Većeslav Veco Holjevac
„Bila je oštra zima godine 1929. Tada mi je bilo dvanaest godina. Mama je kao i svaki dan došla iz tvornice „Mustad“ i nakon teškog rada na brzinu skuhala ručak…“, sjeća se Većeslav Holjevac, rođen 22. kolovoza 1917. u Karlovcu. Bio je radničko dijete, odrastao među radnicima i s radničkom djecom, igrao se s vršnjacima na poljima sa svojom krpenjačom, ratovao u starim gradskim šancima protiv dječaka iz druge ulice, kao što su to činila i dva Stanka: Dvoržak i Lasić i sunčao se na Korani.
Živio je sa samohranom majkom Marijom, bratom Leom koji je poginuo kao domobran 1945. i sestrom Štefom koja se bavila dramskim amaterizmom (umirovljena je kao članica HNK u Zagrebu) u kući broj 5 u Kukuljevićevoj ulici. Navedena kuća bila je spoj stare drvene i novije kuće iz 19. st. Rušenje dotrajale zgrade u kojoj su u novije vrijeme živjeli beskućnici počelo je 06. 01. 2013. g.
Srednje školsko obrazovanje Veci Holjevcu nije bilo dostupno, sazrijevao je u partijskom radu i borbi. Navedena 1929. – ta odredila je njegovo kasnije opredjeljenje. Bio je još dječarac kad je odnio ručak svom deset godina starijem bratu Leonu u tvornicu i odatle ponio nezaboravnu sliku brata i njegovih kolega metalaca, kako na ciči zimi na brzinu jedu svoj ohladnjeli mršavi ručak žureći da se vrate za svoje strojeve.
Ta slika javila mu se mnogo godina kasnije, 1943. pred Otočcem u Lici, dok je stajao ispred jednog zapaljenog partizanskog tenka i u njemu ugledao svog druga iz djetinjstva Aleksu Furača, napola izgorjelog u njegovoj posljednjoj borbi.
Poslije šestog razreda gimnazije, koju je završio u Karlovcu, Veco Holjevac se zaposlio u trgovini jednog karlovačkog obrtnika i istovremeno radio na sindikalnom organiziranju radnika. Tada je sindikalna organizacija namještenika SBOTIĆ bila jedna od jačih u gradu na Korani: zajednički izleti pretvarali su se u komunističku agitaciju i svojevrsnu školu marksizma, a kad je rat došao na vrata Evrope sindikalisti, pod utjecajem komunista počinju ozbiljne pripreme za otpor fašizmu. Duboko u šumi Kozjači vježbali su gađanje pištoljem, rukovanje bombom i osnove ilegalnog djelovanja komunista u gradovima.
U Karlovcu je već tada boravio Ivo Marinković, sekretar Okružnog komiteta KPH Karlovac i zapazio Vecu i njegovu sindikalnu aktivnost, pa mu je počeo davati i druge zadatke. Jedne večeri Marinković je pozvao Holjevca da se nađu na gradskom šetalištu.
Marinković, Holjevac i Branko Priselec (kasniji dugogodišnji direktor „Borbe“) šetali su alejom kestenova kad im Marinković reče: „Drugovi postali ste članovi KPJ“, bilo je to 1939. – te., Veco je napunio 22 godine. Na preporuku Ive Marinkovića postao je član OK KPH Karlovac.
Pozvan je u vojsku, u protiv avionsku artiljeriju, pa se sa svojom jedinicom našao početkom travnja 1941. u blizini Samobora. Iz tih je dana Holjevac ponio mučna sjećanja na dramatične događaje kapitulacije stare Jugoslavije.
Nakon okupacije zemlje rukovodi organiziranjem udarnih grupa i kao član Vojnog komiteta sudjeluje u prikupljanju oružja za predstojeću borbu.
Već u julu 1941. odlazi na Kordun. S prvom grupom kordunaških partizana učestvovao je u napadu na žandarmerijsku stanicu u Tušiloviću, kada je lakše ranjen.
Najsnažnije je odjeknuo upad partizana u Karlovac 17. studenog 1941. Zadatak je bio osloboditi Marijana Čavića, sekretara MK KPH, koji se nalazio u bolnici. Plan akcije izradila je Nada Dimić. No, akcija nije uspjela jer je Čavić prebačen u zatvor neposredno prije dolaska partizanskog voda. Od partizana u ovoj je akciji poginuo Ivica Gojak, dok je Đorđe Momčilović ranjen. Akcija je snažno odjeknula ne samo u Karlovcu, već i u zemlji.
Krajem 1941. Veco je izabran za političkog komesara Grupe NOP odreda za Kordun i Baniju. Zatim je bio na dužnosti političkog komesara, a kasnije komandanta Druge operativne zone. Krajem 1942. postavljen je na dužnost političkog komesara Prvog korpusa NOV Hrvatske. Na toj dužnosti ostao je do kraja rata. U toku rata sudjelovao je u mnogim borbama u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji.
Poslije rata vršio je najodgovornije funkcije u najvišim republičkim organima Hrvatske. Umro je u Zagrebu 21. srpnja 1970.
Za narodnog heroja proglašen je 23. srpnja 1951.
Autor biste koja je 1990. – ih jedina ostala u parku kraj kina „Edison“ je akademski kipar Želimir Janeš.
(Podloga za priču: „Spomenici revolucije općine Karlovac“, 1979.)
Pripremila Biserka Fabac