Zdanje je za potrebe „komorskog skladišta žita“ projektirao Fremaut (postojalo je i tzv. Fremautovo pristanište). Kasnije ga preuzima austrijska vojska i vjerojatno (barem po nazivu koji se zadržao) koristi kao skladište baruta i streljiva (neko vrijeme i artiljerijska konjušnica), sve do 1918. Za vrijeme Prvog svjetskog rata za magazin je bio zadužen k. u. k. časnik Sigismund Feitl, koji će se potom udomaćiti na Dubovcu i ovdje osnovati uglednu obitelj. Starojugoslavenska vojska je preuzela magazin za svoje potrebe. Stariji Dubovčaki će se sjetiti da su, osim straže oko samog zdanja, postavili i stražare (sa stražarskom kućicom) na početku prilazne ceste, preko puta Pivovare, tako da se tada nije moglo ni cestom do Kupe. Tijekom Drugog svjetskog rata Talijani su ovdje držali mazge, skrivajući ih ispod kestena od savezničkih zrakoplova. Talijanima su dečki s Dubovca hvatali mačke u zamjenu za čokoladu („picola“ mačka, „picola cokolata“). Potom Nijemci ovdje na obali Kupe drže pontonske čamce. Dubovačka djeca su im iz tih čamaca, odnosno limenih kutija (obavezni „provijant“ svakog čamca) krala municiju, cigarete i „korisne“ stvari. S dolaskom partizana „pulvermagazin“ se pretvara (ljeto, jesen, zima 1945.) u tranzitni logor iz kojeg su mnogi domobrani i ustaše, dovedeni iz Dravograda, nakon ispitivanja otišli na daljnji „križni put“ a mnogi (zajedno sa brojnim građanima Karlovca) zauvijek nestali, najčešće likvidirani u obližnjim šumama (Jamadol, Kozjača i dr.). Nakon ukinuća logora, magazin preuzima JNA sve do 1991. nakon čega prilaznu cestu Pivovara pretvara u svoje parkiralište, a vlasnički preuzima i obnavlja magazin. (piše Tomislav Brozović – preživio logor u „pulvermagazinu“, članak u knjizi „Moj Dubovac“ Bruno Foschio i prijatelji) - Biserka Fabac