Na slici lijevo je kuća Lach (dućan „Borovo“) i restoran „Putnik“ između kojih je Tijesna ulica koja vodi u dva kraka pored bočnih zidova Gradskog muzeja na Strossmayerov trg. O proširenju tiesne ulice piše „Svjetlo 26. svibnja. 1889.: „Na zgradi kraljevske kotarske oblasti (danas Gradski muzej) demolišu se zidovi u tiesnoj ulici, te će se ta ulica time razširiti za 3 metra. Hvala bogu de se jednoč započelo; tako će nestati one nagrde i onog smrada, od kog trpi cieli okoliš.“ Tu u toj netipičnoj ulici unutar Zvijezde, kojoj nikada nije promijenjeno ime, u kući (danas) Tijesna 1 (dućan „Borovo“) rodio se 4.11.1862. jedan od najvećih karlovačkih sinova, Milivoj Šrepel. Podatak o toj adresi navodi profesorica povijesti i povjesničarka Marija Vrbetić u Zborniku Gradskog muzeja iz 1984.: „Kuće koje bi trebalo označiti spomen pločama“. Informaciju je uzela iz Knjige rođenih župe sv. Trojice 1862. str. 63 br. 77. Tada je Tijesna 1 nosila broj 10. Radovan Radovinović „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“, str.34, piše da je Milivoj Šrepel rođen u kući na mjestu Zimmermanove zgrade – stari broj 11. Tijesna 1 je u 19. st. nosila broj 11 kad je numeracija kuća započinjala na Strossmayerovom trgu. Bilo kako bilo, broj 10 ili 11 u Tijesnoj ulici, rodna je kuća Milivoja Šrepela. Otac Milivojev, Krsto, rodio se u Wallersteinu u Bavarskoj i prezivao se Schröppel. Došao je kao dijete u Karlovac kod ujaka, učitelja glazbe. Odrastao je u Karlovcu, sasvim se pohrvatio, postao je blagajnik karlovačkog gradskog poglavarstva. Oženio je Karlovčanku Ivanu Župčić koja mu je 8. 11. 1862. rodila četvrto dijete Milivoja. Osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije Milivoj je završio u Karlovcu, od petog razreda nastavio i maturirao 1880. u Zagrebu. Bio je cijelo vrijeme školovanja odličan učenik, uzornog vladanja, cijenjen od školskih drugova i profesora. Davorin Trstenjak, Milivojev prijatelj, kasnije ravnatelj Djevojačke škole, piše u „Savremeniku“ 1906.: „Što Karlovac postoji, valjda nije vidio boljega i većega sina, nego što je Milivoj. Zlatna i plemenita duša, dobrota svoje matere, najmilije njezino dijete, od djetinjstva slab i uvijek dobar i kao kakav ozbiljan čovjek. On kao da nije nikad ni djetetom bio (…). U životu nisam vidio uzornijeg mladića, darovit, vanredno marljiv, solidan, pošten, znanost mu je bila duševna potreba i najveća sreća na ovom svijetu.“ Školski drug J. Pasarić piše u „Pokretu“ br. 9 od 1905. opisujući njegove vrline: „…….Do skrajnosti svjestan živo se zanimao za sve grane ljudskoga znanja, pomno pratio sve važne pojave, osobito na književnom i umjetničkom polju. Po talentu i znanju prvi nikomu nije dao osjetiti svoju duševnu prevlast, išao na ruku osobito onima koji su radi izgona uslijed političkih demonstracija zapali u bijedu i stradanje. Zanosio se idealima slobode, vrlo rječit agitator među karlovačkom omladinom, zadahnut istinskim slobodoumljem i prosvijetljen svestranom naobrazbom od mladosti prianjao je uz naprednu misao i svim se silama trsio da svjetlo evropske prosvjete obaspe sav hrvatski svijet.“ Milivoj Šrepel poslije mature upisuje filozofski fakultet u Zagrebu (slavistiku, klasičnu i komparativnu filologiju i filozofiju). Diplomirao je 1884. kao profesor latinskog i grčkog jezika, a u studenom iste godine imenovan profesorom zagrebačke gimnazije. Godine 1884. / 85. upisuje pravo, odlučivši se za odvjetničko zvanje (upravno rimsko pravo kasnije mu je dobro došlo). U to vrijeme ostaje bez roditelja: 1884. umire mu majka a 1885. otac. Još se godine 1882. počeo baviti književnim radom, smatran je jednim od namarljivijih i najsolidnijih stručnjaka iz povijesti književnosti i kritike. Godine 1892. postaje redoviti profesor latinskog jezika na zagrebačkom sveučilištu, a iste se godine osam mjeseci usavršava u Italiji. Godine 1898. vjenčao se u Belcu sa Zdenkom Rukavina, kćerkom baruna Juraja Rukavine i s njom imao četvero djece (dvoje je ostalo na životu).Tih je godina na banskoj stolici u Hrvatskoj bio zloglasni Khuen Hedervary , koji u korist ugarske politike sistematski provodi režim otvorenog i protuzakonitog nasilja, posebno na području školstva. Kad je na filozofskom fakultetu bila ispražnjena katedra za hrvatskosrpski jezik, profesorski zbor predložio je Šrepela, ali Khuen poznavajući Šrepelov hrvatski patriotizam odbija prijedlog. Isto se dogodilo 1890. / 1900. kad je izabran rektorom zagrebačkog sveučilišta, Hedervary nije htio potvrditi izbor. Šrepelovi znanstveni radovi objavljeni su u Akademijinim edcijama „Radu“ i „Građi za povijest knjiženvosti Hrvatske“. Objavio je preko 130 članaka u domeni književne kritike u „Viencu“. Veliko priznanje doživio je 1903. kad ga Carska akademija nauka u Petrogradu imenuje svojim članom dopisnikom za njegove zasluge na polju slavenske filologije i književnosti. Bio je počasni član Hrvatskog pedagoško – književnog zbora i u njemu surađivao.Na poticaj Milivoja Šrepela otkriven je u Veneciji latinski ep „Davidiada“ Marka Marulića, za koju se nije znalo 400 godina i smatralo se da je izgubljena. Sve navedeno ( i ono što nije stalo u ove retke) ostvario je do svoje 43. godine života. „Jedan od najmarljivijih Hrvata“ (Matoš), od najranije dobi nježan i osjetljiv, umro je 23. II. 1905. u 11 sati. O smrti Milivoja Šrepela izvijestio je u knjižnici Jugoslavenske akademije zagrebački kanonik J. Barle koji ga je i pripremio za smrt. Par časaka kasnije crna zastava na pročelju Akademije javila je gradu Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj da više nema među živima jednog od najčestitijih, najplemenitijih i najzaslužnijih Hrvata. (izvor "Svjetlo", 1970. Ivo Tržok) Biserka Fabac