Prva karlovačka industrija suhomesnate robe, masti i kobasica - Antun Gombač
Na mjestu nekadašnje Haulikove 14 (danas 12) nalazila se kuća Antonije Gast, koju je 1864. kupio njezin zet Ivan Vukić. Pričalo se za Ivana Vukića da je bio „pučki tribun“ , da se u njegovoj gostionici vis a vis „Sidra“, u Kasserngasse 78, okupljala sva bivša Krajina i da je besplatno hranio siromašne učenike. Bio je predsjednik „Zore“ 1875. /76. Dio svoje imovine oporučno je ostavio siromašnima, pa je nakon njegove smrti osnovana „Vukićeva zaklada za prehranjivanje uboge školske djece“, koju je vodilo Gospojinsko društvo sv. Vjekoslava. Kuću u Haulikovoj naslijedio je sin Milan, akademski slikar i profesor karlovačke gimnazije. (R. Radovinović „Stari Karlovac…“)
U životu tada prizemne kuće Haulikove 14, pojavljuje se krajem prvog desetlijeća 20. st. obitelj Gombač.
Glava obitelji Ivan Gombač , rođen je u Harijama u Istri 1847., dolazi sa ženom Helenom u Karlovac oko 1875. i na Senjskoj cesti radi kao kovač i potkivač konja. Obitelj je imala petero djece. Nakon naukovanja u Zagrebu kod „Rabusa“ (kasnije „Sljeme“), i usavršavanja u Pešti i Grazu, Ivanov sin Anton (Karlovac, 1886. – 1957.) otvara u Karlovcu 1908. g. vlastiti mesarsko – kobasičarski obrt i zapošljava dvadesetak radnika.
Prema dokumentu iz Državnog arhiva (12207/24.) od 23. studenog 1924. Anton Gombač dobiva uporabnu dozvolu za pregradnju štale u kobasičarsku radionu i hladionu u dvorišnom dijelu svoje kuće broj 14 u Haulikovoj ulici. Godinu dana kasnije dobiva dozvolu za klanje svinja u njegovoj kući „u svrhu laglje i svrsishodnije preradbe mesa“ i dozvolu za gradnju dvorišne zidane gospodarske zgrade koja će služiti kao štala za marvu. Navedenu zgradu 1928. nadograđuje još jednim katom.
Bračni par Anton i Ana Gombač , 1926. g. prema nacrtu Lavoslava Bareisa, pregrađuje Haulikovu 14 i nadograđuju joj jedan kat ( (broj dok. 10151 / 26.) Tadašnji njihovi susjedi bili su Nikola Badovinac i Franjica ud. Barešić.
Marljivim radom u Haulikovoj 14 obrt Antona Gombača prerasta 1927. g. u „Prvu karlovačku industriju suhomesnate robe, masti i kobasica“. Tvrtka je opremljena u to vrijeme najsuvremenijom tehnologijom: osim vlastite klaonice i prodaje svježeg mesa, meso se konzervira u limenu ambalažu, sortira za sušenje i preradu. Poznata je po hrenovkama, kobasicama, trajnim salamama, bavi se i proizvodnjom vrlo traženog trajnog leda. Proizvode plasira po cijeloj Hrvatskoj, a na izložbi u Toulonu dobiva zlatnu medalju za kvalitetu. Anton Gombač širi proizvodnju, potrebni su mu novi prostori: na Rakovcu ispod Marakova brda 1931. g. kupuje kuću Rakovac 43 (Udbinja 8) od Stjepana Bana s gospodarskim zgradama i zemljište od 2134 m2. Postupno dograđuje 4 gospodarske zgrade i u njih postavlja suvremenu opremu za mesarsko - kobasičarsku proizvodnju i tov stoke. Bio je tu i elektro – mlin za runjenje kukuruza i mljevenje stočne hrane, kao i pušnica za sušenje mesnih proizvoda. U potkrovljima se odlagalo sijeno, slama i ostalo krmivo. U sklopu imanja, uz željezničku prugu, nalazio se veliki vrt s plemenitim voćkama.
Banovu jednokatnicu Gombač je s vremenom preuredio u vilu s ostakljenom verandom, u kojoj su stanovali Ivan Candrlić i njegova žena Micika (sestra Ane Gombač), koji su se brinuli o kući i gospodarstvu.
Antun ml., sin Antuna Gombača, prije II. svj. rata odselio je na Sušak i tamo vodio prodavaonicu Gombačeve suhomesnate robe.
Nakon dolaska nove vlasti 1945. g., bračni par Gombač osuđen je na dugogodišnju robiju. Proveli su godinu dana u logoru, uz gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine. Nakon odsluženja skraćene logorske kazne, dobili su mogućnost korištenja manjeg stambenog prostora u vlastitoj vili, gdje su nakon rata živjele obitelji Bedeniković i Vrus.
Između dva rata Gombačeva industrija bila je najveća mesarska tvrtka u Karlovcu. Nakon rata u pogonima je formirano poduzeće „Korana – prerada mesa“.
Godine 1967. na Gombačevom imanju je uoči „Vatrogasne olimpijade“ sagrađen auto – kamp s nekoliko montažnih kućica. Kamp je srušen 1980. – ih, ali zajedno s njim, zbog izgradnje nadvožnjaka za obilaznicu i čitav kompleks zgrada nekadašnjeg Gombačevog imanja. („Svjetlo“ 2000. g., Ivo Ott) Pripremila: Biserka Fabac