Napisala Bojana Meandžija
Prvi put nakon toliko vremena prolazimo onom sivom cestom. Sve je u ruševinama, a one su sve češće kako se približavamo Turnju. Na svakom uglu stoji mala, crvena oznaka: "oprez mine". Table uz cestu su prepune rupa od gelera i metaka, sve djeluje kao da ulazimo u grad duhova.
Slike se nemilosrdno vraćaju pa se opet ruše. Kao da svega ovoga nije niti bilo, a prošlo je toliko godina, srušeno je toliko života, uništeno je toliko nada!
Cesta je prepuna smeća i rupa od granata koje zaobilazimo. Olupine tenkova, auta i kamiona su na svakom uglu. Kuće su napola srušene. Blato, čahure, odbačena odjeća, prevrnuti automobili... Zelene kutije od streljiva!
I na kraju, bakina kuća! Kuća?! Šok i nevjerica... Tata usporava kako se približavamo jer ne možemo vjerovati! Baka počinje plakati a meni se steže grlo!
Ostavljamo auto na sredini ceste jer nema nigdje nikoga. Sve što je ostalo od kuće je pročelje s balkonom. Jedino se ono drži na životu dok zadnjeg dijela nema.
Spuštam suzu! Ne mogu izdržati... užasno mi je teško. Baka se naslanja na ogradu koju je izradio moj pokojni djed. Plače!
Svima su nam oči pune suza. Lanac od našeg Gare stoji na sred dvorišta, otkopčan! Naravno, nema niti njega! Nema ničega! Na mjestu gdje su bila ulazna vrata visi zvonce i poštanski sandučić. Trava u dvorištu je visoka. Ne ulazimo u dvorište jer je opasno! Anelova kuća izgleda jednako stravično. Put kojim smo trčali se i ne nazire iz trave. Jedino u našem potočiću ima malo vode...
Promatram sve one željezne ježeve koji više nisu sivi već crveno-crni jer su zahrđali od vremena i svega što su prošli!
Ugledam svoju ljuljačku na ranjenom i izrešetanom orahu. Stoji i čeka... Sve boje na drvenim kuglivcama su nestale, isprale su se. Na sred dvorišta stoji prevrnuta moja i sekina stolica za hranjenje. Tko zna kako dugo sve to stoji razbacano i trune. Kao da je netko uzeo, bacio i izbrisao čitav jedan život. I nikoga nije briga za to...
Promatramo ruševinu od kuće pred koju smo mi, ovako mali, došli kao pobjednici, a ona od kamena, betona i željeza pa nije izdržala. Ona je pokleknula...
Gdje su oni trenuci dok sam ovuda trčala i igrala se ni ne sluteći kako postoji u životu nešto što može srušiti bakinu kuću! Dani dok sam se njihala na ljuljačci i dlanovima stiskala oči gledajući u milijarde boja i likova kako se izmjenjuju u glavi.
Koliko ovi preostali zidovi koji se jedva drže znaju tajni koje mi nikada nećemo otkriti. I kada padnu od kiša i godina, sve će izgledati kao da na ovome mjestu nije nikada nitko živio, kako ovdje nikada nije odraslo jedno dijete, kao da nikada nije postojao jedan život.
Stojim na ciglenoj prašini promatrajući kockice na ogradi koju sam preskočila tisućama puta. Sve je zahrđalo, sve je u zaboravu. Nemir koji je sličan benzinu upravo bukti u meni.
Sagorijevaju sve one godine koje su mi oduzeli! Svu snagu koristim kako bi izdržala jer sve četiri godine prolaze mi pred očima.
Jer jednom, za nekoliko godina, opet ćemo možda stajati upravo ovdje, na ovom istom mjestu, ali niti to mjesto niti mi nećemo više biti isti!
Sve su to samo trenuci slabosti i sjećanja koje je donijelo vrijeme... Osjećam miris šutnje i plača. Promatram minijaturne korake koje sam radila po dvorištu...
Ne znamo što učiniti. Tapkamo na mjestu... Stavljamo točku na kraj ničega! Sve ovo radi čega? Okrećem se prema Ljubičinom dvorištu! Nema nigdje nikoga, nema znakova života! Osjećam se kao da stojim na Mjesecu i svakog trena moram zapiknuti zastavu u tlo i vratiti se kao pobjednik!
Što je zapravo čovjek? Tko sam zapravo ja? Odakle dolazim i kamo idem? Kuda i koji film će me od sada staviti u život? Da li ću i ja morati letjeti ukorak s vremenom?
Sada, kada je sve iza nas, a opet pred nama... Da li ću uopće kamo stići? Bjegunac sam u svom vlastitom tijelu, lopov koji je sam sebi ukrao godine jer je morao! A onaj zmaj, ah, on je već odavno odletio daleko, ne mogu mu više pratiti ni trag. Možda sam prerano pustila konce... ili su mi ih prerezali!
Netko mi je raširio ruke; možda slučajno; a ja sam s razlogom prihvatila tolike duše. Neću kriti istinu svog života! Zato ovo i pišem! Jer, doći će dan umiranja, a moja će se sjena klanjati kome?
Svaki kamenčić u dvorištu, svaka travka na našem putu, svaka kap u našem potočiću, svaka drvena kuglica na mojoj ljuljačci... otkidaju mi srce.
Ove četiri godine urlaju u meni, u grlu mi je gorče no ikad! Vidim svoj komplet vatrogasnih autića koje sam nakon svake igre prala mokrom krpicom i vraćala ih u njihovu kutijicu, a sada... Koga je briga za takve sitnice?
A sada, nosite ono što je preostalo od mene, sada kada sam dokazala kako imam snage preživjeti! Ajde, puštam vas, trgajte i raznosite... Danas vam predajem ključeve prošlosti. Tko uspije otključati i uživati u tolikoj patnji neka uživa. Ja više ne bih, hvala!
Tek sada znam kako ništa nije vječno! Sve teče, sve je u pokretu. No, ovo sada pripada samo mom životu. Sama, nigdje; jednako vesela kao i tužna, iscrpljena... gledam životu ravno u oči!
Fotografije: Dinko Neskusil