Banija 14 je stambeno - poslovna jednokatnica Slovenca Josipa Godlera s hotelom i poznatom gostionicom „K veselom Hrvatu“, sagrađena na početku 20. st. u stilu kasnog historicizma. Gostionica se nalazila u haustoru, lijevo za bolje goste a desno za puk. U dvorištu su bile štale, tu su odsjedali seljaci, naročito petkom, baš kao i u drugim banijanskim gostionicama. Josip Godler je bio utjelovljenje starog patrijarhalnog gostioničara, uvijek je nosio šešir, svako jutro išao s velikim rogožarom u nabavu po meso, viršle od Cvitkovića, kruh i pecivo, zelenje…Kod njega se pilo pivo iz bačvi, točilo se u krigle od litre, bilo je uvijek svježe i hladno, a cijela birtija je mirisala po perecima i pivi. Kasnije je gostionicu preuzeo jedan od njegovih sinova, Rudo, pravi stručnjak za točenje piva s čuvenom pjenom. Nažalost bio je sklon piću i kartanju, pa je gostionica poslovala sve slabije i napokon se morala prodati i kuća i gostionica. Kuću je kupio Alfons Ratković, trgovac mješovite robe s broja 36, a gostionicu unajmio Josip „Pepi“ Jakšić, ali nije nikada uspio povratiti nekadašnji uspjeh i ugled gostionice „K veselom Hrvatu“. Josip Godler stariji se nakon smrti prve supruge oženio Julijanom (Slavom) Vuksan, koja je preuzela brigu o njegovoj djeci i djeci njegova brata, a i sama je rodila šestero djece, od kojih su se posebno isticali sin Josip Godler mlađi (1908. – 1942.) srednjoškolski profesor i pjesnik i kći Paula, oboje ljevičari i intelektualci. Josip je stradao u logoru NDH. Najstariji Godlerov sin iz prvog braka - Janko, nije ništa izučio, ali je bio poznat kao izuzetno duhovit čovjek, veliki zafrkant. Uspio je kupiti auto pa je radio kao taksist. Vozio je tako i bana Šubašića, pa od njega potječe poznata anegdota kad je Šubašića nakon ustoličenja pitao: „Gospon ban kak vam je na V (v) lasti?! (Šubašićeva žena se zvala Vlasta). Ban je navodno odgovorio: „Janko, nije loše.“ Kuća je nakon rata nacionalizirana, a u njoj se sada nalazi Dom za odgoj djece i mladeži (naziv dobio 2001. g.), ustanova socijalne skrbi za odgoj i resocijalizaciju djece, osnovana 1957. pod nazivom Prihvatilište za maloljetnike. Boravak djece ispunjen je slobodnim aktivnostima: likovna, dramska, novinarska, keramičarska sekcija, stolarska radionica, teretana. Slijedi Banija 16 – Kreizingerova kuća, jedna od najstarijih na Baniji, u njoj je zajedno sa ženom vodio gostionicu. Od njega su je 1930. – ih kupili braća Težak i kasnije prodali raznim stanarima. U kući je živio Žugelj, i u njoj u desnom lokalu uredio mesnicu i ledanu. Žugelj si je sam oduzeo život a njegova se udovica preudala za svoga kalfu, Milana Bijelića, koji je dalje uspješno vodio mesnicu. U istoj kući, s lijeve strane, imao je trgovinu oružjem i lovačkim priborom puškar Matija Štalcar, pasionirani lovac i posljednji puškar na Baniji. U drugom lokalu trgovinu tekstila vodio je Radoš. U stanovima na katu izmijenilo se dosta stanara: živio je tu učitelj Devčić, neko vrijeme članovi obitelji Valjak, željezničar Kaufman, kovač Dragutin Lisac, čija je supruga Anka bila poznata pjevačica „Zore“. Stanovala je tu i Fanika Čebular, čija se kći Branka, medicinska sestra, udala za Božidara Hauptfelda, sina Josipa „Pepe“, oboje su ubijeni nakon II. svj. rata. U kući je živjela i mnogobrojna obitelj učitelja Giričeka, četiri sina i tri kćeri. Sin Slavo i Frane poginuli su kao ustaše, a Tomo, inače poznati karlovački sportaš, otišao je u partizane i poslije rata bio potpredsjednik Gradske skupštine Karlovca i Saveza boraca. U dvorištu se nalazila tiskara „Šoštarić“, u uličnom lokalu kuće lijevo je trgovina VIP – net a desno dimnjačarski obrt „Energon“. Dalje je Banija 18 – stara masivna jednokatnica obitelji Vranešić , kasnije Selaković. Od Vranešića kuću kupuje žumberački veleposjednik i vlasnik svratišta „Kruni“ Nikola Makar sa broja 23, za svoju kćer Mariju, koja se udala za Gabrijela Selakovića. Gabrijel Selaković bio je doseljenik iz Žumberka, imao je četiri sina. Dvojica su živjela u Zagrebu: Nikola, željeznički kontrolor i Miroslav („Milček“), komu je dr. Vladko Maček bio svadbeni kum. U kući su ostali Ilija i Janko s obiteljima, Ilija je vodio gostionicu, a Janko u dijelu kuće trgovinu tekstilom. Ilija je upravljao kućom i gostionicom. Nakon rata nije smio voditi gostionicu, pa je potajice točio vino u svojoj kuhinji, obično prepunoj gostiju. Pilo se kartalo i odvijali se svi najvažniji dogovori oko poslovanja i budućnosti nogometnog kluba „Karlovac“, sastajala se cjelokupna uprava kluba na čelu sa nenadmašnim Vidojem Mihićem, tadašnjim direktorom „Lika – tekstila“. (Biserka Fabac)