BALKANSKA EKSPEDICIJA – zapisi u šest nastavaka 1. Vojvodina, 2. Rumunjska, 3. Bugarska, 4. Makedonija, 5. Albanija, 6. Crna Gora
Napisao Josip ŠUT
CRNA GORA - (6. nastavak)
Na crnogorskoj granici ni policajaca ni carinika. U čudu, ne znajući razlog, stajemo nakon deset minuta u mjestašcu Krute, raskrižju puteva za Ulcinj i Bar. Ulazimo u gostionicu. Vidjevši registraciju našeg vozila, srdačno nas pozdravljaju gosti i gazda. Svi su Albanci i znaju hrvatski jezik. Gazdu Ylbera i sina mu Alirama razgaljujem s desetak riječi na albanskom:- Miredita- Dobar dan. - Si jeni?- Kako ste? – Ju lutemi birre per te-
Molim vas pivo za sve.- Tih nekoliko rečenica, uz obavezno nešto bezobraznih, naučio sam još u djetinjstvu jer je u susjedstvu živjela obitelj Mućaj iz kosovske Peći. Svi su nas u gostionici počastili a na odlasku nam poželješe:- Nje shume te shendetit dhe Perendia gofte me ty.- Puno zdravlja i Bog bio s vama.
Zaobišli smo Ulcinj i sporednom uskom cestom produžili do Bara, Budve i Kotora. Lijep primorski krajobraz odmara nam oči. Maslinici s desna i s lijeva. Do sad smo uistinu na putovanju imali prekrasnih trenutaka, a ono malo lošijih zakačit ćemo za šešir i mačku o rep. Duboko ispod prijeteće planine Rumije usidrio se Bar. Prolazimo uz onodobni graditeljski pothvat, željezničku prugu što se probija vrletima, tunelima i mostovima. Duga vožnja maslinicima, smokvicima i vinogradima. U luci više usidrenih brodova. Prilazi brzi katamaran. Sigurno dolazi iz talijanskog Barija. Nastavljamo, i kojih pola sata kasnije stižemo do Svetog Stefana. Taj su otočić, umjetno povezan s kopnom, posjetile vjerojatno baš sve svjetski poznate osobe. Na njemu su prespavali Elizabeth Taylor, Tito, diktatori, državnici i velikodostojanstvenici. Tu su snimane i scene o tajnom agentu Jamesu Bondu. Naselje je u 15. stoljeću osnovalo pleme Paštrovići. Dvanaest obitelji podizalo je kuće od plijena s turskih galija i tu su se sklanjali od kopnene opasnosti. Sada je tu osamdesetak restauriranih kuća u vlasništvu prebogatog Grka ruskog porijekla. Poslije kupanja u toplom moru, nastavljamo do Budve. Prepuna je kupača i živosti. Drži blagi povjetarac, skoro suptropski. Okruženi smo smokvama, maslinama, grožđem i palmama. Prema legendi, grad je utemeljio Kadmo, Edipov predak, na povratku iz Ilirije kamo je otišao u potjeru za Zeusom, koji mu je preoteo sestru Europu. Napuštamo Budvu i s desna nam je planina Lovćen. Već dva stoljeća nisam bio gore do Meštrovićeva Njegoševog mauzoleja, čini mi se.
… Ova malena zemlja nema ni 14 tisuća km2. Jedva ima oko 700 tisuća ljudi. Planine i kotline posvuda, i ovo malo primorskog dijela. Crnogorci su se nakon dugotrajnih borbi s Turcima osamostalili u 18. stoljeću, potom postali kraljevina i bili pripojeni kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U II. svj. ratu Italija uzima Boku Kotorsku, a Ulcinj daje Albancima. Nakon rata zemlja ulazi u sastav SFRJ, potom je neko vrijeme združena s Jugoslavijom, a početkom 21. stoljeća odvaja se i postaje samostalna….
U sumrak smo uz Tivatski zaljev stigli do Kotora. Kruno je, naravno, promašio ulazak u centar grada. Ali nema veze, to nam se događa pri ulazu u svaki grad. Navikli smo i na taj račun već imamo nekoliko anegdota. Stali smo u prostranom dvorištu, iznijeli stolice i zasjeli kao da smo doma. Računamo, naiđe li čovjek, više nas je. Podijelili smo posljednje zalihe hrane, to će nam potrajati do jutra a onda ćemo se već nekako snaći. Zatajio sam svojima fino iznenađenje. Odlučili smo se za kratko razgledavanje Kotora. Nalazimo se na kraju Bokokotarskog zaljeva, dugog 33 km i bez premca, najljepše razvedenog na Sredozemlju. Grad je srednjovjekovno utvrđeno mjesto pod zaštitom Unesca. Njime je vladalo i Zapadno i Istočno Rimsko carstvo, Srbija, Mlečani, Francuzi i Austrijanci. Do velikog potresa 1979. godine, bio je uz Dubrovnik, najbolje očuvan i utvrđen jadranski grad. Šećemo uz Pomorski muzej u kojem je prikazano djelovanje Bokeljske mornarice. Unutra su nošnje, oružje i makete brodova i bitaka. Zapovjednik baltičke flote ruskog cara Petra Velikog, admiral Matija Zmajević, rodio se ovdje krajem 17. stoljeća. Uz katedralu Svetog Tripuna, zaštitnika grada, sve je ispunjeno terasama i mladim ljudima. Vidimo i vaterpoliste Primorca, prošlogodišnjih europskih klupskih prvaka. Upravo se spremaju za Zagreb na europsko prvenstvo, gdje Crna Gora brani zlato. Uz glavni trg i Napoleonovo neorenesansno kazalište vraćamo se i nastavljamo dalje. Prolazimo Perastom kojeg su proslavili bokeljski pomorci, od kojih su učili i ruski mornari. Uskoro smo u Risanu, u kojeg se za vrijeme ratova protiv Rima sklonila Ilirska kraljica Teuta ( 230 g. prije Krista). Dugo nam treba svladati zavojiti zaljev. Herceg Novi je dobro osvijetljen. Vidimo palme, sahat kulu i mimoze. Iz pozadine izranja srednjovjekovna utvrda. Vozimo uz čemprese, oleandere i lovore. Bez problema na Debelom Brijegu ulazimo u Hrvatsku. Doma smo! Vrijeme nam je pronaći prostor za kampiranje. Danju bih znao naći sporedni put kojim sam poodavnošmugnuo i kampirao, ali noć izmijeni sve do neprepoznatljivosti i nije se lako orijentirati. Vozimo duž plodne Konavoske ravnice i zračne luke Ćilipi. Šteta što je tako kasno. Obišli bi u Cavtatu mauzolej obitelji Račić i posjetili muzej Vlahe Bukovca. Svi znamo ako ništa više, a ono bar za Gundulićev san i Hrvatski preporod na zastoru HNK u Zagrebu. Nenadano nam se ukaže skromni kamp. Dogovorimo povoljno noćenje. Brzo i uvježbano složimo naša četiri šatora. Noć je topla, nebo treperi zvijezdama a mi ispraćamo i deseti dan putovanja. Već u šest ujutro Kruno i ja smo na nogama. Probamo zrele smokve pokraj šatora i vadimo lonce i kuhala. Kruno je odlučio pohati kruh, to je sve što nam je preostalo. Sad ja otkrivam tajnu što sam je čuvao dva dana! Još dok smo bili u Ohridu, Sonjin brat Sašo motociklom me odvezao do svoje stare kuće-ateljea. On je umjetnik ali nije me dovezao da bi se hvalio, već mi pokaže bakreni kotlić govoreći:- Moje društvo je spremalo riblji paprikaš, odličan je a ovo nam je preostalo i želim ga darovati vama. Evo ti i posuda za to. Trajat će vam do kuće, neće se pokvariti.- Oduševljeno mu zahvalim. Ispričao mi je kako on sprema paprikaš. Čista umjetnost, unutra je šest vrsta riba sve iz Ohridskog jezera. Na odlasku mi pruži i domaću rakiju s anisom da njome počastim društvo. I eto; sad sam izvadio Sašin dar i pokazao ga Kruni. On je samo zinuo i rekao:- Uhh! Al ćemo se najest!- Za kratko vrijeme kampom se širio omamljujući miris. Iz šatora počnu ispadati naši prijatelji i uz čuđenje promatrati zajutrak. Više smo puta punili zdjelice, a i za okolne šatore je preostalo, pa su nam zahvaljivali susjedi Francuzi, Austrijanci i Belgijanci. Sunce nam je osušilo rosu na šatorima. Za divno čudo, Antonio je oprao posuđe vrlo temeljito. Kao da se htio iskupiti za dosadašnju aljkavost. Autokamp se nalazi u borovu šumarku uz samu liticu. Ispod nas duboko je plavo mirno more, galebovi kriče, stratokumulusi se neujednačeno šire. Podalje od obale zeleni se otočić Lokrum. Sjetim se legende o njegovom prokletstvu: Na samom kraju 18. stoljeća trojica plemića predlože dubrovačkom Senatu prodaju otočića devetorici Dubrovčana. Benediktinci nakon sedam stoljeća moradoše napustiti otočić, ali izreknu prokletstvo njegovim kupcima. Već koju godinu kasnije jedan plemić biva ubijen, drugi se utopio a treći strmoglavio s Lovrijenca. Devetorica kupaca u strahu prodaše otočić nadvojvodi Maksimilijanu. On je postao meksičkim carem i ubijen je u revoluciji. Njegov nećak Rudolph kupuje lokrum i provodi vrijeme s Marijom Vetserom. Oboje ih mrtve nalaze u dvorcu Mayerling. Dalje otočić pripada Franji Ferdinandu na kojeg je izvršen Sarajevski atentat. Od tada Lokrum ne kupuje nitko, bojeći se prokletstva.
Spuštamo se u Dubrovnik. Pitam se mogu li stare zidine podnijeti neprestani priliv turista. Dozivanje vodiča s podignutim kišobranima, ulični prodavači, kakofonija svih jezika svijeta, uranjamo u povijest. Grad Ragusium imao je posredničku ulogu u trgovinu između državica u zaleđu i sredozemlja. Uz Onofrijevu smo česmu. Čudno je zaključiti da je ovdje žeđ gasio i Ruđer Bošković, svestrani znanstvenik. Možda su baš na ovom mjestu stajali i Gundulić, Getaldić ili Marin Držić. Upravo traju 60. Dubrovačke ljetne igre, više od dvije tisuće izvođača stiglo je iz trideset zemalja svijeta. Na gradskom zvoniku podne, evo palače Sponza i crkve Sv. Vlaha, zaštitnika grada. Slavni Orlando stoji na trgu i prisjeća se pobjede nad Saracenima. Uz Knežev dvor plaćamo pivo 25 kuna, u Karlovcu bi stajalo 10 kuna, ali tko mari jer ćemo se moći pohvaliti da smo na terasi poznatog trubadura odmarali noge i divili se djevojkama svih boja. Visoko stoji planina Srđ na koju vozi gondola. Rano poslijepodne ostavljamo Dubrovnik u vrućini, vedrini i bučnosti. Je li grad sličio ovome i kobne 1667. godine prilikom velikog potresa, kad je u ruševinama ostalo četiri tisuće mrtvih? Pola sata kasnije stajemo u Trstenu. Pred nama dvije platane starije od 400 godina. Opseg jedne je 11 metara i nas sedmorica ne uspijevamo je obuhvatiti. Provirujemo u arboretum u kojem uspijevaju stabla i raslinje cijele zemaljske kugle. Drago mi je da se park oporavio od velikog požara. Uspjeli smo izmoliti kustosa da nam ponešto objasni i provede arboretumom, a da za to ništa ne platimo. Zamalo i već pratimo Elafitsko otočje, danas bez jelena. U Stonu smo. Šećemo zidinama za koje se tvrdi da su po dužini odmah iza Kineskog zida. I danas je ovdje solana koja je stoljećima Dubrovniku bila prevažna i nosila mu silno bogatstvo. Solju se mogao plaćati danak Turcima i otkupljivati sloboda. U Malostonskom zaljevu jedu se i najbolje kamenice. Za njih kažu da su najbolje oko Josipova, pa ih stoga nismo htjeli probati u kolovozu. Malo nam je trebalo i već nas dočekuje granična tabla Bosne i Hercegovine. Iz Hrvatske u Hrvatsku moramo preko BiH. Kako to? Povijest govori o prodiranju Mletaka prema Dubrovačkoj Republici. Dubrovčani vještom diplomacijom na samom kraju 17. stoljeća prepuštaju Turcima izlaz na more kod Kleka, Sutorina i Neuma i stvaraju tampon zonu s Mlecima. Eto, od tog vremena 21 km teritorija ostaje izvan uprave Hrvatske. Ni Francuzi, ni Austrijanci više to nisu mogli promijeniti. Uz obalu je poluotok Pelješac i mjesto zamišljenog mosta, kojim bi se riješila ova pat-pozicija. Vidimo brdo šljunka i dva bagera. I to bi bilo sve od mosta. Možda se jednom pronađu i druga rješenja poput trajekta ili tunela, a možda u dogledno vrijeme ni nama ni Bosancima to više neće biti vruć krumpir i tema prije svakih izbora. Vrelim danom prolazimo Neum. Divlji raspored kuća, restorana i hotela uz obalu. Sve je zbito, svaka hrid i litica preobličava se u betonsko postolje za betonska zdanja, prilaze i parkirališta. Tužno zjape poluprazni raznorazni trgovački centri. Kako smo ušli u BiH, tako smo iz nje i izašli na Kleku. Nitko nas ništa ne pita, a mi ipak u pripravnosti držimo putovnice. Takav si je luksuz u Europi mogla priuštiti još samo Rusija. Ona je lijepo uglavila Kaliningrad i svoj komad teritorije između Litve i Poljske i tako dobila izlaz na Baltičko more. A taj komad veličine je Crne Gore! A ni od ukrajinskog poluotoka Krima nije digla ruke…
Luku Ploče gledamo odozgo, lijepo se vidi bogata delta Neretve i gužva u luci. Putem radija doznajemo o velikim požarima nadomak Moskve, a skoro istovremeno u Pakistanu su biblijske poplave. Eto, svijet je satkan od suprotnosti; kako bi pakistanska kiša dobro došla moskovskom požaru! Provlačimo se pretrpanom Makarskom i skrećemo u oazu mira. U hladu pinija i čempresa uranjamo u carstvo tišine, spokoja i meditacije. Prati nas orkestar milijarde zrikavaca. U Vepricu smo. Prije nešto više od sto godina to je hrvatsko lurdsko svetište osnovao biskup Juraj Carić. Kraj je ispunjen dobrotom a odmah iznad nadvila se izazovna, moćna i atraktivna planina Biokovo. Upravo smo stigli za trajanja Bogoslužja. Vjerujem da smo svi tiho zahvalili Blaženoj Majci za svaki podareni trenutak i sretan završetak našeg putovanja. S morem se opraštamo u Brelima. Toplo more, hladno pivo, odličan sladoled. Pogled nam dopire do Brača, na kojem je Vidova gora, najviši jadranski otočni vrh. Idemo starom cestom za Sinj. Pratimo rijeku Cetinu. Iz vozila osjećamo njezinu hladnoću. S lijeva nam je Mosor. Gore se ističu zidine Klisa s kojeg su hrabri Uskoci držali u strahu protivnike, tu je poginuo znameniti uskočki kapetan Petar Kružić.
Na ulicama Trilja mnoštvo je mladih, topla je noć. U Košutama svraćamo do obitelji Žuro. To su moji daljnji rođaci. Dočekuje nas domaćica Gorda i domaćin Ante. Pridružuju nam se i njihovi sinovi Stipe i Nikola i kćer Nikolina. Svi su za glavu viši od roditelja. Velika terasa, postavljen stol, domaća rakija, prorazredni pršut, kruh i vino. O čarobne li večeri! Oni nas pitaju o našem putu, mi odgovaramo i umatamo našu avanturu u mistiku i ep, a uredno usput listimo sve iznešeno. Domaćica se diže nekoliko puta kako bi donijela novu količinu pršuta i vina. Bogme, ostasmo tu više od dva sata. Pronašli smo posljednje darove za domaćine, izljubili se i krenuli put Sinja. U Sinju pozdravljamo brončanog alkara na konju. Kao da smo osjetili galop konja i vidjeli alkarov pogodak u sridu, kao da vidimo dim mačkula s brda i čujemo grlato navijanje gledatelja.
Uz Peručko jezero vozimo podno Dinare. Od nas sedmorice, Kuka, Kruno, Vlado i ja penjali smo taj vrh više puta. Uvijek je zahtjevan, uvijek se vrijeme brzo promijeni i uvijek nam je žao što najviši vrh Hrvatske nije viši od 1831 metra. Pred Kninom smo već svi drijemali, uklučujući i vozača. O slavi grada, hrvatskim kraljevima, zidinama, rijeci Krki i velikom barjaku, nismo stigli ni razmišljati. Umor nas je umrtvio, putovanje se odužilo.
Upravo je prošla ponoć i započeo je naš dvanaesti dan ekspedicije. Predahnuli smo u Korenici. Zatekli smo gazdu restorana za šankom a kraj njega malo prugasto divlje prase. Činilo je sve isto kao i pas, samo što nije lajalo. Zabavljali smo se, jeo nam je iz ruke i češkao o naše nogavice.
Potpunom tišinom, mrakom i sklopom velebnih bukvi prošli smo područjem Plitvičkih jezera. Sanjivo zaključujem kako nigdje nema takve ljepote kakvu oku i osjetu pruža ovih 16 jezera u kaskadnom nizu, sedreni slapovi, šume, gorske livade, kamene vrleti i neizbrojivo bogatstvo u različitosti biljnog i životinjskog svijeta.
Eto, dvanaestog dana na mjestu smo polaska, zatvorili smo krug. Negdje oko tri ujutro stižemo do vile Anzić u Karlovcu. Skenderbegom proslavljamo našu mudrost, odlučnost i ludost. Ovaj smo pothvat uradili sedam dana prije 13. obljetnice Centra za ekspedicionizam, istraživanje i kulturu „Braća Seljan“. Opustili smo se i čvrsto stisnuli pesti i taj smo trenutak izgledali poput mušketira. Svi za jednog, jedan za sve. Sve je sretno završilo iako je danas petak, trinaesti. A ljudi u zemljama kojima smo prošli? Znamo da u svakom žitu ima kukolja, ali mi kukolja ne vidjesmo nigdje! Naprotiv! Spojili smo krajeve pravoslavlja, islama i katoličanstva. Sedam ljudi, sedam zemalja i pet tisuća kilometara. Već sanjam Transsibirsku željeznicu, Bajkalsko jezero, mongolske stepe, Kineski zid i zvjezdano nebo.
Kuka, Kruno, Vlade, Marko, Antonio, i ja sjedamo u kombi a Vlado nas razvozi i svakoga izbacuje pred njegovim kućnim pragom. Otvaram vrata svoga doma, a najradije bih razapeo šator i uvukao se u vreću za spavanje.
K R A J
U Karlovcu, 2015. Josip Šut