Napisao i pripremio: Josip Šut, studeni 2017. godine u Karlovcu
Sunčanu i toplu nedjelju u studenom, prvu poslije Svih svetih, odredili smo za obilazak povijesne ceste. Što je navelo austrijsku vlast graditiJozefinu prema Jadranu, kad je već postojala Karolina (Karlovac – Bakar), koju je dao izgraditi Karlo VI., otac Marije Terezije? Karolina je bila veoma strma s mnogo oštrih zavoja što je otežavalo promet u oba pravca. Često su se zimi događale nesreće na pojedinim dionicama. Sam austrijski prijestolonasljednik na konju je 1775. godine obišao područje od Karlovca preko Josipdola, Kapele i Vratnika do Senja. Odlučio je izgraditi, za to vrijeme, modernu cestu koja će povezivati Beč s Jadranom. Već slijedeće, 1776. godine, započela je gradnja nove prometnice, po prijestolonasljedniku nazvana Jozefinom. Ta je cesta ubrzala razvoj Karlovca i mjesta kojima je prolazila, jer se sada teški teret lakše kretao iz kontinentalne Hrvatske prema moru i obratno. S kontinenta se uglavnom prevozila drvena građa za brodove, žito, koža i drvo za Orijent. S Jadrana je stizala sol, vino, slane ribe, vosak, med, duhan, vuna i kolonijalna roba. Odvijao se i poštanski promet između Beča i Senja. Uskoro se pokazala potreba za još jednom cestom prema moru, pa je tako građena od 1804. do 1813. godine i treća cesta, Lujzijana. Ona je išla od Karlovca do Rijeke. Gradio ju je Austrijski general Filip Vukasović koji je izgubio život u ratu, pa su je dovršili Francuzi i dali joj ime po tadašnjoj Napoleonovoj ženi Mariji Lujzi. Prema moru vodi i Rudolfina, od Ogulina do Novog Vinodolskog.
Početak Jozefine i danas nalazimo na raskrižju Nazorove i Mačekove ulice u Karlovcu. U malom parku pred karlovačkim kazalištem stoji visok obelisk s natpisom "IOSEPHINAE PRINCIPIUM", početak Josipove ceste. Uklesana su imena većih gradova tadašnjeg Carstva kao i udaljenost do njih u njemačkim miljama. Taj je miljokaz nulta točka Jozefine, a njezin kraj je u Senju kod Velikih vrata. Na visokom kamenom portalu uklesan je lovorov vijenac s carskom krunom i natpisom "JOSEPHINAE FINIS", kraj Josipove ceste.
Velik bi grijeh učinili kad ne bismo u Generalskom Stolu nakratko skrenuli s Jozefine, samo tri do četiri kilometra dalje, kako bismo prešli rijeku Mrežnicu i stigli u Mateško selo. Stojimo pred crkvicom Svetog Jurja u narodu poznatijom kao Kuća Božjeg sarkofaga. Ovdje je još od turskih vremena, zaključana je, ali doznajemo da ključ ima baka Barica. Ljubazno nam otključava i govori o povijesti kraja i crkvice. U čemu je posebnost ovog zdanja? To je jedan od najtajnovitijih i najzanimljivijih objekata Hrvatske spomeničke baštine. Crkvica je naizgled jednostavna građevina s pravokutnom lađom, svetištem i zvonikom na preslicu. Ali … , zidovi se dižu iz temelja složenih od poklopaca sarkofaga. I sami zidovi su od dijelova sarkofaga okomito poslaganih. U unutrašnjosti pri ulazu jedan je manji dječji sarkofag služio kao posuda za svetu vodu. Smatra se da je ovdje bilo središte izrade sarkofaga koji su se slali Mrežnicom i dalje Koranom i Kupom sve do Siska, a odatle diljem Carstva.
Opet smo na Josipovoj cesti. Nekih petnaestak minuta od Generalskog Stola i evo nas u Tounju. U ona vremena tu su se izmjenjivali konji, ljudi bi prezalogajili i prespavali u svratištu i sutradan nastavljali put. Stajemo kod dvokatnog Josipovog mosta u Tounju. Trebalo je premostiti kanjon riječiceTounjčice. Ona izvire iz obližnje špilje u čijoj je blizini druga špilja dužine osam kilometara.
Graditelj major Vinko Struppi je 1777. godine izgradio most od klesanog kamena. Most je imao tri nadsvođena luka svaki širine 5,7 metara. Cesta se u luku spuštala prema mostu i isto tako se uspinjala. Bila je to crna točka na kojoj je jednom skliznula kočija s putnicima. Svi su izgubili živote. Čitava cesta rekonstruirana je od 1833. do 1845. godine. Ovaj puta glavni je projektant bio Josip KajetanKnežić. Dogradio je most tako da na postojeći most podiže još jedan red svodova. Danas se most izdiže 16 metara iznad korita Tounjčice. Nastao je jedinstveni most u Hrvatskoj po svom obliku i postanku. Na mostu su postavljena četiri kipa vojnih čuvara i ploča koja govori o nastanku mosta. Ispod mosta i danas su vidljivi ostaci starog mlina.
Novih petnaest minuta i već smo u Josipdolu. Negdašnja Munjava mijenja ime 1775. godine u Josipdol prilikom posjeta cara Josipa II. Koju minutu kasnije prolazimo naseljem Modruš. S desna nam je stožasti brijeg na čijoj živoj stijeni strše stari ostaci gradine Modruš. Predaja kaže da je Modruš postojao već u 9. stoljeću, kad su ovuda bijesnjele borbe za prevlast između hrvatskih knezova Borne i Ljudevita. Vrhunac svoje političke, kulturne i crkvene moći grad doživljava u drugoj polovici XV. stoljeća. Bernardin Frankopan izdaje Modruški urbar u kojem popisuje demografsko i gospodarsko stanje ovih krajeva. Poznato je kako je tu bilo više crkava, a od samostana pavlinski, franjevački i dominikanski. Smatra se da je tu bila glagoljska tiskara u kojoj su tiskane prve knjige Hrvata. Krajem XV stoljeća grad su razorili i spalili Turci, a stanovništvo odveli u sužanjstvo. Sve djelatnosti i preostali ljudi budu preseljeni u Ogulin.
U Razvali smo sjeli na kamene stolce što okružuju kameni stol. Tik do njih nalazi se dubok kameni bunar iz kojeg su gasili žeđ umorni putnici i zadihani konji. Prelijep je pogled na Jezerane.
Nastavljamo kroz staro Brinje. Uređuje se crkvica i tvrđava Sokolac. Živo je na ulicama. Od davnih vremena mjesto je dobilo carsku povlasticu i smjelo jednom sedmično imati sajmeni dan. U Žutoj Lokvi skrećemo desno. Lijevo bi nas odvelo u pravcu Otočca i Gospića. Sad se već dotičemo prijevoja Vratnik, te prijelomnice, i polako se spuštamo. Stigli smo do Senjskog bila i Senjske Drage. Sve ono s lijeve strane Jozefine sad postaje moćna planina Velebit. Srce zaigra pri sjećanju na nedavnu hodnju Hajdučkim i Rožanskim kukovima, na Antinu zavižansku travaricu i Pavenkinu mirnoću u kuterevskom utočištu za medvjediće.
Evo i posebnog mjesta, evo Majorije. Zašto posebnog? Pred nama je uređeno Carsko vrelo, iznad njega kapelica Svetog Mihovila, a pod stijenom iza kapelice posljednje počivalište majora Josipa KajetanaKnežića, graditelja Jozefine. Govori se da od gradnje nije odustajao ni kad je nestajalo novaca za cestu. Znao bi odgovoriti vlastima "dajte ljudima nagradu i imat ćete cestu". Uvijek je do zadnjeg novčića isplaćivao svakog neimara. Nije želio palaču već je stanovao uz cestu među radnicima. Zaljubio se u djevojku iz ovog kraja i ispunjena mu je želja da mu tu bude i mjesto posljednjeg počinka. Napismo se uistinu hladne i ukusne vode s vrela i krenusmo put Senja.
Prolazimo uz groblje. Posvuda čempresi, oleanderi, šimširom obrubljene gredice, cvijeće na humkama, borovi, lipe, pajasen i ruže.
Izdaleka sjaji tvrđava Nehaj. Građena je sredinom XVI. stoljeća, u vrijeme najžešćih sukoba s Turcima. Gradnjom utvrde rukovodio je kapetan Ivan Lenković. Iz svih krajeva pridolazili su ljudi koji nisu željeli živjeti pod turskim jarmom. Senjski su Uskoci napadali i Turke i Mlečane i Dubrovčane. Turke su napadali i na moru i na kopnu, Mlečane jer su stali na tursku stranu i priječili im brodovima da napadaju Turčina. Turčin se pak grozio Mlečanima da će ih napasti, ne zaustave li Uskoke. Tako su i Mlečani postali uskočki krvni neprijatelji. Dubrovčani pak dopustiše Turcima da na prijevaru u Dubrovniku pobiju najviđenije Uskoke i istaknu im glave na kolcima na zidinama Dubrovnika. Time navukoše uskočki bijes i osvetu za idućih tridesetak godina. Mnoga glava i lađa dubrovačka bi odrubljena i potopljena prije nego sam Papa Grgur XIII ne uspije pomiriti Uskoke i Dubrovčane. Prestankom ratovanja raseliše Uskoke silom iz Senja, i to najviše po Žumberku. Osta pusta četvrtasta kula na tri kata, nestade i stalne posade od stotinu ljudi, a okna promatračnica zanavijek oslijepe.
Sišli smo do Senjske luke, koju je početkom XIX. stoljeća počeo graditi general Filip Vukasović. On je nije dovršio, kao što nije dovršio ni cestu Lujzijanu. Prolazimo lijepim baroknim trgom s fontanom. Na pročelju nekadašnjeg kaštela Frankopana stoji spomen ploča Pavlu Ritteru Vitezoviću, hrvatskom pjesniku i historičaru. Malom šetnjom kroz šumicu ulazimo u Park književnika. Promatramo biste znamenitih književnika rođenih u Senju; Vjenceslav Novak, Milutin CihlarNehajev, Silvije Strahimir Kranjčević, te dramatičar Milan Ogrizović, autor Hasanaginice. Na obzorju su nam Krk i Cres, a prema jugu Prvić, Goli otok, Sveti Grgur i Rab. Hodamo kratkim krivudavim uskim uličicama. Lako se izgubiti u tom omalenom labirintu. Žene sjede na pragu, vezu i pletu. Podsjeti to na legendu kad bi djevojka živom poskoku iglu s koncem kroz oči propeljala, pa muškarcu tim koncem tri šava na kaputu načinila, on bi se u nju strastveno zaljubio i ostao samo njezin.
Oko nas bademi, smokve, bijela i crna murva, oskoruše, mogranji i lovor. Tko je proučio Šenoin roman "Čuvaj se Senjske ruke", i uz dobrog vodiča, on će mu se na više mjesta pretočiti u živu sliku.
I konačno, dolazimo do Velikih vrata, podignutih 1779. godine. Gledamo portal i na kamenu uklesana slova, lovorov vijenac i krunu. Lijevo su isklesane udaljenosti u njemačkim miljama od Senja do Vratnika, Modruša, Karlovca, Zagreba i Beča. IOSEPHINAE FINIS, kraj Josipove ceste.