Mila Vod, pravim imenom Ludmila Vodsedalek rođena u Budimpešti 1888. godine, umrla u Zagrebu 1968., polaznica je prve generacije hrvatske kiparske škole na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu, kasnije preimenovanoj u Akademiju za likovne umjetnosti. Kao predstavnica našeg kiparstva sudjelovala je na brojnim tuzemnim i inozemnim izložbama od 1907. do 1912. Studijski je boravila u Parizu od 1912. – 13. gdje je uspostavila kontakt sa A. Rodinom, ključnom figurom ondašnjeg evropskog kiparstva. Bila je vrlo obrazovana osoba s višestrukim umjetničkim interesima. Baštinila je razne utjecaje: od secesije i simbolizma preko ekspresionizma i impresionizma do narodne umjetnosti, posebno pokupsko – posavske.
Došavši u Karlovac 1933. godine nastanila se u prizemnoj uglovnici Banjavčićeva – Grgura Ninskog 6 pretvorivši stan u atelje prepun kiparskih radova od zemlje i bronce. Rad u terakoti bio joj je privlačan zbog toga što ideje ostaju u svoj svojoj neposrednosti, dok odlijevanje, smatrala je, krnji neposrednost ideje. Živjela je i djelovala u Karlovcu do 1938. u vrlo skromnim uvjetima kao profesorica crtanja u Učiteljskoj školi. Već je 1934. osnovala „Katoličku umjetničku radionicu“ čija je osnovna zadaća bila uređenje i oprema sakralnih objekata radovima domaćih umjetnika izrađenih u skladu s religioznim i estetskim osjećajima našeg naroda, s namjerom redukcije i eliminacije uvezenih i skupih umjetnina iz inozemstva (naročito tirolskih svetaca). Za vrijeme boravka u Karlovcu nastupila je 1938. g. na izložbi žena umjetnica država Male Antante (Beograd – Zagreb – Ljubljana – Bukurešt – Prag), izradila je nadgrobni spomenik Izidoru Marloviću 1935. i portrete Jakoba i Aleksandra Markovića, niz skulptura mitoloških i religioznih scena i prizora iz seljačkog života. Obitelj Marković posjedovala je veći broj njezinih terakota a manji broj obitelj Fröhlich. Poznato je da za svoje radove namijenjene crkvama često nije uzimala nagrade. Bila je članica Trećeg reda sv. Franje, a za vrijeme NDH vodila je Odjel za umjetnost Katoličke akcije i imala atelje u Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu.
U Petrinji je od 1920. do 1933. realizirala prvi javni spomenik Stjepanu Radiću i tako postala prva žena – autor javnog spomenika. Nakon odlaska iz Karlovca ostala je stvaralački vezana uz grad i njegovu bližu okolicu, tako da je 1942. izradila brončani kip sv. Ivana Krstitelja postavljen na brežuljku Ivanovac kod Duge Rese, a 1959. „Sviječnjak za Uskrsnu svijeću“ za katoličku crkvu u Karlovcu. Skulpture u posjedu obitelji Marković bile su izložene na retrospektivnoj izložbi Mile Vod održanoj krajem 1990. u Zagrebu. (Biserka Fabac)