Karlovačke sličice
"Sunčana strana ulice"
(soundtrack: The Pogues - Sunny Side of the Street)
Piše Darko Lisac
Jednom, bila je nedjelja. Sunčano poslijepodne nakon kiše, crkveni toranj nadvijen nad osunčanim i blago prašnjavim asfaltom i maleni bosonogi dječak u igri sa sestrom. Igrali su se ispred kuće u starom dijelu grada, jedne od onih kuća koje su rat i nebriga najviše pogodili, s ispucalom, izrešetanom i izbušenom fasadom, nespretno skrpanim krovom i biljegom vremena koji nikada neće izblijediti.
Zastao sam na tom asfaltu, pod tim suncem i gledao sam ih kako se smiju, kako dodaju jedno drugom veliku loptu, gledao sam nasmijanog dječaka kako bosim nogama šljapka po lokvi vode, gledao sam iskre u očima njegove sestre i bio sam onako lijepo tužan.
Onako lijepo tužan da ti dođe da odeš do KiK-a. Da sjedneš na rubni kamen, dok iza svira punk, dok su oko tebe lica koja znaš, ljudi koje voliš. Na vrućem ljetnom asfaltu hlapi proliveno pivo, iz Fontane se širi miris ćevapa, trešte Poguesi, baš glasno trešte, a tamo dalje, iznad zdenca, pa još više, oko crkvenog tornja, lete ptice.
I opet si nemiran, opet ustaješ, brat pita "di ćeš ti" i smije se, u očima ti treperi zrak, u ustima je ljepljiv okus medice, hodaš do zdenca, sjedneš, nasloniš se, žmiriš, a opet, vidiš sve oko sebe i zatvorenih očiju.
Sjetiš se zadnjih Dana piva, zadnjih koji su ti nešto značili, bila je 1990. godina, imao si 15, sjedio si na zdencu, pored tebe su bili najbolji prijatelji koje ćeš ikada imati, a malo dalje, okrenuta leđima, sjedila je djevojka. Pila je žuti polo, pričali ste neke viceve, okrenula se i nasmijala. "Martina", rekla je malo kasnije. Crveno nebo pritiskalo je zeleni toranj u kasnom ljetu. Bila je lijepa. Zaljubio si se na pola sata. Poslije je više nikada nisi vidio.
Ali ostalo je važno, to kasno poslijepodne kasnog ljeta. Pod sve slabijim suncem, koje se spušta iza gradskih krovova.
