Na fotografiji vidimo dio nekadašnjeg brodarskog „iztovarišta“ i pristaništa „Bajer“. U doba najveće trgovine u 18. st., ovdje je redovito bilo toliko lađa da se od njih nije ni voda vidjela. Lađe su dovozile svakojako žito, ponajviše pšenicu i kukuruz, sol, grah, drvo, daske, duge, duhan u listu, kožu, vosak, med, ulje, suhu ribu itd. „Svjetlo“ 23. srpnja 1899. piše: „Godine 1794. izvezeno je preko Karlovca k moru pol milijuna vagana žita. Premda je izvoz žita za vrijeme turskog rata 1788. – 1790. bio zabranjen, to je ipak samo u pol godine prošlo u talijanske pokrajine 90.000 vagana uz propusnice, koje su teškom mukom dobivali trgovci iz Beča.“ Na koliki stupanj je u to sjajno doba dospjela trgovačka odvažnost Karlovčana pokazao je karlovački trgovac Valentin Goluar, koje je sagradio u Karlovcu (vjerojatno na „Žorovici“) dvije poveće lađe, natovario ih domaćim proizvodima i otisnuo se prvi od hrvatskih i ugarskih trgovaca niz Dunav, Crnim morem do Carigrada i sretno stigao jednom lađom u Carigradsku luku , a drugu je navodno ostavio Turcima kod Željeznih vrata. Na najvećem glasu toga doba bili su trgovci: bivši načelnik Ivan Gutterer, Ivan Kalan i Matija Perinčić koji su imali trgovačkih veza daleko u Evropi i po Aziji, i dobivali robu iz skladišta tih zemalja Međutim stanje se mijenja početkom 19. st. Trgovački promet malakše, a Austrijska vlada nakon odlaska Francuza ponovno podiže oborene mitnice na Savi i zabranjuje slobodni izvoz vina iz Hrvatske u Kranjsku (što Francuzi nisu branili). „Svjetlo“ 6. kolovoza 1899. piše da je general Čurković godine 1814. priopćio Županijskoj skupštini i Gradskom poglavarstvu u Karlovcu da će uskoro uvesti državni monopol na duhan i sol, a moći će ih prodavati samo koncesionarski trgovci. Uslijedila je nerodica godine 1814. – 1817., i zavladala velika glad oko Karlovca. U to, po Hrvatsku tužno doba, mjeseca lipnja 1818. posjetili su Karlovac kralj Franjo i kraljica Karolina i osvjedočili se propadanju obrta i trgovine. „Godine 1822 kad je obnovljen magistrat i grad na radost pučanstva spojen s majkom domovinom“ (Svjetlo“, 1899.), dolazi do oživljavjanja prijašnje trgovačke radinosti, a naročito povoljno razdoblje traje od 1818. do 1830. u vrijeme grčkog ustanka. Karlovčani se mijenjaju i sve se više bave poljoprivredom i stočarstvom, a obogaćeni trgovci podižu raskošnije kuće. Na nedjeljnim sajmovima svakog petka opet se kupuje i prodaje žito, ali i živad, govedo, povrće i voće, obrtnički proizvodi, i to ne samo za obližnje krajeve, nego i za Kranjsku, Štajersku, Trst i Beč. Bila je to ipak samo slaba sjena blagostanja i zaposlenosti koja je krasila karlovački trgovački i obrtnički svijet. Na fotografiji vidimo dio Predgrađa gdje se vrlo rano i sve do polovine 19.st. odvijao gospodarski život grada. Kuće na fotografiji pripadale su do 1930. Ulici sv. Barbare, kasnije Petra Preradovića. Ulica se razvila u prvoj polovini 17. st. jer su vlasnici tada drvenih kuća bili lađari i trgovci koji su trebali blizinu rijeke. Dva požara 1775. I 1866. uništila su cijele blokove kuća, ali su ubrzo zbog blizine pristaništa trgovci i posjednici lađa sagradili kuće koje postoje i danas. Dvorišna krila okrenuta Kupi bila su namijenjena za skladišta i gospodarske prostorije. Posljednja kuća Preradovićeve ulice broj 18, na desnoj obali Kupe, bila je 1902. godine u vlasništvu Marka Brkića a 1950. Vide Rausavljević (R. R. „Stari Karlovac…“). Slijedeća do nje na k. č. 664, Preradovićeva 16, 193o. vlasništvo Pintar Josipa i Jelke, se samourušila 1950. – ih. Podatak o tom vlasništvu saznajem iz spisa Državnog arhiva, broj 6662 / 30. od 2. V. 1930., u kojem upravnik Srpske Kreditne banke i Štedionice gospodin Milan Jakšić (sa broja 14) moli dozvolu da mu se na temelju priloženog nacrta koji je osnovao ing. Branko Petrović izda građevna dozvola za adaptaciju njegove kuće u Sv. Barbari broj 5 (ulica je obuhvaćala kuće od Bajera, a brojevi su tekli od zapada na istok). U molbi gospodin Jakšić navodi susjede: Pintar Josip i Jelka i Mažuranić Irena pl. Türk iz Zagreba. Godine 1931. gospodin Jakšić gradi na tom mjestu novu kuću, jer se pokazalo da su sve stijene prizemlja i prvog kata trule. Poslije kuće Jakšić (broj 14) slijedi zgrada izuzetne kulturnopovijesne vrijednosti, Preradovićeva 12, koja na začelju ima masivno stubište za izravan pristup lađama na rijeci Kupi. Bila je dom istaknutih trgovačkih obitelji: Gvozdanović Burstaller i Türk. O obitelji Türk pisala sam na KAfotki (Kupa – hotel Jadran), a ovom prilikom vam želim pokazati što „Svjetlo“ 12. svibnja 1889. piše prigodom smrti Franje pl. Türka starijeg: „Umro je dakle (10. – tog o. mj. ) i onaj muž koj je čvrst, neslomiv poput gorske hridi bio medju nami, za koga smo već mislili da ga nemože skršiti prieka smrt, koj je ovim stoljećem rodjen, rasao stoljećem, ali ga ipak nije dokrajčio. Umro je dakle najugledniji gradjanin karlovački, senior preugledne obitelji, dobrotvor blaga srdca, umro je Franjo plemić Türk st. Po pjesnikovoj rieči: čoviek se rodi i mriet počima!“ Teško nam je shvatiti da će njegove dveri odsele biti zatvorene za toliku dobrotu i milosrdje koje je on boljarskim načinom sipao svakom u pregršt, koji li je došao i pokucao na njegova vrata. Postigao je toliki uspjeh, sve sam, svojom snagom, svojim umom. Nema niti jednog zavoda niti družtva u Karlovcu koje on nebi bio podupirao, a u gradskoj bolnici i ubožnici uz ime Nikole Šebetića stoji odmah njegovo ime (…). Za banovanja Ivana Mažuranića kraljevsko je Veličanstvo podalo blagopokojnom znak previšnje milosti i uvaženja, učiniv ga plemićem, a predikat „od grada Karlovca“ tako je značajan, te jasno zasviedočava, da je Franjo pl. Türk st. sebe smatrao za uviek skopčanim s tim glavnim gradom.“ (Biserka Fabac)