Gradska kuća kod turskih vrata, danas broj 30, nekad broj 45, prema „Parzellen protocoll“ koji mi je na uvid dala konzervatorica gđa Marinka Mužar, izgrađena 1830. g., nosila je ime „Schola nationalis“. Stubište kuće prizidano je u stilu romantičnog historicizma 1860. – te. U „Parzellen protocoll“ nema spomena o tome, da je stubište kuće ostatak nekadašnjeg generalskog tornja.
Gradsko zastupstvo pod predsjedanjem gradskog kapetana Ferdinanda Šveicera, na svojoj javnoj sjednici u travnju 1861. godine, donijelo je zaključak da se obavi novi popis kuća u gradu, „radi pravednoga ukonaćenja vojske. Kuće se imaju porazdieliti u klase iliti razrede, a nipošto polag sobah.“
U slijedeća četiri mjeseca 1861. godine riješilo se pitanje gradske kuće, „prie bivše Normalske škole“ koja je bila u „ vrlo hrdjavom stanju“. Razmišljalo se da zgradu treba popraviti i urediti, a zatim putem licitacije iznajmiti.
Za „popravak i uredjenje “ prema proračunu gradskog mjernika Altmana bile su potrebne 744 for i 70 nč.
„Skupštini se trošak činio prekoredan, te je odlučila u vlastitoj režiji sve nužne popravke izvesti. U tu svrhu imenovan je odbor pod predsjedanjem senatora Stipića i gg. gradskih zastupnika Lukačića, Kovačića, Miličevića i Jove Simića koji će privatnim putem kuću dati urediti.“ (Broj 331: Zapisnik sjednice gradskog zastupstva broj 331 i 1108, održanih 24. travnja i 25.svibnja 1861. pod predsjedanjem Ferdinanda Šveicera gradskog satnika, Čl. 5 i Čl. 1017).
Krajem lipnja 1861. gradski senator Makso Tuškan podnosi izvješće gradskom zastupstvu da do „meritornog riešenja stvari dospielo nije, jer su mnenja protivna bila, što se troškovi u proračunu preterani čine“, stoga podupire prijedlog za prodaju kuće.
„Odlučeno je „da se prie svega nabavi gruntovni izvadak od te kuće, a onda da se javna dražba kuće ustanovi i razpiše pod glavnimi uvjeti“:
„Da svaki dražbenik položi žaobinu 10% od uzklikne ciene, koja se na 5500 forinti ustanovljuje.
Onaj na kome kuća ostane, bit će obvezan polovicu odmah uplatiti, a druga polovica uknjižit će se na kuću. Svi dražbeni troškovi takodjer padaju na kupca.
Odobrenje kupa, odnosno prodaje pridržava si gradsko zastupničtvo.“
Kuća nije prodana na prvoj dražbi, pa je skupština ponovno vijećala o načinu prodaje. Nakon što su pretresane neke ponude, javio se veliki bilježnik Vojko Sabljić da ima punomoć Sime Marića „da u njegovo ime učini ponudu“. On nudi „za kuću 6.000 for“ uz uvjete (….).
„Skupština je nakon razprave ponudu odobrila i Simu Marića za kupca gradske kuće broj 45 priznala i proglasila, naloživši unutarnjem Magistratu da kupovno – prodajnu pogodbu s g. Simom Marićem u smislu postavljenih po skupštini uvjetah sačini.“
„Glasonoša“ 1. siečnja 1908. piše da se „ u Rakovačkoj ulici broj 30, na drugom katu, nalazila uprava „Glasonoše“ Dušana Lopašića, vlasnika i odgovornog urednika, a izlazit će odsada kao „Novine Starčevićeve hrvatske stranke prava“.
Zato se pretpostavlja da je novinar i publicist Dušan Lopašić (Karlovac, 1852. – Zagreb, 1921.) živio u ovoj kući. Počeo je kao novinar na Sušaku 1878., u redakciji pravaške „Slobode“, gdje je Ante Starčević bio kolumnist , pa je do kraja života ostao njegov nepokolebljivi sljedbenik.
Godine 1884. u Karlovcu s tiskarom Adolfom Gustavom Prettnerom osniva „Svjetlo“.
Sjajan kroničar gradskih zbivanja, pronicav, zajedljiv, analitičan i kritičan, često je bio izložen napadima. Protivnici su ga nazivali „šepavim vragom“. Pisao je pjesme, pripovijetke, crtice i uspomene. Kod Prettnera je 1887. objavio kraći roman „Sretna li zlata“. Knjižara Ivana Sagana izdala je nekoliko njegovih knjiga pripovjedaka za djecu : Jaglaci , Lipino cvijeće..
Kao dosljedni pravaš bio je dugo prešućivan dok 1960. - ih na njega i njegovo djelo nisu skrenuli pažnju Stjepan Mihalić i Ivo Ott. Od 1965. časopis Matice hrvatske izlazi pod imenom „Svjetlo“.
U povodu 150. obljetnice njegova rođenja , 2002. g. , podignuta mu je spomen ploča na kući Tijesna 1 gdje je djelovala prva redakcija „Svjetla“.
U prizemlju kuće spomenute 1908. g. nalazila se krojačka radionica, saznajem iz oglasa: „GOLI idu samo divljaci, a svaki inteligentan čovjek pazit će na svoje odielo. Faktično naime vriedi ona: Odielo čini čovjeka! Pruža se stoga prilika svakomu, da se najmodernijim, najfinijim i vrlo jeftinim odielom obskrbi u krojačkoj radionici Pavla Hofmana Rakovačka ulica 30. („Glasonoša“ 8. ožujka 1908.)
Godine 1931. vlasnik kuće bravar i graditelj specijalnih bicikla Stjepan Rajmundov Brezarić iz Radićeve ulice dobiva odluku o uporabnoj dozvoli za novo izgrađenu bravarsku radionu (na k. č. 268, br. dok. 19572 / 31.)
Karlovački majstor, bravar Stjepan Brezarić st., izradio je bicikl za utrku u Parizu na kojoj je pobijedio i osvojio kolajnu „Grand – Prix de Paris“ Anton Gursky, nećak bračnog para Stanislawsky iz Mačekove ulice. Na ponos cijelom Karlovcu, kolajnu i diplomu izložio je urar Vatroslav Jesenski u svom izlogu u Gundulićevoj ulici br. 6.
Kuća je do danas sačuvala izvorne klasicističke konstrukcijske značajke s kamenim portalom na kojem su krasopisom ispisani inicijali vlasnika kuće „UKM“ i godina 1830. - ta. Ima vratnice od kovanog željeza.
Priredila i napisala Biserka Fabac