Karlovačke sličice
"Ono kad je kod Žečea pao vlak"
Piše Darko Lisac
– Morala bi doma – kaže Valentina, s bradom uvučenom u jaknu i rukama duboko zabijenim u džepove.
Stojimo polunaslonjeni na zidić između dvije trake napuštenog autoputa i gledamo tamo gdje je inače Korana.
Sada nije.
Sada je tamo samo magla koja prekriva valjda cijeli svijet.
Iako je samo metar udaljena, Valentina je također u oblaku magle, s očima mokrim od vlage i nekim šarenim šnalicama u kosi.
U napuštenom svijetu pogled nestaje negdje u magli i onda se vraća iz daljine, kao neko mutno sjećanje na vruće ljetno poslijepodne i Korzo pritisnuto sparinom. U nekom sasvim drugačijem svijetu.
*
Ljeto je toplo, dugo i miriše na kremu za sunčanje, naglim pljuskom oprane višnje i kuglicu sladoleda od vanilije rastopljenu na ispucalom asfaltu.
Kada Mario dotrči pred zgradu i viče “pao je vlak! pao je vlak kod Žečea!”, svi brzo skupljamo sličice nogometaša kojima smo tapkali, ustajemo s usijanog rubnog kamenja i trčimo prema gradu.
Već kod kina vidimo u daljini gužvu i ljude i trčimo još brže, dok se s pospanih ljetnih ulica diže oblak tople prašine. Miris rascvjetalih lipa prekriva grad.
Kasnije, stojimo.
Ispred Žečea, ispod stabala japanskih trešanja, u poluhladu crvenog lišća, nalakćeni jedni na druge ili s rukama u džepovima kratkih ljetnih hlačica. Stojimo. Dječaci koji su tek napunili dvoznamenkasti broj godina.
Polomljena tvornička ograda zadržava lokomotivu koja bi se, da nije bilo te prepreke, survala na pločnik, možda i na prolaznike.
Širokih očiju gledamo najveću katastrofu naših života. U svijetu našeg djetinjstva, mirnom i toplom, svijetu u kojem ljeta traju dugo, mirišu na travu i ponekad nam se čini da se u njima ne događa ništa.
Iako se događa sve.
*
– E pa idem – kaže Valentina i stane pred mene, gledajući u pod i šarajući nešto cipelom po asfaltu autoputa.
– Jel znaš kad je ono pala lokomotiva kod Žečea? – pitam.
– Nisam vidjela, bila sam mala. Ali znam.
– Da, a ja sam bio jako velik – smijem se.
Lagano se osmjehuje, lica i dalje zabijenog u preveliku jaknu.
– Šta s tim?
– Pa ništa. Samo je bilo uzbudljivo. I drugačije. I činilo se kako je taj dan bio nešto posebno i cijelog ljeta smo pričali o tome. Mislim…i bio je poseban. Samo…nekako mi je krivo što smo to mislili.
– Zašto?
– Pa eto. Tako. Možda se zato sve ovo događa, zato što smo previše željeli još neki takav dan. A sve što valja bilo je u onim drugim danima.
Valentina gleda u pod, slegne ramenima i onda kaže:
– E pa idem.
Zagrli me na nekoliko stoljeća dugih par sekundi i potom se okreće, silazi s autoputa i nakon svega par metara nestaje u magli.
Iz nekog nepoznatog smjera čuje se rafal, potom potmulo ispaljenje negdje u daljini, a onda lavež pasa.
Magla je sve gušća i više se ne vide ni obrisi okolnih zgrada.
Ako zažmirim i zavrtim se, više neću znati u kojem smjeru trebam krenuti.
Možda je na nekom od tih puteva svijet, onakav kakav je nekada bio.