Kuće Mihajla i Ane Stanislawsky: Riječka 10 i 12
Na fotografiji se vidi niz kuća u Mačekovoj ulici koji je srušen 1979. godine. Prva s desne strane je nekadašnja prizemnica Riječka broj 8 u kojoj je bila gostionica „Frankopan“. Dalje slijede dvije katnice Mihajla i Ane Stanislawsky: broj 10 i 12.
Pisac i fotograf Zlatko Gursky u svojoj knjizi „Karlovac panorama jednog vremena“ piše da u kući broj 10 bijaše 6 stanara sa 21 članom obitelji.
Bračni par Stanislawsky stanovao je na katu uličnog dijela broja 10. Tetak Zlatka Gurskog, Mihael, bio je „mršav, ozbiljan čovjek, rijetko je izlazio provodeći vrijeme u čitanju, no ipak je prema svome staležu bio i u kući besprijekorno odjeven (…) malo je govorio prikrivajući svoje misli i osjećaje svojim tobože strogim izgledom (…) no s malom djecom bijaše naročito nježan, nevoljnima je uvijek svesrdno pomagao(…). Teta Ana je također malo govorila, obično je nosila haljine od tzv. top - svile s čipkastim „plastronom“. Šuštanje svile njezinih namirisanih haljina upozoravalo je da je to ona prolazila. U prizemlju ispod Stanislawskih, u velikoj uličnoj sobi i kuhinji iza nje, živio je Pavao Umek sa ženom i dva sinčića (...) vrlo radin i uslužan Istranin. Razumio se u svaki posao, bio je „hausmajstor“ kuće. Na dugom drvenom stolu pokrivenom tamnosmeđim voštanim platnom posluživao je „Enrilo - kavu“ uz komad peciva, prolaznicima, putnicima i domobranima koji se vraćahu s fronte ili onamo odlažahu. Kad se Umek odselio došao je u taj stan graditelj i ugađač glasovira i orgulja Uršić sa ženom i kćeri Tonkom. Njegova je žena u „veži“ koja više nije služila prolazu, tada otvorila mali „grajzleraj“, u kome je prodavala pecivo, bombone i razne sitnarije.“
„Sloga“ 20. veljače 1910. godine piše da je bračni par Stanislawsky 12. o. mj. u krugu svoje obitelji, rodbine i prijatelja proslavio Zlatni pir.
Dvije godine kasnije, list „Karlovac“ objavljuje da je 28. lipnja 1912. umro posjednik i kućevlasnik Mihalj Stanislawsky, rodom iz Hazarbacha blizu Kočevja u Kranjskoj, star 81. g.
Gospođa Ana Stanislawsky obvezala je nećaka Antuna Gurskog da nakon njezine smrti proda obje kuće broj 10 i 12 u Riječkoj ulici, i tim novcem izgradi grobnicu na Mirogoju za obitelj Gursky - Stanislawsky. Antun Gursky je Riječku broj 10 prodao kožaru Šabanu.
Kuća godine 1919. nosi broj 12, saznajemo iz dokumenta 6504 / 19.), kad Josip Šaban u dvorištu gradi drvarnicu, a 1920. godine skladište za šiške (dok. 4812 / 20.), pod uvjetom da kod gradskog poglavartsva potpiše revers da neće tražiti posebnu odštetu ako bi gradska općina radi provedbe regulatorne osnove morala taj magazin izvlastiti.
List „Karlovac“ 26. travnja 1919. oglašava da je u kući poslovnica „Gradjevno poduzetništvo Frey Foschio Strohin i Kozjak“.
Novi vlasnik jednog dijela Riječke 12, Ivan Bretz, pojavljuje se u dokumentima 1926. godine kad dobiva dozvolu za pregradnju kuće u Riječkoj ulici broj 12 (mijenja zidove ispod svodova dućanske prostorije u prizemlju i ugrađuje nova kućna vrata prema ulici i dvorištu). U dvorištu kuće koja prema dokumentu 21398 / 35. godine 1936. nosi broj 14, g. Bretz adaptira pogorjelu radionu prema nacrtu ovl. građ. inženjera Nikole Marića.
U kući Mihajla Stanislawskog Riječka broj 12 bilo je 17 stanara sa 53 člana obitelji.
Dakle u toj kući, u stanu djeda Ivana Štica i bake Elizabete (r. Kroner) prizemno, desno od kućnog ulaza, rođen je 1911. g. pisac i fotograf Zlatko Gursky. Njegovi roditelji su preselili na I. kat kuće kad je udovica Rendulić s kćerkom odselila na Sušak.
Što je krajem 19. st. Zlatkov djed Ivan Štic mislio o odgoju ženske djece, saznat ćemo iz časkanja jedne kolovoške večeri godine 1909. u popularnoj gostionici Mataković (današnjoj Križanićevoj 22). Te večeri su u dnu Matakovićeve „bertije“ za jednim stolom uz Matakovića sjedili meštri Brezarić, Sedmak, Kovačić, Bauer, Galac, Strahinjščak, te glazbenik i dirigent Ivan Horvat, koji je nakon Franje Forštika i kratkoročnog službovanja Vaclava Žaluda, postao upravitelj gradskog glazbenog zavoda. Razgovaralo se o vrlo uspjelom koncertu „Trgovačkog tamburaškog društva Hrvatska“ održanom pred hotelom na Korani. Tom je društvu, osnovanom 12. lipnja 1886. nazočni glazbenik Ivan Horvat bio zborovođom, pa je razumljivo, da je bio razdragan, kad je i u ovoj maloj sredini osjetio oduševljenje zbog uspjeha tog koncerta.
Popularna gostionica Mataković bila je dobro posjećivana, tu su pojedinci i društvanca imala svoj stalni stol ili „štamtiš“, pa se nije događalo da bi za taj stol sjeo netko drugi. Kad je u gostionicu ušao „Muki“, nećak Mihajla i Ane Stanislawsky, priča se protegnula i do blagdana Velike Gospe na Kamenskom, gdje se moglo vidjeti mnoge karlovačke purgere pa i gospodina Ivana Štica sa obitelji.
„Dakak da ga poznam, kad i pri njemu čistim rafunge i peći (priča Ivan Bauer – dimnjačar). Pošten je to , skrban, marljiv i pravedan čovek, a kad nekaj veli, onda je to tak sigurno, kak amen u očenašu. Žena mu je fina gospa, porijeklom Bečanka. Dobra je gazdarica, pa je tak i kćeri odgojila. Najstarija je svršila višu djevojačku školu i trebala je biti učiteljicom al' Ivan, kak otac, ni o tom štel ni čut, pa je to rekal i školskom nadzorniku, da neda i neda (…). Ravnateljici Šulcofki je rekal, da je ženskom detetu mesto u kući, kod matere. Treba se, - veli on – pripravit za ženu, mater i gazdaricu, a ne hodat po nekakvim službama, očijukat i razbijat tuđe brakove. Na muškarcu je da služi i da brine za kuću i obitelj. Zval ga je i školski nadzornik Čop i rekal mu, da će mu zemaljska vlada dalje školati kćer, jer misle da mu je to teško, a da on, možda iz ponosa, to neće reći. A Ivan ti na to njemu odgovori, da njemu i vladi najljepša fala kaj se tak brineju, al da on može svu svoju decu iškolat, jer ni takvi siromak, al da bu ih on othranil i odgojil onak, kak bu on štel, a tu mu niko ne treba pomagat. Čak ni zemaljski nadzornik Cuvaj ga ni mogal nagovorit, i tak bu mu kćer ostala doma (…). Istina je da je mala ekstra pametna i da bi takva učiteljica i te kak dobro došla. Sećam se, kak je na kraju svake školske godine deklamirala, kak da je glumica i kak sam ja onda gledal Ivana kak je grizal brk, da se nebi vidlo kak guta suze od sreće(…).Ipak je lepo od svog deteta doživit nekaj takvog, da svi pleščeju i onda mu čestitaju,“ zaključi Stevo“ (Brezarić).
„Jučer sam čul“ – uplete se Đuro“ (Galac) – „da se mlađa Ivanova kćer udaje za jednog advokatskog pripravnika koj dela pri dr. Banjavčiću. Veliju da je Sremac, iz Vukovara, a biškup Štrosmajer da mu je krsni kum. Kad sam jenput bil kod dr. Banjavčića, radi ugovora, primil me je taj Sremac. Vidi mi se da je pametan. Veliju, da lepo peva i da je jako zabavan u društvu, pa ga fort zoveju okolo po bertijama, a to mi se baš ne čini najboljim.“ ( „Svjetlo“ 1993., Zlatko Gursky)
Nakon smrti Ane Stanislawsky, kuću Riječku 12 Antun Gursky prodaje dimnjačaru Mati Greguriću. G. Gregurić u rujnu 1922. godine dobiva dozvolu za prigradnju dućanskih prostorija za sitničariju u ulaznom kolniku kuće (dok. 9323 / 22.). Na povjerenstvenom očevidu bila su g. g.: gradski vijećnik Aleksandar Kreser, gradski zastupnici Josip Rendeli i Miloš Ulemek i braća Foscio za gradnju kuća u Karlovcu.
Kako su vlasnici kuća u Riječkoj ulici u svojim dvorištima gradili i stambeno - poslovne zgrade, mijenjali su se kućni brojevi, pa kuća Mate Gregurića dobiva broj 16 (piše to i Zlatko Gursky), a potvrđuje dokument iz Državnog arhiva (broj 20002) od 12. XII 1936., kad gradska općina na osnovu pravilnika za izradu pločnika i nogostupa na području sl. i kr. grada Karlovca pismeno obavještava g. Gregurića da je izvela taj posao pred kućom Riječka 16, te traži od navedenog gospodina da plati ugovorenu svotu. (Biserka Fabac)