Spomenik Radoslavu Lopašiću

Povjesničar Radoslav Lopašić rođen je u Karlovcu 20. maja 1835. godine. Otac mu je bio savjetnik Magistrata, gradski sudac, pristaša francuske vlasti i ilirskog pokreta a majka Magdalena rođena Dobrilović. Obitelj je bila mnogobrojna, majka je ostala udovica kad je Radoslav imao tri godine. Kad je napunio osam godina ostao je i bez majke, pa je o njemu skrbio stariji brat Liberat, iz očevog prvog braka. U to vrijeme Karlovac je bio najznamenitiji trgovački grad, Kupa pokrivena lađama i tumbasima, skladišta od Šrange do Dubovca puna hrastovih dužica. Po cijelom gradu znalo je biti i na stotine kola oko kojih se motao poslujući narod iz Krajine i Kranjske. Rade se s tugom znao kasnije prisjećati tog vremena. Bio je dijete iz dobre kuće, rođaci su ga odmalena vodili u „Čitaonicu“, gdje se susretao s ćirilicom, upoznao je mnoge poslovne i uspješne ljude. Pjevao je i ilirske davorije: „Nek se hrusti šaka mala“, „Prosto zrakom ptica leti“ i druge. Godina 1848. zatekla je Radoslava u drugom razredu gimnazije. Sam je rekao da su mu „mnogi događaji onoga vremena ostali u pameti“. U Krajiškoj vojsci koja je prolazila kroz Karlovac u Italiju bio je i njegov brat koji je poginuo na bojnom polju. Vidio je narodne deputacije koje su odlazile u Zagreb i Beč. Zastave su se vijorile po Karlovcu kad bi događaji sretno završavali. Slušao je proglase Jelačića bana koji su se čitali na javnim mjestima. Gimnaziju završava u Zagrebu, a 1856. upisuje pravoslavnu akademiju. Zbog zdravstvenog stanja nije dospio dalje od upisa. Vratio na posjed u Hrčiću gdje na svježem zraku uz bavljenje gospodarstvom skuplja dokumente i knjige , proučava arhive. Rade je povratkom ustava 1860. bio među onim starosjediocima koji su nastojali obodriti i osokoliti narod za nove prilike. Zavolio ga je čitav njegov kraj i u znak osobitog povjerenja izabrali ga za općinskog glavara. Ipak 2. lipnja 1860. piše Ivanu Kukuljeviću: „Skorašnje vrieme i nas po ladanju nešto je smutilo, a napose mene kano mladjeg i vatrenijeg. Radi nekakova članka u „Narodnim novinama“ o gladu u ovih stranah našao se ban prisiljen svrći mene sa službe obćinskog glavara, jer se tobože ne pristoji za glavara o gladu, o faktičnoj istini, pisati. Neka im bude i to na čast. Meni nije ništa draže, van da se istina ota ipak u vrieme pravo pisala i štampala. Terorizmom radi su udaljiti i pogibelj.“ Ivan Kukuljević, tadašnji veliki župan zagrebački, s kojim se Rade dopisivao po pitanju spisateljskih poslova, a koji je Radu poznao kao vrsnog skupljača historijskih dokumenata, predložio je da se Rade izabere za pristava severinskog kotara. Tamo je bio sudac Josip Vranyczany, Radin prijatelj iz mladosti, koji umire za četiri godine. Tako je Rade 1866. Imenovan na njegovo mjesto. Pun žarkog patriotizma i premekana srca, pomagao je sirotinju, a najviše je brige posvetio pučkim školama. Uza sve to, nastavio je skupljati stare dokumente koji su „prije sa devet brava za njega bili zatvoreni.“Mnoge je spasio iz zakutka i sve je marljivo skupio u zbirke. Prve tekstove „O karlovačkim generalima“ i „O postanku Karlovca“ objavio je u „Karlovačkom viestniku“ 1861., a 1863. – 1864. u „Glasonoši“. U Zagrebu 1871. postaje podbilježnik županije zagrebačke. Do 1883. napisao je niz članaka u „Vijencu“. Kad se „Matica“ 1877. preustrojila izabran je u odbor gdje je djelovao kao gospodarski potpredsjednik sve do svoje smrti. Slušajući prijedloge u odboru „Matice“ odvažio se 1880. g. na veće književno djelo i najavio da bi mogao napisati opširnu povijest grada Karlovca u slavu tristogodišnjice osnutka grada. Odbor „Matice“ prihvatio je ponudu i Rade se primio posla. Obradio je sve zagrebačke arhive, zatim se uputio u Gradac i Beč po još dokumenata. Za novije povijesno doba upotrijebljena je ponajviše piščeva zbirka rukopisa, ali i gradski arhiv u Karlovcu. Tako je nastala knjiga „Karlovac, poviest i mjestopis grada i okolice“ za koju je grad Karlovac proglasio Radoslava Lopašića začasnim građaninom, „čemu se Rade sinovski obradovao.“ Dalje su uslijedila i druga Radina djela. Kako je počeo pobolijevati, umirovljen je koncem veljače 1891. Umro je rano , u 58. g. života, 25. travnja 1893. godine. Odbor za podignuće spomenika formiran je 1. listopada 1896., U odboru su bili uglavnom isti ljudi koji su radili u „Društvu za poljepšanje grada“ pa je bilo razumljivo da će se spomeniku dati najljepše mjesto ,a to je rondo na šetalištu.„Svjetlo“ 21. srpnja 1901. piše: „Otkriće spomenika ( 14.srpnja 1901.) obavljeno je prema rasporedu. Oko 11 sati prije podne pošlo se na kolodvor po goste iz Zagreba. Dodjoše Tadija Smičiklas, predsjednik akademije i tajnik joj dr. Fran Vrbanić, tajnik „Matice“ Ivan Kostrenčić, dr August Harambašić, urednik „Obzora“ Pasarić i drugi. Od rodbine stigla je udova Radina Anka rodjena Alberti, porieklom Dalmatinka iz stare plemićke obitelji, sinovci mu dr Jerko i Mane Lopašić, te prof. Matija Kovačević. Zagrebačko novinstvo bilo je takodjer izaslalo svoje zastupnike. Za čudo bijaše, da se na toj slavi nije našla hrvatska sveučilišna mladež.“ Prvi govor u slavu Rade Lopašića održao je Milan Marjanović. U podne je stupio pred spomenik gradski načelnik g. Josip Vrbanić i izrekao svečano slovo koje je završio sa: Slava, slava, slava mu! Iz hiljade grla zaori „Slava Lopašiću!“ Čim se je klicanje ponješto utišalo zapjeva „Zora“ u istinu krasnu „Lopašićevu hymnu“ od Ivana pl. Zajca. Dojam te hymne bijaše veličajan. I opet klicanje, uzhit, a tada stupi pred spomenik gospojica Matilda Benković, kćerka karlovačkog građanina, te prosbori proslov što ga je spjevao dr. August Harambašić, a na to zapjeva „Zora“ narodnu hymnu. Poslije otkrića spomenika bio je banket u 1 sat u „Zorin – domu“. Prisustvovalo mu oko 150 osoba. Kod trećeg jela nazdravi predsjednik odbora g. Vrbanić hrvatskomu kralju. Zdravica saslušana je stojeć uz svirku kraljevke.(…) Nasta urnebesno klicanje, a glasba zasvira „Liepa naša domovina“. „Sada uze rieč gosp. prof. Franjo Valla, tajnik odbora za spomenik te izreče govor u slavu Radoslava Lopašića (…) Bio je neobičan Hrvat, list naše gore, kakov se malo kad u njoj zeleni. Ražaren neizmjernom ljubavlju k svemu što je hrvatsko, on nam je utirao puteve koji će nas dovesti u slavnija vremena. Bacio je luč u prošle dane svoga grada, našao mu tu mnoge nauke za sadašnjost i budućnost, jer Karlovac nije u prošlosti zabadava živio, pače slavom slovio na svakom polju čovječjeg rada. Time mu je Rade podigao spomenik trajniji od mjedi i marmora…..Iza govora g. prof Valle nazdravi dr. Banjavčić rodbini Radinoj i gostima. Od roda zahvalio se je sinovac mu dr. Jerko Lopašić. Nakon nekoliko zdravica banket je bio dovršen. „U pet sati poslije podne započe u gradskom perivoju pučka zabava. Bilo je do dvije hiljade ljudi, kojim je uz glazbu, nazdravice, pjevanje i vatromet na brzo prošlo vrieme, te se je ta zabava dovršila tek odlaskom gostiju koji su morali poći na kolodvor.“ Svečanosti su prisustvovala sva karlovačka družtva: „Zora“, „Nada“, vatrogasno društvo, „Merkur“ i njegov tamburaški zbor koji se je odlikovao kod zabave u perivoju, Društvo za poljepšanje grada i biciklistički klub „Napred“. Dragi čitatelji ovoga komentara kad šećete, danas Perivojem Franje Tuđmana, barem se osvrnite na spomenik pored „Zorin – doma“ jer Radoslav Lopašić to zaslužuje. „On je spuštao uviek glavu ponizno i čedno na prsi svoje kao da hoće zaroniti u dubinu arhiva i knjižnica, ne bi li u njima našao koji biser, da uresi svoju majku domovinu.“ (Biserka Fabac)

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.