Karlovačke sličice - "Ono kad je kod Žečea pao vlak"

Karlovačke sličice
"Ono kad je kod Žečea pao vlak"
Piše Darko Lisac

– Morala bi doma – kaže Valentina, s bradom uvučenom u jaknu i rukama duboko zabijenim u džepove.
Stojimo polunaslonjeni na zidić između dvije trake napuštenog autoputa i gledamo tamo gdje je inače Korana.
Sada nije.
Sada je tamo samo magla koja prekriva valjda cijeli svijet.
Iako je samo metar udaljena, Valentina je također u oblaku magle, s očima mokrim od vlage i nekim šarenim šnalicama u kosi. 
U napuštenom svijetu pogled nestaje negdje u magli i onda se vraća iz daljine, kao neko mutno sjećanje na vruće ljetno poslijepodne i Korzo pritisnuto sparinom. U nekom sasvim drugačijem svijetu.
*
Ljeto je toplo, dugo i miriše na kremu za sunčanje, naglim pljuskom oprane višnje i kuglicu sladoleda od vanilije rastopljenu na ispucalom asfaltu.
Kada Mario dotrči pred zgradu i viče “pao je vlak! pao je vlak kod Žečea!”, svi brzo skupljamo sličice nogometaša kojima smo tapkali, ustajemo s usijanog rubnog kamenja i trčimo prema gradu.
Već kod kina vidimo u daljini gužvu i ljude i trčimo još brže, dok se s pospanih ljetnih ulica diže oblak tople prašine. Miris rascvjetalih lipa prekriva grad.
Kasnije, stojimo.
Ispred Žečea, ispod stabala japanskih trešanja, u poluhladu crvenog lišća, nalakćeni jedni na druge ili s rukama u džepovima kratkih ljetnih hlačica. Stojimo. Dječaci koji su tek napunili dvoznamenkasti broj godina.
Polomljena tvornička ograda zadržava lokomotivu koja bi se, da nije bilo te prepreke, survala na pločnik, možda i na prolaznike.
Širokih očiju gledamo najveću katastrofu naših života. U svijetu našeg djetinjstva, mirnom i toplom, svijetu u kojem ljeta traju dugo, mirišu na travu i ponekad nam se čini da se u njima ne događa ništa.
Iako se događa sve.
*
– E pa idem – kaže Valentina i stane pred mene, gledajući u pod i šarajući nešto cipelom po asfaltu autoputa.
– Jel znaš kad je ono pala lokomotiva kod Žečea? – pitam.
– Nisam vidjela, bila sam mala. Ali znam.
– Da, a ja sam bio jako velik – smijem se.
Lagano se osmjehuje, lica i dalje zabijenog u preveliku jaknu.
– Šta s tim?
– Pa ništa. Samo je bilo uzbudljivo. I drugačije. I činilo se kako je taj dan bio nešto posebno i cijelog ljeta smo pričali o tome. Mislim…i bio je poseban. Samo…nekako mi je krivo što smo to mislili.
– Zašto?
– Pa eto. Tako. Možda se zato sve ovo događa, zato što smo previše željeli još neki takav dan. A sve što valja bilo je u onim drugim danima.
Valentina gleda u pod, slegne ramenima i onda kaže:
– E pa idem.
Zagrli me na nekoliko stoljeća dugih par sekundi i potom se okreće, silazi s autoputa i nakon svega par metara nestaje u magli.
Iz nekog nepoznatog smjera čuje se rafal, potom potmulo ispaljenje negdje u daljini, a onda lavež pasa.
Magla je sve gušća i više se ne vide ni obrisi okolnih zgrada.
Ako zažmirim i zavrtim se, više neću znati u kojem smjeru trebam krenuti.
Možda je na nekom od tih puteva svijet, onakav kakav je nekada bio.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.