Napisao: Ivica Sečen
Moja rodna, bivša ulica nije stara. Bio je u njoj, na njenom početku, konjski plac, kasnije na njenom kraju sajmište, a onda je počela izgradnja: Viša djevojačka škola, Zorin dom, Domobranska vojarna, crkva sv. Ćirila i Metoda, zgrada „Gostiona Grgi“, zgrada Okružnog ureda za osiguranje radnika, Viša djevojačka škola (Ženska gimnazija), .... Kroz proteklo stoljeće, i još kojih dvadesetak godina kusur, mijenjala je ulica lice i imena. Pisalo je: Domobranska, Ulica kralja Aleksandra, pa Ulica 10. travnja. U njoj sam i rođen (dvorišni stan u Lukinićevoj kući), živio nakratko u poslijeratnoj Domobranskoj, pa u Staljinovoj dok se rušila crkva sv. Ćirila i Metoda (ili se možda više nije tako zvala), pa onda u Ulice Jugoslavenske armije, te u Ulici Jugoslavenske narodne armije (kako to danas oporo zvuči), da bi joj u novoj Hrvatskoj bilo vraćeno prvobitno ime – Domobranska.
Jedan ljudski vijek promiče mi pred očima, običan, jednostavan, dalek od očiju što je nazivamo - javnost, skroman po dosezima, malen po ostvarenjima, po godinama nevelik ljudski vijek koji mnogi od mojih generacijskih prijatelja nisu dočekali.
Kao što razočaran suprug prima čašicu oštrog pića da zaboravi onu koja ga čeka kod kuće, a onda je - na svoju žalost - vidi duplo, tako i ja, u nekom svom nadahnutom trenutku, pratim pred očima davno „zaboravljen“ film i gledam ljude koji su, velika većina, već davno napustili ovaj svijet i gore pričaju o nama koji ćemo ih stići. Pokušavam pred vas podastreti to mnoštvo, koje se kretalo ovim prostorom (kao podsjetnik, kao spomen, kao zahvalu za trag koji ostaviše u djelima, tijelima i dušama nas koji još obitavamo u ovim nemirnim vremenima).
Moja ulica. U njoj sam prohodao, završio sve svoje škole – čije sam udaljenosti od roditeljskog doma mjerio minutama, iz koje sam krenuo u svijet trbuhom za kruhom (Bože, kako sam to lijepo rekao – samo mi se čini da u toj rečeničnoj konstrukciji i nisam bio baš originalan), u kojoj sam učio o prijateljstvu, maštao neostvarive snove, čijim sam nogostupima za ruku vodio prvu ljubav, iz koje sam na vječni put otpremao u domu umrle roditelje, u koju sam dovodio svoju djecu i pričao im bajke o odrastanju. Zapravo ne znam: da li sam izmišljao nedoživljeno ili se to stvarno tako i događalo. Uglavnom, pričao sam o svojoj mami Pepici i tati Adamu, o Medi, Borošićima, o onima iz pokrajnih ulica: Zajčeve, Lopašićeve, Lisinskog. Uglavnom, pričao sam, ali ne i dovoljno. Zato sada pokušavam ostaviti neki drugačiji trag.
Domobranska ulica.
Krenuvši od miljokaza lijevo, sasvim lijevo, starom poštanskom cestom prema Kordunu, proći ćemo samo jedan semafor i kod drugog stati. Tu bi trebali skrenuti lijevo u Smičiklasovu, jer u moje najranije doba i nije bilo moguće ići dalje, osim preko stočnog sajmišta, uz stočnu vagu, po blatu. To je razlog zašto će i ova nevelika priča o ulici tu imati svoj kraj. Ali, običaj i red nalažu krenuti od početka.
O Zorin domu znadete skoro sve, ne treba ga predstavljati, ali kako ne ponavljati: graditeljima je trebalo punih sedam mjeseci (negdje sam pročitao jedanaest) da ga sagrade i svečano otvore 27.11.1892. Našim današnjim neimarima trebalo bi barem .. nešto više vremena. Preko puta je školska zgrada – Viša djevojačka škola (nebitna je činjenica da u „Karlovačkom leksikonu“ o istoj zgradi postoje dva različita podatka o završetku gradnje: str.103. i godina 1891. i str. 437. i godina 1893.) Godine nisu važne – tako se uvijek samo kaže. Slijede: desno dvije zgrade: bivša Učiteljska škola i zgrada nekadašnjeg Okružnog ureda za osiguranje radnika. S lijeve strane, u hladu kestena, paviljon ULAK-a (likovnih amatera) i dječji park na mjestu srušene crkve sv. Ćirila i Metoda. Igrao sam se po i pod tim ruševinama i zato od urednog dječaćića- kakvog je majka poslala na igru, doma je dolazio zamusanac s ogrebotinama u poderanoj robici. To nije razlog da konačno ne čujemo tko je živio u toj ulici.
Na tavanskom prostoru Učiteljske škole stanovao je podvornik Josip Moškun sa suprugom Dragicom i kćeri Nadom. Mi đaci bojali smo se njih više nego svojih učitelja. I sâm sam ne jednom osjetio tu ruku, ali samo zato ... što su me mrzili. U susjednoj zgradi, na drugom katu, prema dvorištu, živio je profesor Vid Rukavina s obitelji: supruga Dragica i djeca: Dubravko, Davorin, Tihomir i Dunja. Danas ime prof. Vida Rukavine nosi Mješoviti pjevački zbor Matice umirovljenika Karlovac. Njime je, do nedugo, rukovodio prof. Dubravko Rukavina. Davorin je bio pravnik, sudac i predsjednik Okružnog suda u Karlovcu, Tihomir – zubar - živi u negdje vani, Dunja je bila viša medicinska sestra.
Nekada je - do 1954. – na prometnici, Tomislavova ulica, između današnje Privredne banke i socijalnog, stajala prizemnica poznata pod imenom „Gostiona Grgi“. U dvorištu niska stambena zgrada, štala i kuglana, vrt otpozadi. Kuću je kupio Ivan Gregi, zvan Grga, i supruga mu Alojzija. Zbog širenja grada gospodarstvo je srušeno.
Preko ceste, uglovnica, kuća Latković. Na samom čošku, trgovina mješovitom robom – poslala me mama kupiti ulje (točeno iz bačve), tata po cigarete ili susjeda po deset zrna pržene kave (ne po 10 dkg – neka se zna). Bila je tu jedno vrijeme i trafika. Što je bilo prije, ne pamtim. U prizemlju Dubravko, Viktorija i Ivana Latković, jedno vrijeme Ćuić Milica, pa Karapandža. Na katu, prema Domobranskoj, stanovao je Zvonko Latković sa suprugom Anicom i kćerkom Andrejom. Poslije rata, k njima – kao sustanari - doseljeni su Fancevi. Kažnjeni su bili i jedni i drugi. Gospodin Jakov Fancev, pravnik, rođen u Virju, tijekom II. svj. rata bio je dožupan Velike župe Pokupje. Imao je suprugu Mirku te djecu: kći Miru i sinove: Božidara, Mladena, Krešimira i Dražena (čiji mi je sin Dubravko i dao te podatke).
Okrećem glavu lijevo i desno (kao da se bavim politikom). Na mjestu nekada velikog dvorišta s kolnim ulazom i visokom ogradom danas se uzdiže nova zgrada – Privredna banka Zagreb. Do nje lijepo zdanje na broju 6 (iz godine 1933.). Živjela je tu obitelj Rudolfa Lukinića, i trgovac Ladislav Tyrolt sa suprugom Marijom (učiteljicom) i sinovima: Božidarom i Davorinom, kasnije i obitelj Krupa (otac, sin i unuk), te Ante Tešija – viši sportski trener (sin Svetislav) ... i još neki. Na broju 5 – preko ceste – kućevlasnik je Leontina Kurelac. Stanuje tu g. Malbohan, prof. Ante Erdeljac i supruga Mila. Djeca su im: Marija (udata Salečić, koja je izdala četiri knjižice o četiri karlovačke rijeke)), Ljubica, Branko i Željko. Tu živi umirovljeni austrougarski pukovnik Defar, supruga Berta i kći Božena, Borošići – sinovi Drago i Boris (zvan Gusar), Sečenovi.
Obitelji Della Marina vlasnici su dviju kuća. Na broju 7 stanovao je Sebastijan Della Marina, doktor Dival, obitelj Mužina, vojni liječnik Leitner (kćeri Vera i Blaženka), doktor Schönwald sa suprugom i dvoje djece, u dvorišnoj zgradi učiteljica Dimović (sin Vojo i kći Smilja – profesorica fizičkog odgoja i gimnastičarka), živjela je tu i učiteljska obitelj Barlović: učitelj otac, sin Silvije – profesor gitare, Dunja – učiteljica. I kazališni djelatnik Mirko Merle bio nam je susjed u ulici.
S druge strane ceste, prekoputa, zgrada je također u vlasništvu Della Marine. U vremenu prošlom, u mom vremenu, u prizemlju desno živi Albin Šojat sa sestrom, lijevo Ruža i Slavo Šojat – stolar (poznat po izradi čamaca), na katu: Basti Della Marina, supruga Nena i kćer Alida, kasnije sestre Popović – učiteljice, pa obitelj Močvan – Drago i Anica s kćerima Višnjom i Mirjanom. U nadograđenom drugom katu živi obitelj Stanišić.
I o svakom od dosada spomenutih mogla bi se napisati priča, više manje zanimljiva, neobična zbog vremena u kojem su živjeli, zbog društvenih običaja kojima su se morali povinovati, zbog crkvenih i inih zakona koji su ih usmjeravali. Ali neka i ovo bude poticaj nekom hrabrijem za novu storiju o istoj ulici. A ja koračam dalje.
Na broju 9 je jednokatnica sa dva stana. Živjela je tu obitelj Klepac, otac, majka i dva sina: Zvonimir i Ratomir. Na katu gospođa Blazina i sin Dražen.
Na desnoj strani ostaje nam Domobranska vojarna, sagrađena 1896, pa će priča nadalje ići samo lijevom stranom ulice „kroz“ ove četiri preostale zgrade.
Prozori na uglovnici pripadaju ulici Vatroslava Lisinskog i zato niti ne dižemo pogled, kao – ne interesira nas. Ali na zgradi do nje stoji danas natpis „Alians osiguranje“. Onaj, koji samo malo pozna ovaj grad i ljude u njemu, čuo je za g. Peru Cara. Samo kratak člančić u „Karlovačkom leksikonu“ sramotan je prikaz jednog značajnog životnog puta. Stanovao je tu i Zvonimir Tyrolt (brat već spomenutog Ladislava) i supruga Mira te njegova sestra Zdenka, i obitelj Kukić.
Optičarska radnja „Juratić“ zauzela je cijelu slijedeću kuću. Više nekom drugom zgodom. A onda kuća sa kolnim ulazom, kakvim su – u ulici – imale još kuće na broju 3 i 5 - Latković i Kurelac. Stanovao je tu urar Davorin Derda (godinama je vodio brigu o satu na crkvenom tornju Presv. Trojstva) i supruga mu, učiteljica Barbara Bendeković sa sinovima, obitelji Jurčević, i Rossi u dvorištu, i Labus.
I na kraju riječ je o kući u kojoj stanuje profesorica Ćosić, obitelj Nikole Perića (poznato karlovačko novinarsko pero) i obitelj Francisković. Zgrada, koja je kod izgradnje pokrivena crijepom sa crkve sv. Ćirila i Metoda, ne ulazi u moju interesnu zonu, dakako, radi se o Burzi rada.
Ovdje mi je pero stalo i tinta se osušila.
Bojim se da je meni i mojim „informatorima“ iz vidokruga pobjeglo koje ime, izgubilo se neko lice, u sivilu zaborava ostalo koje neizrećeno prezime. Neka nam, zasada, bude oprošteno.
