Omica

Napisala Mirjana Došen

Omica je ustvari na neki način moja prava baka.

Baku po mami otela nam je španjolska groznica kada su mojoj mami, rođenoj 1913. , bile svega tri godine tako da ja tu moju baku nikada nisam niti upoznala. I djed po mami umro je rano, bez djeda po ocu ostali smo tridesetih godina prošloga stoljeća, davno prije moga rođenja. Tako nam je od bioloških predaka iz te generacije ostala samo baka Antonija u Zagrebu koje se rado i s ljubavlju sjećam, iako je nisam imala prilike često vidjeti ili se s njom  mnogo družiti. Tatina bolest sprječavala nas je da često putujemo u Zagreb. Ipak, ostalo je sjećanje na prvu „pravu“  lutku i  njena „prava“ drvena kolica kupljena na Zrinjevcu. Ostalo je sjećanje na obiteljsku kuću, dugačku visoku prizemnicu, vrt i cvijeće i povrće, prekrasne Rhode Island koke, golubinjake i prekrasne plemenite pitome golubove  -  prevrtače, gaćane, indijanere - na dnu dvorišta. I na baku koja mi priča o životu u Gorskome kotaru, o tihim Fužinama i velikoj obitelji, živahnoj željezničkoj stanici u Ogulinu. U njenom je sjećanju bilo živo i blisko sjećanje na Franju Račkoga iz daleke obiteljske prošlosti, na supruga kojega je rano izgubila. Bio je uzoran suprug i dobar otac. Znala je baka pričati, a i mome su tati to bila posebno draga sjećanja, kako bi on nedjaljom kuhao ručak da bi ona s djecom mogla ići u crkvu, na misu. Pričala bi i o njihovoj djeci koju je život nosio i raspršio od Boke Kotorske i Ljubljane, Pule, Sušaka do Karlovca i Zagreba i udaljene Vojvodine. Baka Antonija napustila nas je u visokoj starosti, 91 godina, nakon što je slomila kuk. Meni je tada bilo osam godina.

Kada je Omica otišla u sjećanje imala sam tek negdje oko tri i po godine, ipak po toplini i ljubavi, druženju i bliskosti ona  u sjećanju zauzima doista posebno mjesto. Jer,  s njome smo mama, tata, kasnije  i ja, dijelili dobro i zlo, ona me je učila prve riječi, prve pjesmice. Nakon što je ona umrla mama je plakala, tata je šutio.  Tužni i žalosni bili smo i  nakon što je umrla baka Antonija, ali ipak je bilo nekako drugačije. Nakon sahrane na Mirogoju, mi smo se vratili u Karlovac u naš mali topli obiteljski dom u Šenoinoj 3 i pričali o mojim bakama i što su nam sve pružile. Što su ostavile u našim srcima. A pružile su nam najviše što su mogle, ostavile bogatstvo ljudskosti  -  ljubav i potporu, vrijednosti i dobrotu. Sjetili smo se i Omice i svakodnevice s njom pa i kako smo zajedno pjevali „Mi se imamo radi, radi, radi, radi; Mi se imamo radi …“. Pjevali smo tu pjesmicu i nakon što je Omica otišla, samo je jedno mjesto za stolom, njezino, bilo zauvijek tužno i  sjetno i prazno.

Omica je bila dobra i samozatajna žena. U Prvom je svjetskom ratu izgubila jednoga sina, suprug je umro 1938., drugi je sin s obitelji živio daleko od Karlovca, u Beogradu. Tako su nas vihori nemirnih i teških vremena zbližili i potakli nas da se, tražeći i živeći puteve poštivanja i dobrote,  uzajamno pomažemo u svakoj životnoj situaciji. Omica je voljela našu tihu ulicu, Šenoinu, naš „Drveni plac“. Voljela je i realno sagledavala svoje i naše susjede, u samoj kući  -  poput obitelji Šepić i tete Kati Miljević  -   kao i one malo dalje, starije ljude, svjedoke njezinih mlađih dana. Voljela je i mladost, sa zanimanjem je gledala mlade ljude kad bi stazom ispod divljih kestenova prolazili pod njenim prozorom. Sjećam se, jedno od mojih prvih sjećanja, dragih uspomena, i njezina lika na prozoru sobe kako naslonjena na jastučić na prozorskoj dasci, kroz visoke grane i grančice fuksija u cvatu promatra kestene u parku pred kućom i rijetke prolaznike, gospođu Modrušan, gospođu Globočnik,  učitelja Seitera. Imala je istančan, a ipak jednostavan osjećaj za dobro i zlo, lijepo i ružno i veliko životno iskustvo, znala je reći moja mama a tata bi se na svoj tihi i šutljivi način uvijek s njome složio.

Njezino je tiho počivalište od 1949. kada je umrla, za moje roditelje i mene svake nedjelje bilo cilj šetnje. Išli bismo stazom iz „Zvijezde“ uz Grginu gostionicu i bare na kraju grada, tu negdje gdje su danas zgrade Novoga centra. Mama bi uredila grob i stavila stručak cvijeća, ja bih skakutala po stepenicama ispod Bolléovih arkada, tata bi zapalio svijeću i onda bismo se vratili u Šenoinu „najkraćim putem“ , našim putem  -  najčešće preko Udbinje.  Mama je volila svo cvijeće, posebno narcise u kasno proljeće. I zato ćete i danas, poslije više desetljeća, na grobu u kojem zajedno snivaju, vidjeti narcise   …  sada zasađene mojom rukom. I veliki grm ruža što se Svevišnjemu mole za njihove duše i hvalospjev pjevaju svim požrtvovnim velikim malim ljudima što su ih povijesni vihori zbližili i učinili ih, svemu usprkos, dobrim ljudima.

Omica je na neki način i danas moja jedina prava baka.

Na fotografijama: Marija Bartaković r. Miščević 1863. – 1949. (86 god.) i Julio Bartaković,  pukovnik u. m., Žumberak 1851. – Karlovac 1938. (87 god.)

 

 

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.