Karlovačke sličice
"Velebit"
Piše Darko Lisac
Jarkocrvene cigle blješte u prazničnom poslijepodnevu, a stari zeleni stojadin zastane točno na mjestu na kojem, ako pogledaš lijevo, u velikim staklima vidiš samog sebe. Vidiš se kako gledaš kroz prozor zelenog stojadina, a velika užarena kugla kao da dodiruje krov automobila i podsjeća na bljesak prastarog foto-aparata. I nastane fotografija koju nikada nećeš zagubiti, pohranjena je u tvojim očima, svježa, obojana, tek nastala, s tim jarkocrvenim ciglama, suncem koje se spušta na krov stojadina i dječakom koji kroz prozor automobila gleda sebe u staklenom zidu.
Godine su već dvoznamenkaste, naslonjeni smo na ogradu, poneko se još pokušava ugurati da sjedne na zidić, sati je 11:25, znam to, to je samo jedna od onih glupih stvari koje nikada ne zaboraviš, taj trenutak, pogled u sat s digitalnim brojkama, sat na tvojoj desnoj ruci, toga ljeta, tog ponedjeljka, imaš plavi Adidasov šorc i bijelu majicu sa zelenim slovima "Polo - jači od žeđi", a brojke pokazuju 11:25. Kolovoz je, cure još jedni praznici, prije nego što smo izašli van gledali smo kod Prleta na videu neki američki film. Ničega se više ne sjećam o tom filmu, samo znam da su se mladi okupljali u nekom trgovačkom centru, visili su tamo i pili, zezali se, ljubili, pričali, svađali se i družili, bilo nam je to baš lijepo, na filmovima sve uvijek bude lijepo, u kameri je stvar i u muzici koja ide u pozadini.
Sljedeći puta kada se vrijeme zaustavi bit ćemo još djeca, iako ćemo već pomalo misliti da smo odrasli. Opet je ljeto, topla i sparna večer, opet ta besmislena i nepotrebna sjećanja kažu da je bio točno 24. lipnja 1991., igralo se otvaranje Europskog prvenstva u košarci, iza mojih leđa puna je terasa uličnog kafića, djeca se igraju u bezbrižnosti ljetnog ponedjeljka, da se okrenem vidio bih i svoj stan, plavičasto svjetlo na prozorima, s televizije na kojoj reprezentacija Jugoslavije igra protiv Španjolske, piše se povijest koju još ne znamo, zadnji puta košarkaška reprezentacija igra zajedno, umire država, umire naš prvi svijet, umire djetinjstvo, ali to još ne znamo, ne tad, ne te večeri, dok njene oči blješte u mraku, a usne joj imaju okus jagode. Hodamo zagrljeni preko mračnog parkirališta koje zovemo Velebit, po imenu tvornice, zastajemo na klupama i pozdravljamo se prije ceste, jer njeni ne smiju znati da ima dečka. Kasnije se vraćam "na Velebit", svi sjedimo na rubnom kamenu, u staklenim zidovima tvornice razlomljen je žuti mjesec, asfalt je topao kada legneš na njega i gledaš u nebo, gledaš u zvijezde, gledaš u budućnost koja te čeka i koja će, siguran si, biti dobra.
Proći će godina dana, svibanj je, večer je topla kao da je ljeto, sve će izgledati isto, barem te večeri, smijat ćemo se nečemu, s malog kazetofona sviraju Guns'n'Roses, završava škola, ranije nego inače, zrakom putuje miris vode, da li s Kupe, da li s bare, nije ni bitno, samo je tu i smijemo se nešto, kad zvuk VBR-a zaledi večer. Ne osjećaš ništa, samo u tuđim očima vidiš da se i ti bojiš, kao i oni, trčimo u kut, baš onaj isti u kojem je jedne hladne večeri prošlog ljeta sjedila u tvom krilu, u traper jakni, a vrat joj je mirisao na more. Kad sve prođe, mi smo cijeli, stakla nisu, stakla su razbijena i u njima se, kao u razbijenom ogledalu, čitav svijet čini razbijenim.
Godinama kasnije, prašnjave stare cigle posipane mrazom tonu u oblaku prašine, a veliki žuti bager zastane točno na mjestu na kojem, ako pogledaš lijevo, ne vidiš više ništa. Tek ako zažmiriš, učini ti se da je ljeto i vidiš tu fotografiju, s tim jarkocrvenim ciglama, suncem koje se spušta na krov stojadina i dječakom koji kroz prozor automobila gleda sebe u staklenom zidu.
Onda otvaraš oči i ideš dalje, dok ti se život pretvara u shopping centar, baš kao što si jednom davno neoprezno poželio.