i tamburaški zbor „Nade“ sudjelovali su prilikom raznih svečanosti, priređivali koncerte u omiljenoj Promenadi, o čemu piše „Svjetlo“ 23. srpnja 1899.: „Koncert „Nade“ što ga je priredila u Kiosku prošle nedjelje uz sudjelovanje vojno – domobranske glazbe iz Zagreba pod osobnim ravnanjem kapelnika g. Nigla i pjevačkog družtva „Zora“ uspio je veoma liepo velikom zaslugom g. Gj. Bacha koji je „Nadin“ i pjevački i tamburaški sbor liepo uvježbao. Pjevali su krasne pjesme od kojih nam se osobito svidjelo „More adrijansko“ i nova Vihlarova himna „Slobode“. U zgradi „Nade“ održavala su se razna predavanja , što dokazuju oglasi: u „Glasonoši“ veljače 1905: „U nedjelju 5. o. mj. predavat će u 3 sata poslije podne g. dr. Ivan Haslinger o infekcijiskim bolestima“; u „Narodnom glasu“ 22. veljače 1906.: „U nedjelju 25. o. mj. predavat će u „Nadi“ pravnik g. Pavao Fröhlich o „ustavnim pravima“. Predavanje počinje u 3 sata poslije podne!“ Da vas malo zabavim i pokažem da je bilo i propusta u radu društva objavit ću pismo Ljubice Bajuk izašlo u „Glasonoši“ 5. veljače 1905.: „Obrtničkom radničkom društvu „Nada“ u Karlovcu: Glasom pismene obavjesti po štovanom naslovu zabranjeno mi je bilo doći na društveni ples, jer da sam „služavka“. Na to napominjem: 1) Imala sam pravo doći kao kćerka člana istog društva 2)Namještena sam kod obrta 3)Takovom zabranom povredjena je čast čovjeka. Da pako šire obćinstvo neda crni biljeg tome društvu, to pripominjem, da imade na čelu istog mladih neizkusnih ljudi sa časnom iznimkom, koji nesmatraju krčmare obrtnikom dočim imadu medju redovitim članovima jednog, koji nije ni obrtnik ni radnik. Zaboravili su da su možda i njihove majke bile „služavke“ te ne misle da je u pripravi prosjački štap kao za služavku tako i za obrtnika, ako se neurede zakonom prilike, osim ako si koj obskrbi da može živjeti , a da ne treba biti obrtnik ni radnik. Napokon stara je poslovica „Oholost i glupost raste na jednom panju.“ U Karlovcu 31. siečnja 1905. Posljednji i dugogodišnji predsjednik društva do godine 1939. bio je Josip Hauptfeld (Pepo). Danas je u kući redakcija „Karlovačkog tjednika“ i ured za „Gospodarenje otpadom Karlovačke županije“. U ovom tekstu pisat ću još o četvrtoj zgradi lijevo, Križanićevoj 24, dograđivanoj i adaptiranoj građanskoj kući s kamenim dovratnikom na kojem je uklesana 1787. godina. Prvi poznati vlasnik bio je Ignac Pilepić (umro 1853.). Zatim je u razdoblju od 1864. – 1880. bila u vlasništvu Krste i Ivane Šrepel, roditelja akademika Milivoja Šrepela. Jedno je vrijeme bila kuća dimnjačara Edmunda Bauera. Godine 1902. kuća je upisana na ime Rudolfa Strohala, kupljena od Alberta Grozaja (R. R. „Stari Karlovac…“). Rudolf Strohal je rođen u Lokvama 5. travnja 1856., u vrijeme Bachovog apsolutizma. Na poziv tadašnje vlade bračni par Petar i Tekla r. König dolaze iz Moravske u Hrvatsku kako bi Petar radio na izgradnji ceste od Rijeke do Karlovca. U času Rudolfova rođenja otac je bio predstojnik lokvarskog distrikta Lujzinske ceste. Kako su radovi na Lujzinskoj cesti odmicali, tako su se Strohalovi selili. Rudolf je tri razreda pučke škole završio u Lokvama, četrvrti razred i gimnaziju završio je u Rijeci, a studij klasične filologije u Zagrebu. Bio je profesor hrvatskog, latinskog i grčkog. Radio je u Osijeku, Rijeci, Bjelovaru i Karlovcu. Bio je profesor na Kraljevskoj velikoj realnoj gimnaziji u Rakovcu od 1886. – 1892., a od 1895. – 1908. ravnatelj škole. Godine 1888. 23. rujna profesor Rudolf Strohal oženio je Anastaziju Hudela, kćer imućnog karlovačkog trgovca Janka Hudela i supruge mu Vilibalde. Mladenka je u bračnu zajednicu donijela lijep miraz, između ostalog vinograd na Dubovcu, gdje je obitelj često boravila preko ljeta. Nastanili su se u Pekarskoj ulici, tada broj 26, u kući Hudelovih. Tu se mladom bračnom paru rađaju prve dvije kćeri: Tekla 1889. i Jelka 1891. godine. Rudolf je 1892. premješten u Bjelovar, pa se obitelj seli u taj grad do jeseni 1895., kad se vraća u Karlovac., snažnija za još dvije kćerke: Stanislavu rođenu 1893. i Anku r. 1895. Strohalovi opet žive u Pekarskoj ulici i tu na svijet dolaze još dvije kćerke: Božena 1897. i Emilija 1899. Godine 1908. lokalni politički moćnici ishodili su umirovljenje ravnatelja Kraljevske velike realne gimnazije, Rudolfa Strohala. U prosincu iste godine, iz nekih obzira na njegov neumorni rad, izabran je za gradskog zastupnika („Narodni glas“ 17. prosinca 1908.). Obitelj se u travnju 1909. seli u Zagreb, na Pantovčak 17, („Vilu Jagodnjak“), pa je politička aktivnost gradskog zastupnika Strohala završila. Strohalovi su ovdje stanovali do 1913. Rudolf je prodao nekretnine u Karlovcu i Stativama gdje su njegovi roditelji imali imanje od 1876. Kupio je kuću u Fijanovoj ulici broj 5 i tu živio do kraja života. Obiteljski život Strohalovih bio je skladan, blagoslovljen potomstvom, sve su se kćeri udale, sin oženio, a baka i djed uživali u četrnaestero unučadi. Rudolf Strohal sahranjen je 1936. godine na zagrebačkom Mirogoju. „Karlovački glasnik“ je 4. travnja 1936. u nekrologu sažeto opisao njegov život i djelo. Sve o profesoru Strohalu kao povjesničaru, književniku, skupljaču narodnih pjesama i pripovijetki, nije stalo u ovaj tekst, zato ću to napisati kad budem opisivala Radićevu broj 18, gdje mu se rodilo sedmo dijete – sin Petar.
Prema zapisniku iz Državnog arhiva broj 5455 / 22. od 27. svibnja 1922. slijedeći poznati vlasnik kuće bio je Medunić Stjepan koji ju preuređuje , a 21. rujna 1931. dobiva građevinsku dozvolu za priključak na gradsku kanalizaciju. U kući je živio i gimnazijski profesor i publicist Ivan Bujanović. Vlasnica kuće 1950. je Fedora Bujanović r. Plemić (R. R. , „Stari Karlovac…“). Danas je u kući „Optika Mitra“. (Biserka Fabac)