O tome kako su na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e, prošli novinari koji bi pokušali slobodno pisati, čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU.
Ovaj tekst, kao i knjigu, autor završava humoreskom na račun svoje generacije
MENE SU IZBACILI, A UREDNIKA ZLOSTAVLJAČA ZADRŽALI
Napisao Milan Jakšić
Nismo 1980-ih sanjali demokraciju, nego nas je boljela nepravda. Snovi o demokraciji pripadali su u to vrijeme idealistima i njihovim disidentskim mukama, a reagiranje na korupciju, bilo političku ili materijalnu, novinarima. Netko to ne zna, mahom je pritom riječ o mlađim generacijama, a nekome je poznato, ali je ponekad zaboravan ne želeći povrijediti lijepa sjećanja na ta davna vremena. Mogli bismo reći da su među osjetljivijima na nepravde bili urednici i novinari, vjerojatno s takvim obiteljskim naslijeđem. Ušli su u rizik istraživačkog pisanja po nagonu svog kućnog odgoja. Slično se i meni dogodilo.
Što sam drugo, u karakternom smislu, mogao naslijediti od svojih roditelja nego ono što su oni ponijeli u život od svojih majki i očeva, povijesnu važnost pravde zbog muke seljaka na kamenitoj ličkoj zemlji pod raznim režimima? Mada se u nasljednom redu takve porodične loze, bez obzira odakle je, može pojaviti i drugačija reakcija, prilagođavanje, među običnim svijetom, omraženoj metodologiji imućnih, umjesto težnje njezinoj promjeni jer je za tako nešto život i suviše kratak. Ljudski se karakter može brusiti na razne načine i s različitim ciljevima.
Najprije sam se divio osobama moje novinarske struke koji su ni iz čega mogli napisati koliko-toliko suvisao tekst solidne stilske izvedbe, sve dok nisam shvatio da je takav pristup posljedica straha, podilaženja nekome tko ima velik utjecaj u društvu kako bi se unutar novinarskog posla nekako preživjelo ili primaklo nekoj sigurnijoj karijeri – političkoj, direktorskoj, diplomatskoj… Netko drugi skrenuo bi na komotniji novinarski teren – kreativnu zavjetrinu. Isto tako, kao prije toga u dužem povijesnom razdoblju, bilo je i onih koji bi isturili „glavu na panj“, vjerujući da će svima potom biti bolje. Nekim je novinama 1980-ih bila dovoljna tanka pukotina u temeljima vladajuće partije da bi o njoj pisali ne laskajući joj. Šteta što su njihovi pojedini novinari nešto kasnije stradali, ne prihvativši mjerila ultimativnog nacionalizma, a drugi se udaljili od promišljanja demokracije prihvativši model novinarske agresije 1990-ih godina.
Na sličnoj prekretnici našao sam se i sam, i to prvi puta 1982. godine, pitajući se može li se stilskim vratolomijama prikriti nelogičnost velike političke i slabe praktične vrijednosti nekog teksta? Također, mogu li vještinom pisanja zaštićene poruke dospjeti do čitatelja, ako većina njih nema vještinu čitanja između redova, pogotovo tjera li službena politika svojim metodama na takav oblik spisateljskog maskiranja. Rastući kao novinari, nismo kopirali iskusnije i bolje od nas već smo slijedili njihov analitičko-estetski spisateljski osjećaj, pa onda gradili vlastiti. S vremenom sam pronašao, neću reći formulu pisanja koja bi mogla biti prihvatljiva čitateljima, nego mjeru između vlastitog novinarskog izraza i utjecaja drugih novinara na mene. Primijetio sam i sve učestalije socijalne nejednakosti, a na pitanje zašto se tako nešto događa, u odgovorima sam, umjesto na što je moguće lakše objašnjive sve češće nailazio na sve teže shvatljive razloge. Takve dileme dovele su me i do moje prve borbe za pravdu. Pročitao sam u Karlovačkom tjedniku, čiji je direktor bio Vladimir Funduk a glavni urednik Velimir Franić, za to vrijeme, prilično hrabar tekst Sredoja Simića na račun pojedinih lokalnih političara, predvođenih Milanom Pavićem, direktorom nekada čuvene Jugoturbine i članom Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, utemeljen na izjavi političara Milana Rakasa.
Rakas je pomoću Tjednika informirao javnost o Pavićevim putovanjima preko vikenda u London na učenje engleskog jezika, što mu je plaćala Jugoturbina, a trojici Pavićevih suradnika „natrljao je nos“ zbog nezakonite gradnje vikendica blizu Korane, na padini rubnog karlovačkog naselja Turanj. Pavić je veoma brzo preko svojih kadrova kritičaru i javnosti dobacio da ga Rakas napada jer ga više ne može kontrolirati
„Otkad je otišao iz Karlovca izgubio je ovdje politički utjecaj pa ga na taj način želi vratiti“, poručio je.
Odmah pomislih, evo i meni prilike za tekst u kojem se nema što mnogo filozofirati, pisati da se ništa ne kaže, a da to čitateljima bude prihvatljivo. Taj tekst, koliko god bio dobro napisan, nije imao širi teritorijalni domet zato što se nitko nije usudio tako nešto prenijeti u svoje novine, na radio ili televiziju. Stoga sam odlučio da sljedeći nastavak Tjednikovog teksta iz mog pera na drugom mjestu donese nove detalje karlovačke afere i dodatne dokaze, iako su Tjednikove i Rakasove tvrdnje djelovale dosta uvjerljivo. Informaciji o vikend-letovima u London priključio sam kopije karata dobivenih u karlovačkoj poslovnici Generalturista, a dokaze o vikendicama dobio sam od jedne osobe koja je tada radila u gradskoj upravi, zbog čega je prilikom raspleta Karlovačkog slučaja stradala moja supruga, u to vrijeme tamo zaposlena, mada s tim dokumentima nije imala ništa. Tekst sam napisao za Vjesnik u kojem sam bio zaposlen, urednik ga nije prihvatio, bojao se tako nešto objaviti, a objavio ga je Joža Vlahović glavni urednik tjednika Danas.
I krenuo je partijski kazneni stampedo prema svim akterima koji su objelodanili ovu korupciju. Nije bilo otkaza već premještanja na druge radne pozicije bilo u istoj radnoj sredini ili negdje drugdje. Vlahović je smjenjen s funkcije glavnog uorednika Danasa, ali i zbog teksta Jelene Lovrić koja se dohvatila korupcije u Petrinji, a ja sam ostao u Vjesniku pod brižnom paskom urednika unutrašnjopolitičke rubrike koji mi više ništa nije htio objaviti. Jedno vrijeme sam zujao po redakciji bez posla dok mi novi glavni urednik Danasa Mladen Maloča nije ponudio da pišem za taj list.
Riskirao sam, pisao za drugu novinu umjesto one u kojoj sam bio stalno zaposlen, ali na moju, u pravnom pogledu, spornu odluku redakcija nije reagirala. Oni na najodgovornijim radnim mjestima u Vjesniku dobro su znali što se to sa mnom, i oko mene, događa, ali sretni su bili da ne pišem. Najvažnije im je bilo da njihovi poslodavci u vrhu republičke partije mogu vidjeti kako me više nema na Vjesnikovim stranicama. Nije im bilo stalo do moje glave već do moje minimalne neutralizacije. Nisu me kaznili zbog pisanja za drugi list i ostavili su odškrinuta vrata mom povratku u Vjesnik kad prođe opasnost, osim urednika Vjesnikove rubrike kojoj sam pripadao. On me nije ostavio na miru niti kad se slegla prašina nakon karlovačke političke drame. Onako, za svaki slučaj. Taman posla da zajedno s njim uletim u neko novo vrijeme kad je poznato da svaka sila poštuje jedino poslušnost, bez obzira na to kakvi su joj politički motivi, a novi vlastodržac, koliko god mrzio svog neprijatelja, skinuvši ga s vlasti, kasnije se pokazalo, obično bi zadržao uz sebe njegove do jučer najodanije ljude, procjeni li da im je odanost zanimanje. Tako je u to vrijeme bilo i s pojedinim urednicima i novinarima.
Veoma brzo, u vrijeme Karlovačkog lučaja, na svom i primjeru svojih prijatelja, uvjerio sam se kako je živjeti na otoku kada s njega odu turisti. Pogotovo kad bi došli u središte grada. Koja je to pustoš – niti imaš s kim izmijeniti barem nekoliko riječi, niti čime ispuniti dušu. Vidim ljude, većinu poznajem, krenem prema njima, a oni se razlete na sve strane. Jednostavno nestanu. Nitko me ne želi u svojoj blizini. Kao da sam zaražen nekom prijenosnom boleštinom. Primjećujem da je većini i neugodno zbog toga. Prelazim tako s jednog na drugi otok po suhom. Ljudi se pretvorili u turiste u vlastitom gradu, a Franić, Funduk i ja postali smo njegovi jedini stalni stanovnici. Također i naše supruge, djeca, roditelji, braća, sestre i poneki od naših prijatelja koji nas tada nisu napustili. Rakas je u to vrijeme rjeđe imao nevidljive susrete pošto je nakon karlovačke afere otišao na novu dužnost u Beograd. Moraš i preventivno djelovati, procijeniti kuda se kreće nas nekolicina, već duže vremena, kako nas negdje ne bi sreo jer te gradske rute poznaješ jako dobro. Sjećam se jedne takve, rekao bih, čak, tragikomične situacije. Stigao sam gotovo pred zgradu u kojoj stanujem, a iznenada, dvadesetak metara pred mene, iza ćoška izleti moj dobri znanac, jedan od direktora u Jugoturbini. Stanovao je u mom susjedstvu. Skrenuvši s asfaltiranog nogostupa, užasno se mučeći na stazi koje nije bilo, stigao je do svojih kućnih vrata preko blata.
Urednik se, uzevši moj članak, samo cinično nasmiješio. Odmah mi je bilo jasno, shodno i nekim ranijim iskustvima koja sam imao s njim, da od objave teksta neće biti ništa, jer njegov cinizam nije bio znak mudrosti pred mogućim interesnim poravnanjem mog zahtjeva za pravdom s možda podnošljivijim reagiranjem iz vrha Saveza komunista Hrvatske.
Dajući priliku ustupku moćnih, sve manje sigurnih da je sve to što rade prihvatljivo, pritisnutih rastućom ekonomskom krizom u Jugoslaviji, mogao se približiti prvim novinarskim koracima stazom otvorenog pisanja, ali svoj cinizam nije uputio političarima, ponudivši mi tog trena osjećaj kako će spojiti svoj i moj interes – objaviti to što sam napisao bez opasnosti da ga netko zbog toga povuče za uši. Uputio mi je kiseli osmijeh kao najavu kazne slijedom svog mnogo ranijeg pristanka na nultu toleranciju prema „metodama i sredstvima rušenja ugleda Saveza komunista “, kako je i dalje u to vrijeme izgledao rječnik obrane domovine od unutrašnjeg neprijatelja.
A koliko je na tom svom „revolucionarnom putu“ bio dosljedan pokazalo se nešto kasnije kad sam mu ponudio tekst s Kosova gdje me poslao da napišem „nešto što drugi do tada nisu imali“, kako je rekao. Govorio mi je o već pomalo dosadnom izvještavanju iz tadašnje jugoslavenske pokrajine. Albanci su protestirali, policija iz cijele zemlje, tamo se smjenjivajući, nastojala je zaustaviti njihov bunt. Između Albanaca i Srba bilo je sve napetije, zaredali su i teži incidenti, optužbe za ubojstva, silovanja i slično.
Mediji u Srbiji za sve su optuživali Albance, albanski Srbe, a pojedini hrvatski i slovenski tjedni listovi davali su podršku Albancima. Vjesnik se nastojao držati negdje između tih polova, pratiti što se zbiva, ali ne i komentirati. S vremenom, međutim, osjetio sam da se u skrivenim pretincima hrvatske politike slažu neke nove kombinacije, dijelom kao razmišljanje o promjenama koje bi mogle ozbiljno nagristi zajedničku državu, a dijelom kao stanje šoka s velikim manjkom bilo kakvog suvislog razmišljanja, osim odluke da se čeka, “pa što bude”, ali isto tako i u tolikoj mjeri koliko je bilo potrebno trenutnoj političkoj diskreciji i lažnom jedinstvu.
Činilo se da je vlast u Hrvatskoj još uvijek bila nedodirljiva. Raslo je nepovjerenje unutar nje same, ali za udare na njezine bokove nije bilo sazrijelo vrijeme. Tako sam i sam mislio dok se nisam vratio s puta i primijetio da mi urednik „mulja“ kad je pročitao tekst koji sam mu predao. Nisam više imao razlog izbjegavati povezanost prethodno međusobno vremenski prilično udaljenih događaja – glasno obilježenih kosovskih i onih s početka 1970–ih, mnogo opreznije prenesenih u 1980-e. Neposredno sam kao novinar svjedočio i jednima i drugima. Nisu me zato mimoišla ni pitanja je li možda netko drugi, mimo službene politike, počeo grepsti ispod hrvatske političke površine kako bi se na nju popeo, a pritom za rukav povukao za sobom i mog urednika? Je li se on, osjetivši taj dodir, pomakao u tom pravcu, čak ako takvog povlačenja nije ni bilo?
A što se tiče mog osobnog stajališta o mogućem „pucanju“ na taj način oblikovane hrvatske šutnje ispod koje se tlo sve više pomjeralo, kosovski gradić Janjevo mi je pritom najviše pomoglo, i to kao kosovska misterija čiji glavni akteri nisu bili Albanci i Srbi, već Albanci i Hrvati. Moj urednik me vjerojatno nehotice gurnuo na nepoželjni teren, kako se moglo osjetiti iz njegove reakcije na ono što sam napisao.
“Hrvatska je u Janjevu, hrvatskoj etničkoj enklavi na Kosovu, izgradila tvornicu metalske industrije da se tamošnji Hrvati ne bi iseljavali s tog područja jer su Janjevci vrlo vješti s metalom. To je u njihovoj stoljetnoj tradiciji“, rekao mi je urednik pred odlazak na put, ne sluteći da će s obavezom kakvu mi je dao, tjerati zeca, a istjerati lisicu.
Otišao sam u Janjevo s Vjesnikovom dopisnicom s Kosova Indirom Vllasi gdje nas je primio direktor tog poduzeća, mlad čovjek, Albanac po nacionalnosti, inženjer strojarstva. Nakon dužeg razgovora, pitali smo ga i kakav je nacionalni sastav zaposlenih: “Sedamdeset posto Albanci i 30 posto Hrvati”, odgovorio nam je.
Ispalo je da je Socijalistička Republika Hrvatska financirala izgradnju tvornice u Janjevu kako Albanci ne bi iseljavali s Kosova, a ne Hrvati koji su bili stopostotno janjevačko stanovništvo. Tema je bila upravo onakva kakvu je urednik tražio od mene – nešto novo što drugi do tada nisu imali, ali ne i kada je riječ o sadržaju mog članka kakav nije očekivao. Nije znao što da radi s tekstom. Nikako da ga objavi – te nema mjesta u listu, te morao bih ga kratiti, a šteta bi bila… Potom mi je rekao da je dobio neke tekstove s Kosova koji ne mogu čekati, da je moj članak negdje zagubio….
Kad bih se pojavio u njegovoj blizini pobjegao bi u zahod ili na gablec. Kako se naša unutrašnja kosovska drama proširila po redakciji, javio mi je da ga je našao. I ne samo to, već i da ga je objavio. Otvorio sam Vjesnik, a teksta nigdje.
„Što me zajebavaš, gdje je tekst“, pitao sam ga, a on mi donio Vjesnikov primjerak sa svog stola i pokazao gdje je izašao – na regionalnoj stranici, varaždinskoj, bjelovarskoj... Ne mogu se točno sjetiti kojoj.
Mogli su ga pročitati samo čitatelji jedne lokalne sredine. Procijenio je da ga njegovi promatrači, smješteni ispod hrvatske političke površine, stvarni ili s njegove strane zamišljeni, očekivani - tamo neće potražiti. Više se uplašio njihove reakcije na bolji redakcijski tretman teksta od lokalnog nego na činjenicu da su u toj priči, zapravo, najgore prošli tamošnji Hrvati. Tekst je očigledno zalutao iz dva moguća razloga – zato što urednik o dramatičnim kosovskim dogadjajaima nije imao stav vodstva republičke Partije zbog njezinog bježanja od takvih i sličnih tema i vlastite procjene da bi hrvatska nevidljiva politička alternativa tekst mogla shvatiti, shodno sve uzavrelijem sukobu na Kosovu, kao pokušaj rušenja stereotipa o Albanacima kao dobrim i Srbima kao lošim momcima. Našavši se u škarama dvaju politički oprečnih pozicija opredjelio se najprije, neobjavljivanjem za potpunu i onda, objavljivanjem negdje tamo gdje se to ne vidi djelomičnu cenzuru teksta. Uostalom, krajem 1991. godine dobio sam iz Vjesnika „cipelu“, a urednik, s proročkim sposobnostima babe Vange, tamo je ostao.
POUKA
Prije otprilike četiri godine, preko puta stare bolnice, nešto prije pekare kamo sam išao po burek, zaustavio me čovjek imenom Miroslav Medarić, upitavši me:
„Jeste li nekada igrali košarku?“
„Jesam“, odgovorih mu.
„Prezivate li se možda Širola“, bilo je njegovo sljedeće pitanje.
„Ne, moje prezime je Jakšić. Vjerojatno mislite na Šironju, Ranka Šironju, bili smo ista generacija u juniorima Željezničara, samo je godinu dana stariji od mene. Inače je po struci građevinski inženjer“, ispravio sam ga.
„A, tako. Odlično. Hvala. Nadam se da Vas nisam smetao. Živjeli. Doviđenja“, tim se riječima od mene oprostio moj novi znanac.
Dvije godine nakon toga opet smo se sreli na istom mjestu, što baš i nije bilo posve iznenađujuće jer samo ne koliko metara dalje njegov bratić ima urarsku radionicu pa ga je vjerojatno tamo često obilazio.
„Imam za Vas zanimljivu novost. Što mislite kakvu? Hajde pogodite... Ne možete se sjetiti“, poticao je Medarić moju znatiželju.
„Stvarno mi ovog trena ništa ne može pasti na pamet. Ali, recite, slušam Vas“, izrazio sam interes za vijest koju mi je Miroslav najavio diskretnom zadrškom.
„Upoznao sam Širolu. Što kažete na to“, reče mi.
„Gospodine Medariću, nije Širola već Šironja“, opet ga ispravim.
„A, tako. Odlično. Hvala Vam. Nego, znate što? Pružio sam mu ruku da se upoznamo, samo što nisam rekao ja sam taj i taj, kadli’ me on, sav ustreptao i ushićen, glasno zaskoči:
'Oooo, doktore Kovačeviću. Baš mi je drago što ćemo se upoznati.'
'Ali, ja nisam doktor Kovačević, već Miroslav Medarić', rekoh mu“, na što se moj sugovornik od srca nasmijao, pokazujući da to čini na svoj račun“.
Opet dvije godine nakon našeg posljednjeg susreta, u kolovozu 2020., sretoh gospodina Medarića, ali ovaj put na Foginovom kupalištu na Korani.
„Opet sam sreo Širolu. Vodio je na uzici malog bijelog psića“, reče mi s blagim smiješkom, ne krijući koliko mu znače takvi susreti.
„Šironju, gospodine Medariću. Šironju. Pa nismo li se o tome već dogovorili“, rekoh mu još jednom, izazvavši isti čas smjeh obojice.
„Dobro, u redu. Ali... To je nevjerojatno. Pa on još uvijek misli da sam ja doktor Kovačević. Ljudi moji, pa taj čovjek nikako da zapamti kako se ja zovem“, požalio mi se gospodin Medarić, inače grafički inženjer, odnedavno u penziji – godinama je radio u bivšem poduzeću „Ognjen Prica“, danas „Lana – karlovačka tiskara“
Zato bih na kraju ove knjige rekao kako sam ozbiljno shvatio koliko je bila dobra moja odluka da požurim s pisanjem sjećanja na svoju mladost upravo u trenutku kad se preda mnom do kraja odmrsila priča o mukotrpnom upoznavanju dvojice mojih sugrađana – trajala je pune četiri godine - dok i sam ne završim u nekoj od takvih zgoda ili nezgoda.