O fenomenu Košarkaškog kluba Želeljezničar, njegovom velikom pozitivnom utjecaju na sveukupnu duhovnu fizionomiju Karlovca i razlozima njegovog posrnuća čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU.
Željini treneri bili su redovno zaposleni negdje drugdje, trenerski posao u klubu radili su u slobodno vrijeme, što očigledno, za bolje rezultate, nakon posebno talentirane generacije, nije bilo dovoljno. Drugo je bio nogometni trener Branko Čavlović Čavlek, tada redovno zaposlen, samo i s toliko slobodne šetnje po nogometnim terenima da je on, zapravo, plaćom izvan nogometa bio plaćen za rad u nogometu. Ovaj veliki trener, međutim, nije se zbog toga morao boriti s vlastitim moralnim principima pošto su njegovi nogometni rezultati puno više značili njegovim sugrađanima negoli što je bilo onih koji bi mu, eventualno, zamjerili zbog manjkave radne etike. Željo, međutim, ne samo kad je riječ o navedenom hibridnom statusu već i o trenerskoj nadarenosti nije imao svog Čavleka.
ŽELJEZNIČAR NIJE IMAO SVOG ČAVLEKA
Napisao Milan Jakšić
Nikada se nisam tako fanatično derao kao krajem osnovnoškolskih i početkom srednjoškolskih godina zbog Košarkaškog kluba Željezničar, u to vrijeme među najuspješnijim klubovima prve jugoslavenske lige. Njegov značaj davao je Karlovčanima važnost. Uspješan izvoz tadašnje Jugoturbine doživljavali smo više kao prijatnu statističku činjenicu, mada je mnoge hranila, a sportske rezultate kao strast za nečim posebnim. Sport je za Karlovčane tada imao energetsku vrijednost zbog našeg samopouzdanja, bilo da je riječ o košarci, nogometnom drugoligašu, prvoligaškim hrvačima i odbojkašima, sjajnim atletičarima, uspješnim tekvando borcima i karatistima, talentiranim šahistima… Kad bismo došli studirati u Zagreb, naše fakultetske kolegice i kolege znali su da smo iz grada košarke. Kada se igralo, recimo, sveučilišno prvenstvo u tom sportu, nerijetko smo upravo mi Karlovčani bili među najboljim igračima, igrali u to vrijeme u Željezničaru, Karlovcu, ili samo haklali na jedan koš u Šancu. Kome tada nije bio ideal da jednom zaigra u Željezničaru?
Atrakcija, šarm i ljepota. To su bile igračke osobine Slobodana Kolakovića – Boce. Malo je reći da je bio vanserijski nadaren. Bio je više od toga – košarkaš profinjenog instinkta. Nađe li se igrač u napadu ispod koša nerijetko će, malo se protegnuvši na nožne prste, munjevito loptu podignuti prema obruču, natjerati protivnika da skoči u prazno i onda postići lagani pogodak. Boco je svoje čuvare dizao u zrak sitnim trzajima i podrhtavanjem ramenima. Suočeni s valovitim kretanjem njegova tijela, gubili su tlo pod nogama, sve dok se ne bi našli negdje između neba i zemlje, bez mogućnosti da bilo što naprave. Tada bi zahvaljujući svom prirodnom nagonu osjetio mrežicu koša na prstima, najčešće negdje u opsegu „reketa“, uslijedio njegov čuveni skok-šut i ubačaj u koš kao umjetnički dar ambijenta kakav je prethodno stvorio. Ovako bi se moglo opisati jedan od najdojmljivijih doživljaja sa Željinih utakmica, zahvaljujući upravo tom košarkaškom čarobnjaku.
O nogomet sam se „očešao“ trčeći za loptom velikom livadom iza zgrade u kojoj sam stanovao, pa je jednom naišao nekada poznati karlovački nogometaš, tada trener juniora Karlovca, Nikola Gregurić – Mika, i rekao mi:
„Mali, dođi trenirati, visok si, dosta snažan, dobro vladaš loptom.“ Što ću, došao sam na trening, bio sam najmlađi, imao sam tada 15 godina, ali već iduće godine, na srednjoškolskom prvenstvu Karlovca u košarci, stigla mi je još jedna ponuda, Ivana Jeličića – Čipija iz legendarne Željezničarove prve petorke.
„Dečko, dobro zabijaš, navrati na trening“, rekao mi je Čipi, u to vrijeme trener druge Željezničarove juniorske momčadi, dok je prvu trenirao Ivan Dobranić – Iva.
Kada je Dobranić, pripremajući 1964. godine svoje košarkaše za juniorsko prvenstveno Hrvatske, zatražio Čipija trening utakmicu s njegovom ekipom, naš je trener prihvatio njegov prijedlog, ali uz uvjet da u Delnice, gdje je održano to natjecanje, ide pobjednik.
„Kako ne, ohohooo“, pomalo ironično reagirajući složio se Iva.
Odigrali smo utakmicu i pošteno ih isprašili. Bila je to senzacija. Što sada? Dogovor je trebalo ispoštovati, ali kako kad su objektivno bili bolji? Uprava kluba donijela je odluku da u Delnice ipak ide Dobranićeva ekipa. Također, da im se priključim, barem djelomično zadovoljivši našu stranu.
Postojali su neki ljudi koji su išli uokolo i tražili talente, zapisivali nešto u svoje bilježnice, razgovarali s klincima koji su im se svidjeli, išli čak i njihovim roditeljima; kasnije, ako bi počeli trenirati, obilazili školu koju su pohađali da vide uče li i kakve su im ocjene. Žicali su nastavnike pozitivnu ocjenu, ako je njihov talent iz nekog predmeta imao kolac. Jedan od njih, rekao bih, najuporniji tragač za nadarenima, bio je Branko Čavlović – Čavlek, legendarni nogometni trener. Kao sedamnaestogodišnji junior Željezničara i srednjoškolac provodeći praksu u tvornici „Ivo Marinković“ igrao sam nogomet za to poduzeće u redovnom općinskom radničkom natjecanju. Radnička klasa tada je imala svoje nogometno prvenstvo, vjerojatno ne samo u Karlovcu. Na utakmicu, igralište Tehničara, pored današnje Priro doslovne škole Karlovac, došao je i Čavlek, trener tog kluba, poslije utakmice mi blago i nježno predloživši da dođem u Tehničar.
„Ne mogu, igram košarku“, rekao sam mu.
„Jebeš košarku“, odgovorio mi je.
I mog oca pokušao je iskoristiti kako bi me obradio. Došao je k nama i razgovarao s njim dva sata. Čekao me u zasjedi pored Šanca kad sam se vraćao s treninga, ali izdržao sam. Ako je bio zainteresiran za nekoga, slijedio ga je u stopu. Bio je nevjerojatno uporan. Neki mi je dan moj stariji sin Goran pričao kako ga je Čavlek jednom pozvao kod Džafera, kako u Karlovcu kažemo za kafić „Džafer“, predloživši mu isto što i meni mnogo godina ranije.
„Kako znate da bih mogao igrati nogomet kad me nikada niste gledali“, upitao ga je Goran.
„Po tome kako hodaš“, odgovorio mu je Čavlek.
Čavlek je odgojio najmanje dvije generacije vrsnih karlovačkih nogometaša, dio njih još od kadetskih dana, druge je preuzeo kao juniore, a nekima se posvetio i nešto kasnije: Vladimira Baršića – Barca, Đuru Batinića – Đuku, Sinišu Bijelića – Sinu, Dušana Busića, Nikolu Busića – Nidžu, Marija Jutta, Zdravka Marčetića – Paća, Dušana Zdravkovića – Ćiru, Željka i Rajka Janjanina, Borislava i Zvezdana Cvetkovića, Mihajla Bošnjaka, Milana Kukulja… Osmorica među navedenima nešto kasnije igrala su u prvoligaškim klubovima, a trojica i u reprezentaciji Jugoslavije, braća Cvetković te Rajko Janjanin. Dugo sam prema Čavleku osjećao grižnju savjesti, nemoguće je bilo izbjeći takav osjećaj s obzirom na to da je, posvetivši se traženju nadarenih nogometaša, mladim lju dima izražavao veliko poštovanje. Djecu koju je trenirao volio je kao svog sina Aleksandra. Čim mi se pružila prilika odužiti mu se zbog pažnje koju mi je u jednom trenutku poklonio, to sam i učinio. Kad sam se zaposlio u Vjesniku, najprije kao sportski novinar, odlučio sam napisati repor tažu o Čavleku, ne toliko zbog njegovih igračkih i trener skih dometa, koliko zbog toga što je mladima prenio svoje vrhunske karakterne vrijednosti, uspio kvalitetno oblikova ti karakter njihove igre.
Kad sam ga posjetio u njegovom stanu u četvrti Gaza donio je pred mene brdo fotografija. Odabrao sam jednu iz njegove rane mladosti. „Evo, ovu ću uzeti, jako je dobra“, rekoh mu.
„Neee“, uzviknuo je Čavlek.
„Zašto“, upitah ga.
„To je juniorska reprezentacija Nezavisne Države Hrvatske“, objasnio mi je.
Dvije godine nakon što sam trenirao u juniorima Željezničara, upao sam u prvu momčad, što je za mene bio šok, do jučer sam naprezanjem glasnica skoro do njihovog pucanja bodrio Vladimira Diklića – Čaplju, Čipija, Živka Kasuna – Žira, Zlatka Kiseljaka – Kiselog, Bocu, Borisa Križana – Bobu, Stjepana Ledića, Petra Starčevića – Starog, Josipa Zaborskog – Matu i druge, a sada sam postao njihov suigrač. Milenko Mamula, kao trener, vodio je Želju do na jvećih uspjeha. Svi mi koji smo nakon njih krenuli u neizvjesnu košarkašku avanturu trebali smo trenirati do besvijesti da bismo im se približili kvalitetom, ali za nas je već druženje sa sportašima jedne tako sjajne generacije samo po sebi bilo velik uspjeh i poticaj, kad već u košarci nismo dostigli njihove visine, uspjeli smo to u našim pregnućima prema životnim varijantama koje smo odabrali kao naše trajno opredjeljenje. Igranje košarke za nas nije bilo samo fizičko već i duhovno gibanje. Sjećam se prvog treninga. Bilo me je strah kako ću biti primljen. Naši stariji kolege, međutim, imali su način ne samo kako nas opustiti, već, istovremeno, zbog obostrane odgovornosti za kolektiv, zadržati blagu distancu autoriteta. Nije im bilo do isticanja generacijske razlike kako bi pred nas isturili svoju frajersku nadmoć. Skidam se tako u svlačionici pred trening kadli do mene dođe Kiseljak, istegnut, nešto kasnije sam shvatio, kao most između dvi je generacijske obale, postavivši se onako malo više bočno i izrazito uspravno prema meni. Imao je pomalo cinične poluzatvorene oči, zapravo, odlično je odglumio čvrstu želju starijeg kolege da ga mlađi sluša.
„Mali, imaš li curu“, upitao me.
Osjetio sam tog trenutka u njegovom glasu i pozi koju je zauzeo, prizvuk sugestije – ako imaš bilo kakav problem kad je riječ o curama, neke nedoumice, potrebu za korisnim savjetom, obrati se starijem kolegi. Tog trena djelovao je iskusno, prekaljeno, mačo-samouvjereno, sve dok Diklić njegovo navodno bogato životno iskustvo nije doveo u vezu s njegovom, generacijama Karlovčana, poznatom ljubavnom romansom koja traje, kako je Čaplja rekao, još iz osnovne škole. Diklić je, na Kiseljakovu sreću, relativizirajući sadržaj sugestije koja mi je upućena od strane starijeg kolege, vjerojatno imao pravo, jer da je bilo drugačije, pitanje je bi li Kiseli danas imao tako krasnu suprugu kao što je ima.
„Jesi li ti normalan, šta radiš, čovječe, šta se nisi savjetovao s nama iskusnijima“, prigovorio je Žir ozbiljno jednom igraču kad je čuo da je svojoj djevojci napravio dijete.
Zahvaljujući Željezničaru, prvi sam put putovao i u inozemstvo. Bilo je to 1965. Imali smo zajedničku, takozvanu kolektivnu putovnicu, tada nismo mogli imati svaki svoju. Na listu papira bile su zalijepljene naše fotografije i pored njih podaci o svakom putniku. U klubu nam je rečeno da je razlog putovanja utakmica s talijanskim drugoligašem iz Gorice, odmah iza današnje slovensko-talijanske granice, zbog skorog odlaska u Čehoslovačku. Sve mi je to bilo pomalo čudno dok nije završila utakmica, a završila je našim teškim porazom. Pobijedila nas je mnogo slabija ekipa.
„Dečki, sada idemo u Trst“, reče nam poslije utakmice vođa puta pojasnivši meni i mom generacijskom kolegi Željku Dokmanu – ostali su očigledno znali o čemu se radi – prave razloge kratkog izleta u Italiju.
„Preko Trsta do Čehoslovačke“, zamisao je iz daleke prošlosti karlovačkog košarkaškog kluba koju mi je nedavno detaljnije objasnio tadašnji član uprave Željezničara Ljubo Batalo:
„Kako nismo imali novca da vam damo makar stipendije, samo ponekad bi oni najbolji nešto dobili, omogućili smo vam da otputujete do Trsta, što klub nije ništa koštalo jer se zbog imena Željezničar putovalo besplatno vlakom, a vi biste onda tamo svašta nakupovali i onda tu robu prodali bilo kod kuće ili negdje u istočnim državama kad smo tamo išli igrati.“
Tog trena takva mi je klupska strategija bila nepoznata jer sam u prvoj momčadi Željezničara bio samo godinu i pol, dok nisam upisao studij. Bila je to formula povremene klupske financijske intervencije klupskim sportsko-radnim izletima. Osim što je tada igrajući morao zaslužiti kakvu-takvu crkavicu, dio svoje obaveze igrač je morao odraditi i švercajući. Jedinstven doprinos profesionalizaciji tog sporta. S Dokmanom sam se dogovorio da zbog carine stare traperice skinemo i bacimo, a po dvoje onih koje smo kupili, dakako, različite veličine, obučemo veće preko manjih. S obzirom na to da sam čuo o dobroj prodaji kakaa u Čehoslovačkoj, taj sam napitak također uvrstio u svoj pionirsko-švercerski arsenal, zatim sportske čarape i još neke sitnice. Na carini zastoj i drama. Carinici su brzo prošli pored Dokmana i mene. Djelujući kao da love nekog poznatog zaglavili su u kupeu iz kojeg se ubrzo čulo da s nekim vode bučnu raspravu bez obostrane suglasnosti bilo o čemu. Provirio sam u taj kupe i vidio kako nekolicini igrača iz donjeg rublja istresaju raznovrstan nakit. Tog trena pred očima mi je bljesnula nadrealna scena – idoli mladih s lančićima i narukvicama u gaćama. Našli su carinici kod njih i koješta drugo. Ništa im nisu dirali osim zlata – oduzeli im lančiće, narukvice, prstenje i naplatili kaznu.
Jedini kod kojeg ništa nisu našli, kao da nije ni išao u Trst, bio je Kasun, mada je kupio 50 šuškavaca, balonera od tankog šuškavog materijala, tada izuzetno popularnih, te ih natiskao i zavezao u kocku. Kad su carinici otišli Žir se trijumfalno digao i opelješenim kolegama održao lekciju:
„Papani jedni, diletanti, samo nas sramotite pred svijetom. Pogledajte kako se sakriva roba“.
Svoj paket zavezao je između vagona. Kada je tamo došao u našoj pratnji – morao se uhvatiti rukama za ogradu međuvagonskog „mosta“ da ne bi pao u nesvijest. Netko je prerezao konopac i ukrao mu šuškavce. Jurio je pola sata po vagonima, no badava.
„Postoji i mađioničar iznad mađioničara, hi-hi-hi“, u tom se trenutku mogao čuti samo Diklićev prigušeni glas.
Putovanje u Čehoslovačku bilo je zanimljivo i jako zabavno, također i boravak tamo. Jednu utakmicu smo izgubili, a drugu dobili. Ostalo nam je u sjećanju i po tome što smo nakon turneje dobili novu sugrađanku. Na stanici u Beogradu čekao nas je naš klupski liječnik doktor Ivan Rogoz koji se tamo stručno usavršavao, a pored njega stajala je djevojka, možda dvadeset godina stara. Izgledala je kao Elizabeth Taylor u svojim ranim glumačkim godina ma, toliko lijepa da smo skoro svi, vidjevši je, popadali kroz prozor. Nastao je tajac. Ni lokomotiva nije disala. Naš čuveni doktor bio je u svijetlom baloneru kao Gregory Peck u svojim karakternim ulogama. Kada ju je poljubio i ušao u vlak nitko ga se nije usudio bilo što pitati. Bio je ozbiljna i diskretna osoba. A tako smo bili znatiželjni. Nedugo nakon toga Ivan i Ljiljana postali su muž i žena.
O karlovačkoj košarci iz vremena njezinih najvećih dometa napisane su tisuće stranica – izvještaja, reportaža, komentara i knjiga. Najvrjednije je napisao karlovački novinar Zdravko Švegar. Nema valjda detalja iz povijesti tog kluba, imena i koša kojem taj novinar, vrijedan kao mrav, nije našao mjesta u svojim tekstovima. Kad bi umro netko iz čuvene Željine generacije, došli bi se s njima oprostiti i nekadašnji igrači iz drugih prvoligaških klubova. Jedino, zbog koronavirusa, nikoga nije bilo kad su nas početkom travnja 2020. napustili Kolaković i Starčević. Tada bi se govorilo o mnogo čemu prethodno napisanom. Ponekad je bilo i do tada nezabilježenih detalja, ali u posljednjih 50 godina izostala je temeljitija analiza o tome zašto je nakon prestanka Kasunove, Kolakovićeve i Križanove karijere karlovačka košarka tako duboko potonula. Što je Željezničaru priroda dala, to je iskoristio. Otkad mu je to uzela, nikako ne uspijeva vratiti svoj sjaj iz toga vremena. Rijetke stvari su takve upravo zato što se ne događaju svakodnevno. Kasun, Križan i Kolaković formira ni su kao vrhunski košarkaši valjda još u svojoj nerođenoj razvojnoj fazi. Pitanje je, dakle, što je bilo s ostalim talentiranim igračima svih tih silnih godina?
Željini treneri bili su redovno zaposleni negdje drugdje, trenerski posao u klubu radili su u slobodno vrijeme, a to, očigledno, za bolje rezultate, a pogotovo individualni rad s igračima, nije bilo dovoljno. Drugo je bio Čavlek, tada redovno zaposlen, samo i s toliko slobodne šetnje po nogometnim terenima da je on, zapravo, plaćom izvan nogometa bio plaćen za rad u nogometu. Smišljen je model izvlačenja skromnog novčanog iznosa iz privrede za potrebe nogometnog sporta pošto nije bilo drugačije varijante za takav trenerski posao. Ovaj veliki trener, međutim, nije se zbog toga morao boriti s vlastitim moralnim principima pošto su njegovi nogometni rezultati puno više značili njegovim sugrađani ma negoli što je bilo onih koji bi mu, eventualno, zamjerili zbog manjkave radne etike. Željo, međutim, ne samo kad je riječ o navedenom hibridnom statusu već i o trenerskoj nadarenosti nije imao svog Čavleka.
Array ( [type] => 8 [message] => Constant DATE_RFC7231 already defined [file] => /home/kafotkan/public_html/includes/bootstrap.inc [line] => 258 )
Array ( [type] => 8 [message] => Constant DATE_RFC7231 already defined [file] => /home/kafotkan/public_html/includes/bootstrap.inc [line] => 258 )