Priča o četiri generacije obitelji Klemenčić
Napisala Biserka Fabac
Obiteljska fotografija snimljena 1914., stara već stotinu dvije godine! prikazuje sedmeročlanu obitelj Klemenčić i jednu danas nepoznatu voinu osobu, tada zacijelo dragu i važnu.
Otac obitelji Josip Klemenčić (1856. – 1943.) urar i električar, izučio je zanat u Beču, vjenčao se s Marijom r. Dehlić ( 1865. – 1926.), utemeljio elektrotehničku poslovnicu 1888. g. i živio s obitelji u prizemnici Riječka broj 43.¹
Iste 1888. godine, u jednokatnici danas Riječka 47, prije križanja Primorske i Marmontove, Primorac Bartol PoliĆ osnovao je tvornicu sirovih štapova. Industrija sirovih štapova u trgovačkom prometu poznata pod imenom „Congo“ štapova, bila je „vrlo liepo razvijena u Hrvatskoj“, piše „Svjetlo“ 11. veljače 1900. godine. U službi industrije bilo je kestenovo drvo kojim obiluju šume karlovačkog kraja. Obje tvornice: Polićeva i Funk i Heinrich u Domobranskoj, izvozile su u Njemačku, Englesku, Francusku i Ameriku. Kad je potražnja za sirovim štapovima naglo pala, poduzeća su ostala s velikom količinom robe na skladištu, unatoč sniženim cijenama. Preživjela su do 1914. g.
Istovremeno elektrotehnička poslovnica Josipa Klemenčića je rasla. Godine 1907. postaje ovlaštena „Poslovnica za industriju električne rasvjete u Karlovcu“. Zapošljavala je četrdesetak radnika², koji su postali uvaženi majstori elektro – struke.
Godine 1913., sa Savezom Hrvatskih obrtnika Josip posjećuje Beč. Šest godina kasnije stigao je poklon. U znak sjećanja na posjet Austriji dobio je monografiju grada - „Wiena“.
Sinovi bračnog para Klemenčić: Franjo, Miroslav, Albin i Rudolf također su u očevoj poslovnici izučili električarski zanat i postali vrsni električari i urari.
Najstariji sin Franjo (1889. – 1914.) izučio je i urarski zanat u Češkom gradu Zwittau (Žitavi) na sjeverozapadnoj tromeđi Češke, Poljske i Njemačke, odakle se razglednicom javio 13. 07. 1903. g.
Kao pripadnik 26. pješačke pukovnije Karlovac poginuo je 1914. g. kod Lavova u zapadnoj Ukrajini.
U dokumentima Državnog arhiva u Karlovcu nema podataka o smrti Franje Klemenčića, pa obitelj pretpostavlja da su njegovi ostaci sahranjeni u blizini bojišta.
U njegovom rodnom gradu daleko od fronte čula se grmljavina topova s ratišta na Soči, a dnevni život odvijao sav u znaku rata i vojske. U siječnju 1917. godine, prema pisanju „Sloge“ sahranjen je tristoti umrli vojnik. Bili su to junaci čiji su životi završili u karlovačkim bolnicama, vojarnama i školama preuređenim u bolnice. Pripadali su raznim vjerama, narodnostima i pukovnijama. Umrli su od rana i bolesti zadobivenih na ratištima.
U spomen na te žrtve 1916. godine na inicijativu podružnice „Crvenog križa“, „znameniti arhitekt i čovjek s nepogrešivim osjećajem za prostor“ Herman Bolle, projektirao je glorijetu na vojničkom groblju. S malo novca i s običnom ciglom ostvario je impresivno ali nikada dovršeno djelo gdje je na Sisvete 1917. godine održana svečana spomen misa ondje sahranjenim junacima Prvog svjetskog rata.
„Sloga“ 12. svibnja 1918. godine piše: „Nastojanjem gospodina Reinera, predsjednika Crvenog križa uskoro će biti završen spomenik palim junacima na vojničkom groblju. Izvedena kapelica vrlo je lijepa, u njoj su krasni mozaici i kiparske radnje: likovi Isusa Krista i sv. Jurja. Bilo bi korisno staviti željezne prečke i vrata da se zapriječi slobodan ulaz“.
Međutim u arkade impresivnog spomenika na obronku šume Kozjače, nikada nisu postavljene mramorne ploče (navodno već izrezane) s imenima sahranjenih vojnika, niti su ispisana imena više od stotinu poginulih Karlovčana diljem evropskih ratišta.
Glorijeta izgrađena na zemljištu podrovanom brojnim potocima unutar padine obližnje šume, krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća bila je „u propadanju, pa bi bio krajnji čas da se pristupi restauraciji i dovršenju“, piše „Hrvatska sloboda“ 29. svibnja 1930. godine u članku „Kako bi Karlovac mogao najbolje obilježiti uspomenu na svoju 350 - godišnjicu?“
Kako od popravka i dovršenja spomenika nije bilo ništa, na desnom bočnom zidu crkve Presvetog Trojstva, zaslugom rodbine i prijatelja, 30. lipnja 1930. godine otkrivena je spomen ploča sa imenima poginulih vojnika.³
Među navedenim junacima nalazi se ime Franje Klemenčića.
Još prije trinaest godina, spomenik poginulim pripadnicima 25. zagrebačke i 26. karlovačke domobranske pješačke pukovnije podignut je iza ruske fronte, i otkriven na sam Uskrs 1917. godine s natpisom:
„Slava palim junacima zagrebačke 25. i karlovačke 26. domobranske pješačke pukovnije. Bog i Hrvati! Za kralja – za dom 1916. – 1917.“ Otkriće spomenika obavio je potpukovnik Delić.4
Josipov sin Miroslav (1899. – 1976.), također je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, ali i u Drugom.
Umro je prirodom smrću. Po zanimanju elektro – instalater imao je vlastitu radionu u dvorištu umirovljenog Austro – ugarskog oficira Pavlovića, dobrog prijatelja njegovog brata Albina, tada direktora „Elektre“. Gospodin Zdenko Den, unuk Albina Klemenčića, sjeća se: „pričalo se da oficir Pavlović voli uniformu, pa kako su se režimi mijenjali našao je kompromis i stalno nosio lovačku, što je bilo dozvoljeno“. Pavlovićeva kuća i dvorište s radionom nalazili su se lijevo od kioska (s voćarom) nasuprot bolnice. Danas je u dvorištu kuće veterinar za pse.
Sin Rudolf, urar po struci, bio je čuvar u trafostanici karlovačke „Elektre“ u Teslinoj ulici, a popravljao je i sat na crkvi Presvetog Trojstva.
Kćerka Ema Klemenčić (1897. – 1970.), udala se za Janka Hranilovića, prokurista u Pivovari. Bračni par živio je u jednokatnici Primorska 6, sagrađenoj oko 1934. godine s trosobnim stanom u prizemlju i istim takvim na katu. Na katu kuće živio je prvi vlasnik kuće g. Leustek sa suprugom i dvije kćerke. Kasnije se u taj stan uselila obitelj Hranilović sa kćerkom Olesijom i sinom Velimirom.
Najmlađi sin Albin (1905. – 1984.) je bio učenik niže pučke škole od 1912. – 1917. u vrijeme ravnatelja Petra Gjuriševića. Potom je kao „javni“ učenik Kraljevske velike realne gimnazije završio tri razreda realke i položio stručni ispit za majstora elektromontera.
Brusio je zanat u očevoj poslovnici od 1923. – 1927. g. u svojstvu elektromontera jake i slabe struje. U ovom periodu uočila sam prekid od osamnaest mjeseci, pa pretpostavljam da se radi o odsluženju vojnog roka. Vojnu obuku odradio je kao pripadnik Prve reflektorske čete Kraljevine SHS.
U arhivu obitelji postoji svjedodžba kojom otac Josip potvrđuje sinovljev radni staž proveden u njegovoj radionici i preporučuje svakom svog savjesnog, točnog, poštenog i pouzdanog sina, koji samovoljno napušta posao radi novog namještenja u Poslovnici za električne vodovodne uređaje u Radićevoj ulici broj 9 u vlasništvu Franje Uršića.
Albin Klemenčić ovdje radi kao elektromonter od 1927. - 1929. g. Iz Uršićevog poduzeća istupa na vlastiti zahtjev, „potpuno zdrav i isplaćen“.
Do prosinca 1930. zapošljava se u „Elektrani“ slobodnog i kraljevskog grada Osijeka, marljiv i savjestan, piše u preporuci, vraća se u Karlovac u „Poslovnicu za električnu rasvjetu“ Franje Uršića.
U travnju 1931. godine vjenčao se u župnom uredu Blažene Djevice Marije Snježne u Dubovcu s Marijom (1905. – 1986.), kćerkom Marije i Ivana Rožman iz Ladjarske ulice broj 3.
Mladenka je u miraz donijela sobni i kuhinjski namještaj vrijedan 7. 000.- din izrađen u tvornici pokućstva Ivana Vejvode, utemeljenoj 1913. g.
U dokumentima Državnog arhiva u Karlovcu našla sam dokument u kojem stolarski obrtnik Ivo Vejvoda iz Riječke 14 , 1925. g. moli građevnu dozvolu za pregradnju prizemlja Lađarske 8, u svrhu uređenja stolarske radione na motorni pogon. Kuća je u to vrijeme bila vlasništvo gradskog vrtlara Josipa Koprive.
Godine 1929. Vejvoda širi posao u dvorišnu zgradu Lađarske 8., 1930. godine prigrađuje dvorišnu stambenu zgradu, a 1938. vrši adaptaciju postojeće dvorišne stambene zgrade na vlastitom zemljištu k. č. 559., očito - postao je vlasnik zemljišta i kuće Lađarske 8.
Njegova tvornica bila je poznata po lijepom i elegantnom tapeciranom namještaju. U „Hrvatskoj slobodi“ 7. veljače 1930. Vejvoda oglašava svoje „krasne orahove jedaće sobe politirane najmodernije fazone“.
U vjenčanom listu mladog bračnog para Klemenčić, prilikom sklapanja braka, kao mjesto stanovanja mladoženje Albina Klemenčića navedena je adresa Riečka ulica broj 36. Nije poznato kada se mladi bračni par doselio u Primorsku broj 13, ali se zna da su u toj kući već imali malenog Zdenka, rođenog u rujnu 1933.
Primorsku broj 13, s dva stana u prizemlju i dva u potkrovlju, sagradio je 1931. g. banijanski trgovac Juraj Klipa i odmah prepisao na sina Aleksandra. Aleksandar je kasnije kupio i dodatnu parcelu za vrt iza kuće tada u vlasništvu Mate Maradina.5
Kroz visoku prizemnicu s potkrovljem, kao i mnoge kuće u ulici popločenoj makadamom, prašnoj za vrijeme suhog vremena, uređenoj drvoredom divljih kestenova od čijih se plodova kuhao sapun i spravljala ljekovita rakija, prošlo je mnoštvo stanara.
Ne mogu ovdje spomenuti sve, zato navodim možda poznatije ?! ili mi se samo čini!: djecu udovice Aleksić: Mariju i Josipa. Josip je navodno bio poznati karlovački brijač, a Marija glumica kasnije udata za glumca Mladena Šermenta, pa obitelj Stjepana (Jape) Otujca, iz potkrovlja, poznatog „krojača za gospodu“ i centarfora NK „Karlovac“.6
U lijevom stanu prizemlja Primorske 13 živio je Albin (Bino) Klemenčić sa ženom Marijom i sinom Zdenkom. „Bino Klemenčić je među prvima u Primorskoj ulici imao radioaparat, pa je kao poznati sportaš (prije Drugog svjetskog rata istaknuti karlovački nogometaš „Građanskog“ i „Olimpije“), udovoljavao molbama susjedske mladeži za slušanjem prijenosa nogometnih utakmica ili teniskih mečeva. Radio bi stavio na prozor prema dvorištu, a mnoštvo klinaca bi, sjedeći na zidiću, pomno slušalo prijenos. Za uzvrat su morali paziti i igrati se s njegovim sinom Zdenkom“.7
Tri mjeseca prije nego što je dobio sina, u lipnju 1933., Zastupstvo sl. i kr. grada Karlovca dekretom je na temelju zaključka upravnog odbora gradske munjare imenovalo Albina Klemenčića elektromonterom gradske munjare i vodovoda sa mjesečnom plaćom od 530 din, položajnim dodatkom 95 din, ličnim dodatkom na skupoću 555 din i porodičnim dodatkom za suprugu Mariju u iznosu od 140 din.
„Pošto se istom rodilo dijete Zdenko, to mu se u ime porodičnog dodatka doznačuje daljnjih 140 din.“
Komisija za ocjenjivanje gradskih službenika, rad elektromontera gradske munjare Albina Klemenčića ocijenila je 1936. g. ocjenom dobar, a 1937. – 1940. ocjenom vrlo dobar.
Za vrijeme NDH ostao je zaposlen kao elektromonter gradske munjare i vodovoda.
Po svršetku Drugog svjetskog rata, Centralna komisija za preuzimanje vlasti u gradu Karlovcu 30. aprila 1945. izdala je punomoć prema kojoj drug Albin Klemenčić postaje povjerenik za „Kaloričnu centralu i Gradsku munjaru“ u Karlovcu.
U ožujku 1947., rješenjem Glavne direkcije elektroprivrede Hrvatske, imenovan je upraviteljem „Elektre“, poduzeća za elektrifikaciju sjeverne Hrvatske, Područnog Ureda Karlovac.
Na prijedlog glavnog direktora Glavne direkcije Elektroprivrede u siječnju 1948. razriješen je dužnosti upravitelja Područnog Ureda Karlovac i postavljen za direktora poduzeća „Elektro - Slavonija“ Osijek. Dužnost je preuzeo u ožujku 1948. godine, a u kolovozu 1949. postavljen je nakon usmenog dogovora sa Načelnikom personalno kadrovskog odjela Generalne direkcije elektroprivrede za NRH, ponovo za upravitelja „Elektre“ Područnog Ureda Karlovac.
Sam je rukovodio poslovima pogonske, administrativne i računovodstveno – komercijalne službe. Vršio kontrolu i nadzor nad postrojenjem, kao i stanjem vodova visokog i niskog napona. Poduzimajući mjere oko održavanja stare i trošne mreže, sam je rukovodio radovima na terenu i sudjelovao u ispravljanju kvarova, kako bi smetnje bile u što kraćem roku otklonjene. Odlazio bi u električnu centralu u Ozalj i otklanjao kvarove. I ne samo to, Albin Klemenčić je znao popraviti röntgen aparat u dubovačkoj bolnici, pa nije bilo potrebe vraćati ga u tvornicu.
Ono što je poslije rata, kao zanatlija mogao postići što se tiče više kvalifikacije, učinio je u Zagrebu 1951. g. položivši stručni ispit u novoj državi za zvanje majstora elektromontera struke elektrotehničke s vrlo – dobrim uspjehom.
Njegova supruga Marija kao mlada radnica radila je u tvornici vune na Korani, bila je član Hrvatskog sokola, a kad je suprug Albin postao direktor ona je postala kućanica.
Bila je vrlo hrabra. U vrijeme NDH, kad je na svim stranama nedostajalo majstora elektro – struke spasila je supruga Albina od gotovo sigurne deportacije u logor.
U potvrdi poduzeća „Elektro – Slavonija“ od studenog 1953., dostavljenoj Albinu Klemenčiću radi ustanovljenja točnog radnog staža provedenog ondje, navedena je adresa stanovanja Primorska ulica broj 8. Ista adresa navedena je i na fotografiji iz 1953. g. koja prikazuje posjet elektroprivrednika Hrvatske austrijskoj centrali u Beču i zamku Schönbrunn.
Primorsku 8 – malenu kuću uvučenu od ceste, 1924. g. na zemljištu Mihajla Kangrge izgradio je Pavle Svete, a 1927. godine kupili Antun i Marija Lončarić. Godine 1931. kućicu s vrtom kupuju novi vlasnici, željezničar Franjo i Dora Grčić i grade uz cestu novu jednokatnicu s dva dvosobna i dva jednosobna stana. Već 1937. godine vlasnici postaju Josip i Katarina Katušin.
Grčići su ipak ostali u ovom dvosobnom stanu još cijelu 1937. g. s prekidom od 1933. na 1934. – tu kad žive na Rakovcu, gdje je Dora Grčić vodila popularnu gostionicu „Miramare“. Te 1937. kupili su prizemnicu s tavanskim stanom i malim vrtom od Anke Gašparović u Kumičićevoj ulici broj 5. Imali su sedmero djece.
U prizemlju kuće izmijenjale su se brojne obitelji. Ovdje je stanovala i obitelj postolara Mihajla Hrastova koji je sa suprugom Marijom imao šestero djece: Mariju, Juraja, Mihajla, Josipa, Ivanku i Ružicu.
Na prvom katu stanovala je poštanska umirovljenica Hermina Wild.
Nakon Hermine Wild u stanu je živjela obitelj Albina Klemenčića. Kuća je nakon rata nacionalizirana, u novije vrijeme vraćena je vlasnicima - obitelji Katušin.8
Obitelj Klemenčić se kasnije preselila u jednokatnu malenu vilu, sagrađenu u vrtu uz ostale „Elektrine“ zgrade u Ulici Nikole Tesle broj 3.
U istoj kući, u stanu nasuprot, stanovao je Albinov prijatelj, također zaposlenik „Elektre“ Vouk Vilko sa suprugom, kćerkom Davorkom i sinom Miroslavom, kasnije električarom. Stanovao je ovdje zaposlenik „Elektre“ Zvonko Kiseljak sa obitelji. Njegova supruga Katica Kiseljak bila je sestra Marije Klemenčić, a sin Zlatko poznati sportaš, kasnije profesor kineziologije. Sa suprugom Gordanom ima kćerku Nikolinu i Martinu, poznatu novinarku. Obitelj se odavno odselila iz te kuće.9
U kući je i nakon vjenčanja ostao živjeti Albinov sin Zdenko sa suprugom Boženom i sinom Zdenkom.
Gospodina Zdenka Klemenčića i njegove supruge Božene više nema , a njihov sin Zdenko živi u Jonkeovoj ulici.
Autorica djela „Ulica iznad duge“ Biserka Schmuck piše (str. 116), da u munjarskoj vili 2009. g. (kad je izdana knjiga) stanuje Krunoslav - sin Miroslava i Jadranka - kćerka Vilkova brata Lea sa suprugom koji ondje ima odvjetnički ured.
Ali vratimo se junacima ove priče. U ožujku 1963. godine Narodni odbor općine Karlovac razriješio je druga Albina Klemenčića dužnosti direktora poduzeća „Elektra“ u Karlovcu, na vlastiti zahtjev radi stečenih uvjeta za mirovinu.
Da skrati dugočasne umirovljeničke dane pržio je kavu s gospođom Pavicom Vine u haustoru kuće koja se do 1979. godine nalazila u Mačekovoj ulici, u dijelu današnjeg Trga Alojzija Stepinca. Sirovu kavu u jutenim vrećama slala je iz Južne Amerike rodbina gospođe Pavice.
Bivši direktor „Elektre“ Albin Klemenčić umro je 26. veljače 1984. u Vinogradskoj bolnici u Zagrebu.
Njegov sin jedinac, Zdenko Klemenčić (1933. – 2008.) rođen je u Karlovcu i kao dijete živio s roditeljima u Primorskoj 13. Bistru, dobro odgojenu i nestašnu djecu Stare ceste, kakav je bio i Zdenko, u djetinjstvu je neodoljivo privlačilo oružje i sve mogućnosti izazivanja eksplozije. Takvih prilika bilo je naročito u ratu. O tome piše Miro Čaić, Zdenkov prijatelj i kompanjon u nestašlucima, osobito u „eksplozivnim dogodovštinama“.10
Kad su koncem Drugog svjetskog rata minirana vojna skladišta u Jamadolu, Zdenko je bio već dvanaestogodišnjak ili mrvicu stariji. Tom je prilikom dosta municije ostalo neoštećeno, pa je družina sa Stare ceste među prvima došla u inspekciju. Poslije toga pucalo se danima bez prestanka….. „Zdenko je jednom prilikom u isti džep stavio upaljače i bateriju.
Dvije žice istog upaljača dotakle su dva pola baterije“, sva sreća, „posljedica je bila progorjeli džep i lakše opečena noga. Bilo je očito da Bog čuva budale i djecu“, zaključio je Miro Čaić.
Kao srednjoškolac, Zdenko je slobodno vrijeme provodio u veslačkom klubu, nije bio veslač, igrao je odbojku, nogomet, košarku, a na feštama bio nenadmašan zabavljač sklon ludorijama. Kao mladić zgodan, visok, snalažljiv i naočit bio je okružen lijepim djevojkama. Upisao je fakultet u Zagrebu, ali je sa „srodnim dušama studirao u poznatim dalmatinskim podrumima“, čekajući redovne studente s kojima se vraćao popodnevnim vlakom u Karlovac. Strog i autoritativan otac Albin, nakon nekoliko godina uvidio je da od fakulteta njegova sina valja odustati. Poslao je Zdenka u zanat za elektrotehničara, nakon čega se zaposlio u munjari na Gazi.11
Isprva mu je posao bio terenski, u vrijeme kad su električne vodove nosili drveni stupovi, i dok se radilo na izgradnji električne mreže.
„Kada se zaposlio, počela je njegova nova faza u razvoju. Baza djelovanja bila je hotel „Korana“, imao je svoj stol, kojeg su zavidnim očima promatrali gosti hotela“, okružen eskort damama i talijanskim lovcima koji su u karlovačkim šumama pronašli Eldorado. Dobro je govorio talijanski i služio se engleskim. Bogati Talijani privukli su pažnju karlovačkih ljepotica, a Zdenko je bio izuzetan posrednik u tim okolnostima. Talijanski lovci su mu zauzvrat plaćali sve troškove čašćenja, pozivali ga u Italiju gdje je bio predstavljen njihovim bogatim prijateljima, uživao je po dvorcima, dobrim hotelima i obišao cijelu pokrajinu. Za uzvrat je Talijane vodio na Plitvice i sve ugostiteljske objekte koji su nudili autohtone kulinarske specijalitete i vrsna vina, zajedno sa mnoštvom biranih gospođica.12
Do mirovine je radio u novoj zgradi „Elektre“ u Mačekovoj ulici. Bio je nogometaš „Karlovca“ i „Elektre“, bavio se veslanjem i biciklizmom. Družio se s Dr. Curmanom, Brunom Foschiom, Japom i ostalim Dubovčakima. Imao je priliku puno putovati u Englesku, Njemačku, Francusku i Italiju.
Godine 1960. oženio je Boženu (1940. – 2015.), kćerku Ane i Ivana Đurenec, rođenu u Dubravi kod Vrbovca. Božena je nakon završene ekonomske škole u Karlovcu radila kao službenica u munjari na Gazi, kasnije u neboderu sadašnje FINE, a do mirovine u novoj zgradi „Elektre“.
Buran život dubovačkog „James Deana“ završio je početkom domovinskog rata kad je nažalost potpuno devastiran hotel „Korana“. Narušena zdravlja proveo je ostatak života obilazeći lokale i društvo u kojem se osjećao sretan i zadovoljan. Umro je u 75. – toj godini života.
Svi preminuli članovi obitelji Klemenčić sahranjeni su na rimokatoličkom groblju u Dubovcu.
Priča je satkana od dokumenata, fotografija i sjećanja gospodina Zdenka Dena Klemenčića, po zanimanju elektromontera. Uz pomoć oca Zdenka otišao je u Italiju i ondje dvadeset godina radio kao električar na niskoj i visokoj struji po tvornicama, vilama, crkvama, hotelima i stadionima.
Kazalo:
(1) Dokaz - adresa Elektrotehičke poslovnice i izvadak krsnog lista Albina Klemenčića iz 1917. g.
(2) Biserka Schmuck „Ulica iznad duge“, str. 115
(3) „Hrvatska sloboda“ 27. lipnja 1930.
(4) Objava iz časopisa „Sloga“ 29. travnja 1917.
(5, 6, 7, 8) Objava iz „Svjetla“ 2000. g. „Kuće pričaju“ Ivan Ott i suradnici
(9) Biserka Schmuck, „Ulica iznad duge“, str. 115
(10) Miro Čaić, „Moj Dubovac“ 2011. g., str. 253
(11, 12) „Moj Dubovac“, Bruno Foschio i prijatelji, str. 279, 280