Pripremila i napisala Biserka Fabac
„Razkomadaše nas, a niti nas ne zapitaše…, i ta gorka čaša nije nas mimoišla, krvario je“ banske časti namjesnik, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac Rakitovački, radi „hude kobi što mu je snašla otačbinu“, piše Hinko Davila, ljekarnik i književnik (prema Dr. Stanku Koraću nepravedno zapostavljen Šenoin sljedbenik), u svom romanu „Igračka valovja“ 1904. godine.
Ono što je iskreno mislio biskup Maksimilian Vrhovac mogao je razmijeniti s ex provincijalom franjevačkim Andrijom Dorotićem, Bračaninom i ljutim protivnikom Francuza, koji je Napoleona smatrao bičem Božjim. Fra Dorotić je huškao i bunio narod još 1805. – te za vrijeme Napoleonove okupacije Dalmacije i Boke kotorske.Mrzio je Francuze kao kraljoubojice i tlačitelje vjere i ostao vjeran Habsburgovcima, želeći da se Dalmacija priključi Austriji, odnosno ujedini s Hrvatskom.
Ovi su ga zato stali progoniti, a upravitelj Dalmacije Vicko Dandolo ucijenio je njegovu glavu na 100 dukata.
Biskup Vrhovac je razmišljao drukčije: „Kockaju se za moju domovinu kao Pilatove sluge za kabanicu Spasiteljevu“. Sva mudrost stare austrijske diplomacije bila je „divide et impera“, ne uviđajući da upravo stižu nova vremena, novi duh i da se nove misli šire svijetom. „Prezreni puk što je vjekove čamio u mrtvilu počeo je osjećati svoju vrijednost a stare stoljetne uredbe tresu se u svojim temeljima.“ Proricao je da će stare uredbe pasti u prah, a njihovo pridizanje više nije sigurno. Mislio je na francusku revoluciju koja još nije okrznula austrougarsko carstvo, a kamoli 3900 duša slobodnog kraljevskog grada Karlovca.
„I kao što ljuti i britki sjevernjak, kada zadre u naoblačeno nebo raztjera magluštine i razbistri cielo obzorje, tako će i bura revolucije, što se je razmahala iz Francezke, doskora razbistriti i pročistiti obzorje Evrope. Iz stoljetna zatvora provaljuje na javu misao čovječanstva (…) rasadnici nove misli su upravo francuski vojnici. Napoleon, despot i samodržac u potpunom smislu te riječi, raznosi ih Evropom pod okriljem svojih pobjedonosnih orlova“, zborio je.
Razlog ovoj razmjeni mišljenja između fra Andrije i biskupa Vrhovca bio je mir kod Schönbruna, kojim je Austrija izgubivši bitku kod Wagrama Francuskoj ustupila Veneciju, Trst, dio Kranjske, Istru, Rijeku i Hrvatsku od Save do mora.
Još početkom te 1809. – te Hrvati su ostavljali svoje kuće i obitelji i krvarili za austrijsko carstvo. U listopadu iste godine Austrija je bila lišena trećine svog teritorija, a Napoleon je od novo stečenih pokrajina osnovao kraljevstvo Iliriju sa sjedištem u Ljubljani. Uskoro je cijela Evropa govorila: „Ilirija to je straža, postavljena pred vrata Beča.“
Car i kralj Franjo Josip koji je morao birati između hrvatskih krajeva i austrijskih nasljednih zemalja, izdao je Hrvatima proglas: „REGIS VOLUNTAS SUPREMA LEX ESTO“ (Kraljeva volja, najveći zakon). To je tako, jer „svakomu je košulja bliža od kaputa“.
Proglasom je Hrvate riješio vjernosti i podaničke poslušnosti, a ujedno ih pozvao da sve to prenesu na novog vladara.
Napoleonov pronicavi um predobro je znao raspoloženje i važnost Hrvatske, naročito Vojne krajine, pa je i on izdao proglas pun laskave hvale za Hrvate i prepun optužbe za Austriju.
Iako kroz stoljeća naučeni na cijepanje svoje djedovine, najnovija rana ljuto je zapekla Hrvate. Prosvjedi i predstavke staleža zagrebačke županije i svih redova u kraljevini Hrvatske i Slavonije ostali su glas vapijućega u pustinji.
U iščekivanju Napoleonovih trupa koje su nakon žestoke pobune u Kranjskoj povećale svoju snagu usputnim prikupljanjem zaostale vojske u napredovanju prema Novigradu na Dobri, s planom da uđu u Karlovac, Karlovčani su u svojim domovima, magistratu i krčmama raspravljali o novom caru i prijetećim neželjenim promjenama.
U „odugoj“ prizemnoj zidanici medičara i licitara Aloisa Duginosa u Rakovačkoj ulici pokraj vrta samostana franjevaca sastali su se: malen, krupan i crvena lica medičar Duginos, trgovac žitom i gradski ašešor (zastupnik) Nikola Bosiljevac i vitak, visok, „fino crtana izrazita lica“, bogati trgovac i Bosiljevčev drug u ašešoriji Josip Šporer.
Alois Duginos podrijetlom Kranjac, vrijedan i radišan momak, stigao je u Karlovac prije dvadesetak godina, kao kalfa k Vidu Jednaku. Nakon tri godine oženio je njegovu kćer Malčiku, a kako je Jednak bio boležljiv, prepustio je posao zetu Duginosu, koji „zamalo steče ugledno mjesto medju karlovačkim gradjanstvom.“ Njegova medica bila je daleko na glasu i po susjednoj Kranjskoj i na Bistrici, kuda je dolazio za velikih proštenja. U kući, nasred sobe stajala je velika drvena škrinja sa željezom obijenim uglovima u obliku piramide kojoj je otpiljen šiljak. U nju je Duginosova kćer Nežka slagala raznu licitarsku robu i voštanice.
(Samo radi boljeg poznavanja djelića povijesti Radićeve ulice navest ću manje poznat i zgodan detalj iz romana Hinka Davile: odmah do Duginosa imao je dućan Stipe Ljubić, „podrijetlom Dalmatinac, izrazito oštrih crta lica. Crni brci i vatrene oči odavale su južnjačku krv. Otac mu Mate Splječanin, a mati Vice iz roda Dorotićeva na otoku Braču, dodjoše prije dvadeset dvie godine u Karlovac. Tu si Mate uredio trgovinu južnim voćem i prekomorskom robom. Bio je kod Duginosa na nauku, učio praviti medene kolače, voštanice i sve što spada u licitarski zanat. Kad su prošle naučne godine, bude po svim obstojećim cehovskim navadama i regulama oslobodjen i ode u sviet ili „fremd“, kako su majstori u ono vrieme govorili. Proboravio nekoliko godina u tudjini, vratio se kao kalfa k Duginosu, ovaj ga je volio jer bio je korektan, radin i veseo…..“.)
Medičar Duginos Francuze je prihvatio kao neupitnu stvarnost, smatrao je da treba nastojati što „laglje prilagoditi se novom gospodaru. Možda će nas bolje sunce grijati pod Napoleonom. Taj Antikrist je sada naš gospodar, naš car! I tko zna ne čekaju li nas bolja vremena….“.
Nikola Bosiljevac, trgovac žitom čiji su krcati tumbasi polovili Kupom i u večernji suton izgledali kao ogromne patke, bio je član bratovštine sv. Nikole, tj. plemenitog lađarskog ceha, imao je u Židovskoj varoši drvenu jednokatnicu nalik plemićkoj kuriji, s pogledom na Kupu, strmog i visokog krova pokrivenog šindrom. Prije ovog sastanka s kumom Duginosom, rekao je svoje mišljenje sakupljenoj braći kod cehovske ladice da „Francezi ne drže ništa do njihovih pergamena“. Nazvao je Francuze đavolima koji neće poštivati karlovačke cehove i bratovštine. „Njihov Bog je nekakvo drvo slobode, tu nema ni križa ni popa, a sve obavlja nekakav „majer“ (mislio je „maire“). Sve je to čuo od fra Dorotića. Isto mišljenje izrazio je pred Duginosom i Šporerom. Bio je zabrinut za purgarske navike i pravice.
Bogati trgovac Josip Šporer nije dijelio isto mišljenje, smatrajući da su Francuzi radin i prosvijetljen narod, koji će nam donijeti samo dobro. Ono što je već očito, jest da “pusti krajevi Dalmacije oživiše, s novim cestama oživila i trgovina, narod gol, gladan kruha laglje unovči svoja vina i masline…“, a stare navike i pravice Francuzi će zamijeniti slobodoumnim uredbama.
Povijesno autentično zrno istine o kojem piše Hinko Davila je činjenica da je uoči dolaska Francuza u Karlovac, gradsko vijeće, svećenstvo i plemstvo bilo razjedinjeno i podijeljeno u svom stavu.
Jedni su bili uz Francuze, pozdravljajući građanske uredbe što ih je donijela francuska revolucija, drugi su bili uz Austriju, a u Francuzima vidjeli djelo sinova pakla. Hrvatska je ovdje samo igračka na valovima što ih je uzburkao Napoleon. U velikim Evropskim računima ona ima mjesto provincije.
Velika većina u gradskom vijeću pod vodstvom Josipa Šporera bila je za što svečaniji doček Francuza. To je izazvalo otpor manjine s Nikolom Bosiljevcem na čelu. Sudac i gradonačelnik Kreč mirio je ugrijane glave. I on je dijelio mišljenje Josipa Šporera, da se Francuzi dočekaju što svečanije i da im čitav magistrat izađe u susret do gradske međe.
Odluka je pala: rano ujutro 28. studenog 1809., kad se očekivalo da će Francuzi zaposjesti Karlovac, magistratska gospoda stupala su karolinškom cestom u pravcu Rijeke, odjeveni u svečana odijela, jedni vesela, drugi zabrinuta lica. Među vijećnicima nije bilo Nikole Bosiljevca. Kolonu su nastavili cehovi i bratovštine, ali i ostalo građanstvo željno susreta s vojnicima koji su projahali dvije trećine Evrope.
Stali su u podnožju starodrevnog grada Dubovca, s kojeg je na samu sv. Katu nestalo dvoglavog orla. Svi su s napetošću gledali na mjesto gdje se vijugala staza uzbrdo, a zatim i prema tornju Presvetog trojstva, odakle je francuska trobojnica trebala pozdraviti sinove Galije.
Za nekoliko časaka s tornja sv. Trojice počela se razvijati francuska zastava, a povjetarac s vrha dubovačkog brijega donio je veseli zvuk vojničke trube. Oštrim kasom spuštala se nizbrdo četa francuskih konjanika u svijetlo modrom odijelu „cheveau – legers – a.“ Bili su to odreda mladi, stasiti momci predvođeni mladim poručnikom koji je ugledavši magistratsku gospodu pozdravio sa „Bon jour mesiers“.
Uslijedio je na francuskom jeziku odzdrav suca Kreča, koji se naklonio i uputio srdačnu dobrodošlicu generalu Delsonzu.
Odmah zatim predao mu kao zalog vjernosti i odanosti čisti i neoskvrnuti svežanj ključeva slobodnog i kraljevskog grada Karlovca.
Prošlo je dvjesto trideset godina od osnutka ovog grada, a da ključeve njegovih vrata nije posjedovao nitko, osim njihovog zakonitog i pravnog vlasnika.
General Delsonz uzevši ključeve, pružio je desnicu gradskom sucu i obećao da će biti vjeran tumač njegovog pozdrava kod cara Napoleona koji gaji velike simpatije za hrvatski narod.
Za to vrijeme dojurilo je tridesetak konjanika do glavnih (banskih) vrata i začas se na motki nad glavnim vratima, na kojoj se do jučer vijala crno – žuta zastava, zalepršala francuska trobojnica. Trubač je zatrubio počast, a iz tridesetak krepkih grla zaorilo je: „Vive l' empereur!
Gore na brdu gdje se vijugala karolinška cesta čulo se gruvanje topa i ponovilo dvadeset i jedan puta.
Tog je dana, po svim karlovačkim kućama zavladalo uzbuđenje i velika žurba. Muškarci su razgovarali o novoj vladi i vojsci, žene su imale pune ruke posla da urede smještaj za vojsku prema nalogu slavnog magistrata, koji je unaprijed oglasio da će se veliki dio Francuza ukonačiti po građanskim kućama.
Samo je jedna kuća stajala pusta, ona Nikole Bosiljevca, koji je još prije svanuća zaključao sva vrata i ključeve uzeo k sebi, radi čega je, nakon što je trebao primiti mladog francuskog poručnika zamalo završio u zatvoru. Naročito se razljutio kad su oko osam sati istoga dana francuske čete skupljene na Žitnom trgu uzvikivale „Vive l' empereur!, od čega su se zatresli prozori njegove kurije.
Kod Duginosa se smjestio pun prstenja, odjeven kicoški po „francezkom kroju“ nadzornik mitnica Martinvill, a sam Duginos je na svom cimeru ispisao – Duquenois i svoje staro pošteno ime odbacio kao staru iznošenu cipelu. Postao je član slobodnozidarske lože uz poštara Šveicera, trgovce Konstantina Kostića, Antuna Čopa, Katkića, ali i dubovačkog župnika Hanžića, rođenog Karlovčanina gvardijana Foga, majora Tome Turića iz Gaze broj 8 i drugih uglednih i obrazovanih ljudi.
Odlazio na sve strane skroz do mora, posjećivao sajmove i proštenja, zalazio među seljaštvo.
S vremenom su seljaci opojeni načelima francuske revolucije ustajali protiv gospode i stali uskraćivati pokornost i daće. Tako su se pobunili kmetovi vlastelina Paravića kod Čabra i javno govorili: „Slobodni smo ljudi. „Francezi smo.“
Radoslav Lopašić piše da su se karlovački građani u prvo vrijeme okupacije, gorko tužili na ponašanje nekih francuskih časnika, koji su gradski magistrat pretvorili u vojničko zabavište. Sa članovima poglavarstva postupali su surovo i nepristojno, prijetili im zatvorom i ovrhom i nasilno prekidali sjednice.
Mjesec dana nakon što je Napoleon izdao dekret o uredbi „Transsavanuma“ (građanske Hrvatske), dubovački stari grad zasjao je u moru svjetla. Karlovačka tvrđava i kuće građana unutar i izvan šančeva ležale su u tami. Samo su u nekima svjetlucali sitni plamičci lojanica.
Na sve prozore dubovačke gradine izbijalo je žarko svjetlo, a svibanjski povjetarac raznosio je noćnom tišinom zvukove glazbe i šum veselih i bučnih glasova. Karlovački intendant barun Vienney održao je prvu gozbu. Na stolovima je bilo sve prepuno raznih jela u skupocjenim zdjelama, šarenilo se cvijeće u vazama od bronce i majolike, svjetlucale kristalne boce pune opojnog vina. Uz francusku vojničku odoru sobama je gospodarila i surka. Vidjela se i pokoja časna mantija i istrošena halja karlovačkih fratara. Prvi osvit zore najavio je bolje i ljepše dane. Ono čega su se Karlovčani plašili, barun Vienney učinio je uskoro: raspustio je sve cehove, pa i „ladvarski“.
Uspješnije i normalnije počela je raditi francuska uprava kad je 25. prosinca 1809. imenovan vrhovnim upraviteljem Ilirije slavni Napoleonov povjerenik, glavni vojskovođa maršal Marmont, kasnije guverner. Vojnički časnici nisu se više miješali u upravne poslove, pomalo se izgradilo uzajamno prijateljstvo i poštovanje. Francuski jezik postao je glavni jezik državne uprave i zakonodavstva. Marmont se pokazao vještim upraviteljem i organizatorom. Vojnoj Hrvatskoj ostavio je prijašnju upravu, a građansku Hrvatsku tzv. „Transsavanum“ razdijelio je u tri okružja: karlovačko, senjsko i riječko. Istim dekretom Karlovac je bio izjednačen s municipijima Ljubljane, Trsta, Zadra i Dubrovnika, kojima je „maire“ imenovao sam imperator.
Karlovački „maire“ (gradonačelnik) postao je bivši gradski senator i imućni trgovac Josip Šporer rodom iz Broda na Kupi. Imenovano je dvadeset vijećnika, što je bio ustupak Karlovcu koji je tada imao pravo na samo dvojicu, jer je u gradu živjelo manje od 5000 stanovnika. Mirko Lopašić potvrđen je za gradskog kapetana i imenovan zapovjednikom građanske garde, koja će se preustrojiti po francuskom uzoru. Francuski vojnici povukli su se iz građanskih kuća. U gradu je vladao red, pravica i javna sigurnost kao nikada prije niti poslije. Upotreba hrvatskog jezika dozvoljena je u školi i uopće u životu.
Umjesto prečasnoga dubovačkog župnika Hanžića (inače simpatizera Austrije) mladenci su sklapali brakove pred sucem Krečom, a sada pred novim gradonačelnikom Josipom Šporerom. Ma da se nikada nije desilo da mladenci ne bi otišli i po crkveni blagoslov, piše Lopašić.
Carskim dekretom općinama su dozvoljeni prijašnji prihodi, globe i nameti. Tako je Karlovac zadržao sve svoje prijašnje dosta obilne dohotke. Ipak stalnim ratovanjem i opremanjem vojske gradska se blagajna stanjila.
Početkom veljače 1811. Napoleon je prvi puta tražio „krvni porez“ od svojih novih podanika. Prvi puta su hrvatski momci stali u legije novog cara da bi pod njegovim orlom stjecali slavu na bojnom polju.
U krčmi Janka Brezarića vodila se živahna rasprava o budućnosti nove vojne koju je car poduzeo na Rusiju zimi 1812. Većina je vjerovala u sretnu zvijezdu Napoleonovu, a bilo je i bojažljivih koji su mislili da bi Napoleona mogla iznevjeriti sreća i da bi mogao „skrhati vrat“.
Brezarićeva krčma na sredini trga sv. Josipa u zgradi okrugloj kao rotunda, s okruglim ponešto strmim krovom bila je stjecište austrijskih privrženika, ali i francuskih vojnika iz obližnje vojarne, jer se u Janka uvijek našla dobra kapljica koja se ispijala iz zemljanih vrčeva. Velika okrugla soba što je nekada bila svetište bila je puna građana i seljaka. Nad glavnim ulazom bila je freska koja je prikazivala borbu malteških vitezova s Turcima. Da nije bilo stručka suhe borovice što se njihala podno slike, a nad vratima, nitko ne bi rekao da je to krčma. Stari Brezarić rado je pripovijedao onima koji su ga htjeli slušati, da je ta zgrada od iskona bila crkva posvećena sv. Josipu. Sagradio ju je general Herberstein iz građe razorenog švaračkoga grada. Taj krvni neprijatelj roda Zrinskih i Frankopana odredio je crkvicu za svoj vječni počinak. Želja mu je ispunjena. Bio je ovdje sahranjen. Nije prošlo ni sto godina, a crkvica je opustjela. Franjevci koji su dnevno trebali držati misu za spas zakladateljeve duše, prenijeli su službu u crkvu sv. Trojstva. Tako je sveto mjesto postalo najprije spremište baruta i drugog streljiva. U vrijeme cara Josipa II. iz crkve je ispražnjen barut, a pokojni Niko Brezarić, otac Jankov, uzeo je crkvicu u zakup i u njoj otvorio krčmu. Svete slike i oltare raznesoše, a nadgrobnu ploču Hrebersteinovu franjevci smjestiše u crkvu sv. Trojice. „Nu njegove kosti trunu i dalje pod ovim podom i po njima gazi sada tvrda noga hrvatskoga gradjana i seljaka, kao odmazda za one dvie glave koje nakvasiše svojom krvlju piesak Bečkoga Novoga Miesta.“
Na veselje onih koji su žarko željeli da Napoleonova zvijezda izgubi sjaj, to se i dogodilo. Sudbina se poigrala carem. Poslije krvave bitke kod Borodina, Napoleon je ušao u Kremlj, na redu je bila Moskva koju je zbog požara napustilo dvije trećine žitelja, nastupila je zima, Napoleon je počeo uzmicati, a veliko francusko carstvo stalo se klimati.
Austrijanci su prešli Savu. Čete pod vodstvom grofa Lavala Nugenta provalile su u ove krajeve. Brže od munje raširila se gradom vijest o ulasku austrijske vojske u francusku Hrvatsku. Prvi glas o tome donio je Mirko Lopašić koji je 17. kolovoza 1813. posjetio grofa Erdödi - a u Kerestincu, i isto poslije podne javio da je grof Laval Nugent prešao Rakov potok.
U tih nekoliko sati Francuzi su se noću okupiše na glavnom trgu i u tišini napustiše Karlovac sa najnužnijom prtljagom, bojnom spremom, topovima i streljivom što im je podao maire Josip Šporer. Lopašić piše da su Karlovčani najteže pregorjeli blagajnu u kojoj su Francuzi odvezli 19. 800 franaka, a pritom u gradu ostali dužni znatne svote.
Rijetki preživjeli Karlovčani iz ponosne „grande armee“ koju je Napoleon poveo na slavensko carstvo tužni se vraćahu kući, neki bez ruke, noge, slabi, jadni i izmučeni.
Ogromna većina u gradu Karlovcu ostavila je svog „maire“ na cjedilu. Medičar Duquenois koji bijaše dušom i tijelom odan Francuzima nenadano je preokrenuo kabanicu i prometnuo se u oduševljena i gorljiva Austrijanca. Navodno Josip Šporer nije mogao vjerovati svojim ušima da medičar živo zagovara, da se pošalje deputacija pred Austrijance uz poziv, da što skorije opet zaposjednu Karlovac.
Dvadesetog kolovoza 1813. trupe generala Nugenta došle su u predgrađe Baniju. Vojsci je u susret izašao maire i čitavo gradsko vijeće. Građanstvo je radosnim klicanjem i zvonjavom sviju crkvenih zvona dočekalo austrijsku vojsku koja je u 10 sati ujutro zaposjela karlovačku tvrđavu.
Nekolicina građana sa Šporerom na čelu koji su ostali odani francuskoj vladavini, morali su posve zamuknuti.
Gradom je zavladao senator Josip Žerjavić i pristaše ustavne tzv. austrijske stranke. Oni su u susret austrijskoj vojsci poslali posebno izaslanstvo kao dobrodošlicu. Među izaslanicima bili su Mirko Lopašić i Alois Duquneois.
No ubrzo su Karlovčani doživjeli razočarenje. Transsavanum nije pripojen Hrvatskoj, već od njega učiniše „Kaiserlich Königliches Vicegubernium“ pripojivši ga austrijskim nasljednim pokrajinama. A njemački jezik zavlada od Save do mora.
To je ljuto zapeklo Josipa Žerjavića koji se sada okrenuo novom cilju – borbi za hrvatstvo.
Prema pisanju prof. Dragice Gršić u knjizi „Kaj“ – „Karlovac – ličnosti i njihova djela“, 1979., Napoleonova vladavina nije ostavila većeg traga u karlovačkoj povijesti. Ostala nam je iz tog vremena Marmontova aleja na Dubovcu ali i probuđen slobodarski duh koji je s vremenom kulminirao 1848. godine
Izmijenio se vijek, izmijenili se ljudi, u svojoj težnji za zrakom i svjetlom srušeni su bedemi, a grad se nastavio širiti izvan opkopa.
Na Dubovcu - na zidu Majke Božje Snježne više od stotinu godina stoji ploča s natpisom: „Hier ruhet Alois Duquenois, Burger von Karlstadt“.
Gore visoko na četvero uglatoj kuli stare dubovačke gradine ponosno zaleprša hrvatska trobojnica.
(Literatura: „Igračka valovja“, Hinko Davila; „Karlovac poviest i mjestopis grada i okolice, Radoslav Lopašić)