Slikom i riječju kroz predratnu školsku zbornicu Osnovne škole „Vjekoslav Karas“ Švarča
sjećanje umirovljenika
Napisao i pripremio Ivica Sečen
Bio je Božić 2024. Večer. Mladi gospodin, susjed, ajde – nazovimo ga Franc – sjedi u našoj (ženinoj i mojoj kuhinji – više njezinoj nego mojoj), normalno uz čašicu konjaka, pričamo kako je upravo 1990. prešao u peti razred Osn. škole „Vjekoslav Karas“ na Švarči, dok sam ja imenovan razrednikom V.a . – u toj istoj školi, dok danas ravnopravno sjedimo u kuhinji – kat iznad njegovog stana – i razgovaramo o vremenima prošlim gledajući fotografije tog mog razreda i nastavničkog kolektiva, te zbornice čiji su članovi bili i njegovi učitelji. Kažem – učitelji – ne nastavnici, ne profesori – jer nema ljepše i sadržajnije riječi od – učitelj (što to nisu znali cijeniti neškolovane partizanštine, , poluintelektualci, marksisti, komunisti, revolucionalni proletarijat – priča je za jednu drugu priliku). Uglavnom – sjedimo – Božić je i vrijeme druženja – gledamo moje fotografije njegovih predratnih prijatelja, pokušavamo se sjetiti imena učenika te moje zadnje predratne generacije, pokušavamo se obojica prisjetiti i imena ljudi koji su sačinjavali nastavnički kolektiv (ja zbog godina koje su me učinile senilnim, on zbog okupiranošću drugim životnim problemima). Evo, tako mi je um pritisnula ideja da samo u najkraćim crtama, uz fotografije, uz riječ objašnjenja, vas – potencijalni čitatelji, pratitelji tog portala – upoznam sa kolegama koji su – svaki u svom predmetu (bilo kao razredni ili predmetni) – nastojali, željeli, biti učitelji u punom značenju te riječi. Što svi mi u tome nismo u potpunosti uspijevali – ne krivite samo čovjeka, jedinku, radno okruženje, skup osobnih problema i naše mogućnosti – već i sistem sam po sebi –marksistički uškopljen, revolucionarno neučinkovit, socijalistički, jednopartijski. Samo malo, treba stati na loptu i ne previše kritizirati. I ja sam proizvod tog društva, ja sam se školovao na tim principima, ja sam produkt tog sistema. Stajem. Idem iz početka, redom, kako je slikopis nastajao.
Stigao sam u tu zbornicu nakon 23 godine rada po školama udaljenijim od Karlovca, nisam „htio“ približiti se gradu ranije i – nažalost – nisam se dugo zadržao. Već ujesen 1991. odlazim (to je za jednu drugu priču). Uglavnom, nova sredina, većinom poznati ljudi, em živim u toj istoj ulici, em sam s drugima generacijski povezan, em radim u knjižnici pa sa svima kontaktiram. Divna atmosfera, što i nije uvijek bilo u drugim sredinama. Ljudi smo sa vrlinama i manama i trebali bi biti na neki prirodan način– ako ne baš veliki uzori – a ono barem prihvatljivi. I zato, što je ugođaj u zbornici bio i više nego ugodan, želim ovim fotografijama zaustaviti vrijeme, ostaviti trag o kolektivu čiji članovi ne zaslužuju biti zaboravljeni (među njima sam „najmlađi“ član). Na radni učinak (baš sam se lijepo izrazio) utječe – barem sam ja to tako doživljavao – i ona topla atmosfera koja te očekuje ujutro u zbornici, oni osmijesi kolegica i kolega, onaj usputni duhoviti komentar o bračnom životu, ispričan vic, a čak i onaj komentar o trenutnoj političkoj situaciji. (Te 1991. već se uvukla neka magla, sumornost, bili smo već duhom odsutniji, razlike se počele jače isticati, ali ne glasno, ne prenapadno. Tko je tada i mogao pretpostaviti da će komšija u tu školu, u te ljude dok čiste prostore od jučerašnjeg razaranja ispucati topovsku granatu.) Sada granata nije tema. Bili smo kolektiv, meni ugodan, vrijedan, složan, po mojim dotadanjim iskustvima – povelik. I zbog svega toga neka im ove fotografije budu moja zahvala za provedene nezaboravne trenutke.
kolektiv Osn. šk. „Vjekoslav Karas“ šk.god. 1989./90.
stoje – s lijeva: Katica Fetaković, Janko Frketić, Željka Jančić – pedagoginja, Ivica Sečen, Mirica Štefanac, Marijan Franković, ….. Zdjelar, Jelena Smirić, Milica Šporer, Ivančica Lončarić – psihologinja, Sofija Knežević, Dorjana Smojver, Mirica Prgeša, Ana Bočić, Ivan Golubić, Ana Frketić
sjede – s lijeva:------- , Petar Stojković, Juraj Želježnjak, Boris Pisulić – ravnatelj, Martin Bušić – direktor OOUR-a, Ljerka Naglić, Darinka Pruginić, Kosanka Miljenović, Katica Dragić, Marija Skube, Radojka Rakinić
dio kolektiva – u smjeni – Osn. škole „V. Karas“ šk.god. 1990./91.
stoje – s lijeva: Pero Stojković, Iva Golubić, Berislav Pisulić – ravnatelj, Mirić Novaković, Mirela Bonjeković – računovođa, Ivica Sečen, Sofija Knežević, Željka Jančić – pedagoginja, Marijan Franković
sjede – s lijeva: ------- , Ljiljana Abramović, Ljerka Naglić, Ankica Požar, Darinka Pruginić, ------ - tajnik
na otvorenju izložbe „Vrijeme prošlo i sadašnje“ Osnovne škole Švarča u Gradskoj knjižnici 26. studenog 1990.
stoje – s lijeva: Željka Jančić, Ljubica Kordić, Dorjana Smojver, gđa Pisulić, Mirica Štefanac, Darinka Pruginić, .. gost .., Ana Frketić, Ankica Požar, .. gost .. , Miroslava Wagner, Iva Golubić, knjižničarka, .. gost .. , .. gost ..
sjede – s lijeva: Kosanka Miljenović, .. gost .. , Ivica Sečen, Berislav Pisulić, Ljerka Naglić, Marija Mikulčić
Za kraj: još dvije fotografije. Razigrana mladost koja nije zajedno dočekala upis u šesti razred. Nažalost. Slike su ovjekovječile učenike 5.a razreda šk.god. 1990./91. u tada uobičajenoj, klasičnoj „postavi“ i onda pred školskom zgradom razigrani, nasmijani, još uvijek bezbrižni. Koji mjesec kasnije ništa više nije bilo isto.
5.a razred Osn. šk. „V. Karas“ 1991.
pred školom, svibanj, 1991. – isti 5.a raz.
Autor: Ivica Sečen