Nakon naredbe carice Marije Terezije 9. kolovoza 1776. i povelje Josipa II. od 8 listopada 1781. vojna vlast predaje upravljanje gradom građanskoj upravi, pa se srednjevjekovna tvrđava vječno oprezna zbog turske opasnosti iz vojničkog razvija u trgovačko – obrtnički grad. Rijeka Kupa postaje glavna prometnica i karlovačka hraniteljica. Roba pristigla lađama iz Podunavlja pretovarivala se u lukama, skladištila i prevozila Riječkom cestom i Karolinom , kasnije Lujzijanom u Rijeku i Trst ili Jozefinom u Senj. Ponajviše se trgovalo žitom, hrastovim dužicama i grahom, a sol, duhan u listu, suha riba i mirodije iz morskih luka dovozili se do Karlovca, tovarili na lađe i odvozili do Banata. „Zlatno doba“ trgovine, lađarstva i obrtništva trajalo je do 1860. – ih., kad je Karlovac bio najveći porezni obveznik. Primjer stambeno poslovne kuće u stilu romantičkog historicizma iz „zlatnog doba“ karlovačke trgovine je prva desno, Preradovićeva 12, u vlasništvu trgovačke obitelji Tűrk. Njezino začelje okrenuto Kupi svjedoči svojim masivnim stubištem o izravnom pristupu lađama radi utovara i istovara robe. Prvi upisani vlasnik je Johan Gvozdanović, koji kuću prodaje Pavlu Bürstalleru, a 01. 04. 1879. kuću kupuje veleposjednik i poduzetnik Franjo Türk ml. (1836. - 1913.) Njegov je otac Franjo Türk st. (1800. - 1889.) došao 1820. g. iz Štajerske u Karlovac, razvio posao slavonskim hrastovim dužicama, udružio se s Vjenceslavom Turkovićem pa zajedno postaju najjača Hrvatska tvrtka u trgovini drvom. Od 1866. godine, kad je trgovina pala, Türkovi postepeno napuštaju trgovinu i kupuju posjede: Novigrad na Dobri, Hrašće kod Ozlja sa Sveticama, Pokuplje – gdje su sagradili dvorac u kojem su najviše boravili (graditelj Ljudevit Eisenhut). Sa Vjenceslavom Turkovićem 1882. kupuju imanje Kutjevo, koje 1886. prodaju Turkovićima. Franjo Türk ml. je tri desetlijeća bio gradski zastupnik, zalagao se za regulaciju Kupe, pripajanje općine Banija i Rakovac Karlovcu. Bio je zastupnik u Hrvatskom i Ugarsko - hrvatskom saboru. Ženio se dva puta: sa Herminom Vranyczany - Dobrinović i Otilijom Reiner. Sa Otilijom je imao tri kćerke. Jedna od njih, Irena, bila je snaha bana Ivana Mažuranića. Prema spisima iz Državnog arhiva nadživjela je svog supruga, jer 9. II. 1932. godine (broj spisa 9659 / 32.) gosp. Gaudenc Salis – Servis kao kurator nasljednik Irene pl. Türk moli gradjevnu dozvolu za adaptaciju jednokatnice u Preradovićevoj 12, na kat. čest. 667 (nacrt + položaj ovl. zid. majstor Ivan Kos). Radi se o pregradnji prizemlja i I. sprata u stambene prostorije i uređenju kanalizacije i drvarnica u prizemlju. Odluka o gradjevnoj dozvoli podijeljena je 29. lipnja 1932. ( susjedi: lijevo - Milan Jakšić direktor Srpske štedionice i desno - Hotel „Jadran“ – vlasnik N. Belošević.) O desnom susjedu, Preradovićevoj 10, znam nažalost samo noviju povijest. Uoči II. svj. rata bila je poznata kao prenoćište i gostiona „Jadran“ sve do 1970. - ih. Danko Plevnik u svojoj knjizi „Moja povijest Karlovca“ piše: Danju radnička menza, noću lokal sa živom glazbom do kasnih sati. Poznata po pjevačicama….. Bila je zadimljena, pijana, popularna, noćna krčma. Tu se slušalo, pjevalo, čvaljilo, drepalo, slavilo i tuklo, razbijale čaše i flaše, nakon čega su se krvave glave bratimile i zvale novu rundu“. Kuća je sigurno davniju prošlost imala vredniju pažnje, jer je izgrađena u nizu stambeno poslovnih gradnji uz rijeku Kupu, čiji su vlasnici bili okretni, poduzetni, radišni i „zaufani trgovci“. (Biserka Fabac)