Dragi čitatelji, gledatelji, posjetitelji web stranice kafotka.net
povezat ćemo našu foto-arhivu s knjigom novinara Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU, tiskanom 2023. godine, prenoseći cjelovite dijelove njegovih pripovjetki, a početi s Francom Valetićem, džez trubačem, jednim od istaknutih glazbenika orkestra legendarnog Bože Tuhtana. U veoma oskudnim stambenim uvjetima – tinejdžerskim, studentskim i bračno prijestupničkim, karlovačkom erotskom univerzumu iz tog vremena kao najčešće pribježište poslužilo je šumovito zapadno okolje u čijem krilu se grijalo i Valetićevo umjetničko nadahnuće. Svirajući u dvorištu male prizemnice u kojoj je stanovao, nadomak utabanoj stazi prema živopisnom odredištu, majstor trube bi svojom glazbom oplemenio jedinstvenu ljubavnu simfoniju.
Napisao Milan Jakšić
VALETIĆEVA LJUBAVNA DŽEZ FRAZA
Džez koncert Bruna Matić kvarteta u kolovozu 2019. godine, na zgodnom mjestu za tu priliku, u Banjavčićevoj ulici, doživio sam kao podsjetnik na davnu karlovačku džez scenu iz 1950-ih godina. Tada sam se prvi put kao klinac susreo s tom vrstom glazbe, u podrumu zgrade u kojoj sam stanovao, zahvaljujući mom prvom susjedu Boži Tuhtanu, vojnom muzičaru i karlovačkom glazbenom konceptualnom inovatoru koji je “pod zemljom” izradjivao bubnjeve i pri tom pjevušio be-bop kompozicije čuvenog alt saksofonista Charlie Parkera.
U to vrijeme nije bilo baš tako jednostavno organizirati svirku, čak ni uspostaviti takvu muzičku praksu koja bi od nadležnih političkih foruma bila ocjenjena kao „zapadna propaganda“. Ali, koliko mi je poznato, Božo zbog toga nije imao ozbiljnije probleme. Kako pozvati na raport – tako se vojničkim jezikom nazivao poziv na odgovornost zbog nekog propusta – jednu takvu gromadu od čovjeka, bilo u vizualnom, bilo karakternom smislu?
Vjerojatno bi se u takvim situacijama, upravo zbog frapantne nepodudarnosti između rutinske disciplinske revnosti na jednoj i prilično banalnih razloga njezine primjene na drugoj strani, pred mogućom represijom prema eventualnom krivcu mogla pojaviti dvojba koja je mogla dati dva moguća izlaza iz takvog konflikta – odustajanje od progona jer je „progonitelj“ mućnuo svojom glavom i došao do zaključka kako ipak nije isto podmetnuti eksploziv pod most ili odsvirati nešto što vole naši „klasni neprijatelji“, ili odustati od šamaranja politički nepodobnog notnog materijala kao značajne kvačice u svojoj radnoj biografiji, pošto se čak i onima najtvrđe naravi iz tog vremena takav oblik karijerne evidencije mogao učiniti i suviše blesavim.
Franc Valetić bio je jedan od zapaženijih članova Tuhtanovog orkestra. Invalid, u kolicima, uvijek dobro osunčan, takodjer kao Božo izgledom poput legendarnih helenskih junaka. Jedno vrijeme je živio upravo u mojoj blizini, u dvorištvu niskih kuća preko pouta Luxor kina. Uvijek je uz njega bila njegova lijepa žena.
Na tom malom prostoru često su se istovremeno odvijale dvije ljubavne rapsodije. Najljepše je partiture, bilo u kući, bilo u dvorištu, svojoj dragoj svirao upravo karlovački majstor trube, tananom inspiracijom i vrhunskim smislom za improvizaciju, ali i svima koji su ga u tim trenutcima mogli čuti, pa tako i svojoj susjedi, udovici smeđe valovite kose, uvijek elegantnoj gospođi koja bi pred vratima svoje malene prizemnice dočekivala svog dragog crne valovite kose, uvijek u tamnom odijelu i s kravatom oko vrata, te uz baladu obližnje trube laganim mu teatralnim pokretom otvarala vrata, a on bi zatim sitnim koracima, uz pratnju Valetićeve kratke, brze džez-fraze, šmugnuo u njezine odaje.
Valetićeva glazba dopirala je daleko, nije bilo urbanih barijera da bi naglo zastala. Zvuk njegove trube bez ikakvih smetnji dopirao je skroz do potoka nadomak Luščića, dijelom ponornice s depandansom u obliku poznatog jezerca. Bio je to idealan prostor za spajanje muzike i ljubavi, i to ne samo lokalnog, kvartnog, već i općegradskog značaja.
U veoma oskudnim stambenim okolnostima – tinejdžerskim, studentskim i bračno-prijestupničkim skakanjima čez plot, kako bi rekli Slovenci – karlovačkom erotskom univerzumu iz tog vremena kao najčešće pribježište poslužilo bi šumovito zapadno okolje u čijem se krilu grijalo i Valetićevo umjetničko nadahnuće: mlada šumica odmah iza streljane i Kozjača, velika šuma iza Jamadola. Mogla je to biti i mrtvačnica Vojničkog groblja, malo povrh kasnije izgrađene i nešto manja.
Sjećam se jednom, kad smo kao klinci igrali nogomet, na livadi nadomak Luščiću, pored nas je prošlo dvoje mladih – on u željezničkoj uniformi, ona u haljinici prošaranoj cvjetićima. Znali smo kamo idu. Oni iza jednog a mi iza drugog grma. Kad nas je pripadnik Jugoslavenskih državnih željeznica primijetio već je bilo kasno. Skočio je čvrsto stežući spuštene hlače, u trku ih obukao i pojurio. Pomislili smo, hajde, stat će. Već nas je otjerao. Ali, ne, nastavio je trčati.
Otišao je, vjerojatno, taj mladić od svoje kuće najprije u Zagreb u školu za željezničare, rođen negdje u blizini Karlovca, možda u Banskoj Selnici, Skakavcu, Kamanju…. Stanovao u domu, namučio se dok je postigao ono što mu je bilo ponuđeno zbog siromašne obitelji s petero djece. Bio je najstariji među njima i trebao je ostale povući za sobom, i to kao pripravnik, a u Karlovcu, gdje je dobio službu, niti čestito prespavati nije imao gdje.
“Ovdje ćeš izuvati cipele, ali bez blata na njima. To ćeš riješiti vani. Pa ćeš obući ove papuče. Ne rondaj s lavorom i ne prosipaj vodu umivajući se. Zahod je u dvorištu. Poljski, kao što vidiš. Zato paaazii… Još jednom ću ti ponoviti – paaazii... Potjera li te ne smiješ ni za živu glavu promašiti rupu. Strogo vodi računa o tome, tu ne smije biti greške! Jer posljedice su… Sačuvaj me, Bože. A pišajući, molit ću lijepo, ne zijevaj i ne mlati okolo. I još nešto. Neeeemooj slučajno da mi u kuću dovodiš nekoga. Neću ovdje dozvoliti nikakav kupleraj. Jesi li me čuo što sam ti rekla”, obratila mu se gazdarica kad je useljavao k njoj, kao da ga želi otjerati, a ne mu kao podstanaru poželjeti dobrodošlicu.
“Vire iza grma. Kao paščad. Kese se. ‘Hi, hi, hi'. 'Gledajte kako to radi. Hi, hi, hi. Kao dupin. Gore, dolje, gore, dolje. ' E, jebat ću vam mater. Tko će biti gore, a tko dolje, e to ćemo vidjeti kad vas uhvatim”, ponavljao je stalno u sebi duboko u duši povrijeđeni mladić dok je trčao za svojim dušmanima.
Prođemo mi pored streljane, a on i dalje trči. Pretrčimo mostić iznad potoka, on ne odustaje. Stigosmo do mjesta gdje je poslije izgrađena knjižnica, on samo što nas nije stigao. U tom trenutku donosimo sudbonosnu odluku – podijeliti se u dvije grupe – jedna neka trči prema Rakovcu, a druga prema Kinu "Luxor" i prema potrbi skrene za Dubovac. Tek tada je naš progonitelj stao.
Savio se u pojasu prema naprijed čvrsto rukama držeći koljena, malo mirovao, duboko disao i onda krenuo natrag. Uh… Nikada više nismo škicali, a šetnje ljubavnih parova prema zapadnoj karlovačkoj periferiji bile su još učestalije, u odredištima, nažalost, bez Valetićeve muzike – bila je ipak predaleko da bi se skroz tamo čula – ali isto tako, u prekrasnom prirodnom ambijentu, uz mnogo originalniji ritmički poticaj iz zvučnika obližnje kasarne čuvene partizanske pjesme: „Po šumaaama i gooorama naše zemlje ponosne…“ Nismo kao klinci slijedili ljubavne parove zato što bi nas to uzbuđivalo kao odrasle, nego zato što su nam bile smiješne njihove seksualno-izvedbene situacije.
Spomenici austrougarskim vojnicima na Vojničkom groblju, vremenom ostali bez slova i brojki, govore o njihovoj smrti u godinama Prvog svjetskog rata i nešto poslije toga, a tamo gdje su slova i brojke izblijedjeli, zapisane su uglavnom 1930-e godine. Poseban status njihovog vječnog počivališta kasnije bi rijetko narušili stanari drugačijih uniformi, kao i poneko od rodbine jednih ili drugih. Sve negdje do polovice 1970- ih kada su znatno prorijeđeni ukopi neko vrijeme omogućili Karlovčanima da se na tom mjestu nerijetko, čak i onako čisto doslovno, raspojasaju.
Tamo su dolazili u po’ bijela dana. Teško da bi se usudili noću potražiti mističnu ljubavnu fantaziju, pogotovo njegujući takvu naviku jer bi u tom slučaju – uvijek sam imao takav osjećaj – bilo u akutnom ili kroničnom smislu, prije nervno posrnuli nego se erotski uzdigli.
Jednom kad sam svom starijem sinu Goranu pričao o mjestima nalaženja djevojaka i mladića moje generacije, osjetio sam, tragom njegovog istraživačkog poriva, propitkivanje mogućih duševnih posljedica po potomke na poseban način živahnih među mrtvima, misleći pri tome i na njegove brojne prijatelje – počnu li razmišljati o tome jesu li njihovi roditelji, makar ponekad, imali svoje šetačko finale do ljubavnog gnijezda savijenog u prostoru posljednjeg ispraćaja na vječni počinak.
Goran nije ekstremni sanjar. Sklon je čudesnim idejama onoliko koliko bi, konkretnim povodom, za takvu temu nekoga mogao zainteresirati i onda iz takve priče napraviti šalu posebne vrste. Privržen duhovnosti rado ljudskoj duši priziva nemir, smatrajući da pametni ljudi mogu razgovarati o svemu. Shvatio je koliko bi za njega moglo biti izazovno poigrati se malo s mojim sjećanjima na promenadu koja je u kombinaciji erotike i strave ponekom vjerojatno mogla biti potentnija od tradicionalnih šetnji Korzom i Radićevom ulicom.
Također i u društvu prekrasne vegetacije, u gradu i oko njega, uzavrelog sitnog životinjskog svijeta vrijednog divljenja zbog svoje radišnosti, ne primakne li se previše doslovno prizemljenoj ljudskoj vrsti, mada mene i svoju mater, kao naše prvo potomstvo, baš i nije mogao, služeći se vremenskom matematikom, tako lako smjestiti pod zaklon karlovačke povijesne mrtvačnice, korištene u takvim situacijama uglavnom iz kišnih razloga.
„Možda bi najbolje bilo da tu priču ne širiš dalje. Pogotovo ako su ti prijatelji vjernici. Što ako bi netko među njima pokušao, padne li mu na pamet da je možda i sam začet upravo na tom mjestu, svoj životni put zaokružiti, pa makar to bilo samo u snovima, upravo ga tamo počevši i završivši, dovede li ga takva misao do zaključka o njegovoj paralelnoj kući sa obiteljskom zemunicom kao dodatkom“, u šali sam pokušao okončati naš razgovor.
Prihvatio je moj savjet. Ovakvo karlovačko iskustvo moglo bi nam dati za pravo da i generacije iz tog vremena smatramo inspirativnim za kreatore aktualnog i veoma popularnog filmskog i književnog žanra fantastike, kao vremensku dogradnju ideji o mitskim bićima među kojima su postojali i takozvani šumski ljudi. Ovaj umjetnički kontekst koristi, nažalost, isključivo stranu mitologiju, iako imamo i vlastitu. Stvarno je to nedopustivo, i to u okolnostima kada su naši etnolozi već otkrili, recimo, postojanje mitskog bića Veda u davnim vremenima, šumskih ljudi, vrlo visokih muškaraca, glasnih i snažnih, po cijelom tijelu pokrivenih dlakama, koji su u šumama imali vlastite gradove – dobre i zle.
Prema predanju, zli nikada nisu izlazili iz šume, a dobri ipak jesu i pomagali su drugim ljudima. Vjerojatno njihovu gensku strukturu nose upravo neke karlovačke generacije „šumskih ljudi“, s obzirom na to da su i oni imali dvosmjerno kretanje – do šume i natrag kući. Jedan medu pionirima karlovačkog džeza svojom je muzikom samo oplemenio njihovu ljubavnu simfoniju.