Još jedan dokaz da slika govori tisuću riječi! U lijevom uglu je postolarska radnja i natpis Jovan Poštić. Kod njega je postolarski (češće smo govorili šusterski) zanat izučio njegov brat Stevan Poštić i preuzeo radnju. Kada - ne znam. Koliko mi je poznato nisu bili vlasnici, nego je to bio iznajmljeni prostor. Supruga Stevana Poštića, Marija r. Berdovnik (1905. - 197?) bila je sestra moje bake Antonije Konečnik (1897. 1973.). Marija je iz Slovenije (Šmihel nad Mozirjem) došla u Zagreb, potom u Karlovac (vjerojatno negdje u drugoj polovici 1920.-tih godina ). Na stalni nagovor sestre Marije, moja je baka sa suprugom Mihaelom (također postolarom) i troje djece došla u Karlovac krajem 1930.-tih. Stanovali su kod Poštića u Kukuljevićevoj ulici (u samom dnu ulice, mala kućica lijevo) da bi se u drugoj polovici 1940.- tih preselili u kuću Ivana Modrušana (danas Dom umirovljenika).
Stevan i Marija Poštić imali su troje djece. Bogdan, Marija (udana Greguri ) - tete Seka, i Darinka - umrla mala (u dobi 3-4 godine). Najstariji sin, Bogdan Poštić, bio je karlovački gimnazijalac, kojeg su posljednjih dana travnja 1945. ustaše mobilizirali s još dvadesetak gimnazijalaca, i prisilno ih poveli sa sobom kad su se prvih dana svibnja povlačili iz Karlovca. Dvojica od karlovačkih gimnazijalaca (Poštić i Blejc) pokušali su pobjeći prije Podsuseda, ali ih je ustaška pratnja spriječila i ubila. Podaci i imena navedeni su i u knjizi Slavka Goldsteina: 1941. Godina koja se vraća, str. 447. O putešestviju karlovačkih gimnazijalaca pisao je i Stanko Lasić u " Autobiografskim zapisima" . Svi mobilizirani karlovački gimnazijalci preživjeli su cijeli pogibeljni put, osim Poštića i Blejca. Bili su prijatelji od djetinjstva, susjedi, dečki iz Kukuljevićeve, dobri učenici, maturanti gimnazije.....
Blejc - nigdje nisam naišla na ime - ali mislim da bi to bio brat Miroslava Blejca, nama svima poznatog vozača motokrosa. Poslije smrti Stevana Poštića ( druga polovica 1960.- tih ) na tom mjestu je Filigran Zlatar FILIPI JOZEF.
Sjećam ga se kao vrlo dragog i uvijek nasmiješenog. Jedan srebrni lančić kupljen kod njega još uvijek imam. Znam da je bio tamo još početkom 1980.- tih. Što je bilo dalje, i što je danas u tom prostoru, mada relativno često idem Radićevom - jer to je ulica mojeg djetinjstva i mladost - ne mogu se sjetiti. Dalje će priču nastaviti netko drugi, a voljela bih da i moju upotpuni... (Irena Turk Vukić)