Ukratko o našoj Zvijezdi

Ukratko o našoj Zvijezdi
Piše Biserka Fabac

Kad se granica Habsburškog i Osmanskog carstva premjestila na Kupu i Koranu, car Rudolf II. dopustio je svome stricu Karlu II. Habsburškom da ustroji Ratno vijeće u Grazu s jurisdikcijom nad Hrvatskom Vojnom krajinom, kasnije nazvanom Karlovački generalat.  Da bi  umanjilo tursku opasnost za Habsburško  carstvo i njegove nasljedne zemlje, Ratno vijeće donosi odluku o gradnji snažne tvrđave između rijeke Kupe i Korane, na močvarnom zemljištu vlastelinstva dubovačkog, u to vrijeme u posjedu obitelji Zrinski.

U krajeve oko Karlovca Turci su provaljivali početkom 16. st. Tako, „nemilo dotuži Dubovcu turska bjesnoća 1524., kadno Turci popališe svu okolicu Dubovca i Skrada i mnoge duše u sužanjstvo odvedoše. Posljedice toga napadaja znadu se iz istodobnih listina.“¹
„Godine 1540. popali i porobi Dubovac ujedno sa Gazom, Švarčom, i Rečicom bosanski Murat beg, a trideset osam godina  kašnje na sam veliki petak upale Dubovac Turci, ter sav izgori. Tadanji general na hrvatskoj krajini Ivan Ferenberg osveti se doduše divljoj Turadiji hametom ju potukavši još iste godine (1578.!), ali time slabo se Dubovac pomože.“¹  Od tog događaja ostala je legenda do današnjih dana da je u temelje Karlovca uzidano 900 turskih lubanja, što povijesno nije dokazano.

Prvi tlocrt vojne utvrde u obliku pravilne šestero - krake zvijezde sastavljen 1579. g. nosi potpis palira Juana  Baptiste Bianchini – ja, pomoćnika graditelja  i vojnog inženjera Martina Gambona iz Veneta, koji je radio na održavanju čitavog obrambenog sustava.²

Karlovačka utvrda bila je jedna od prvih u Evropi čija je gradnja bila ostvarenje suvremenih dostignuća ratnog graditeljstva u vrijeme renesanse. Njezin projektant pripadao je uskom krugu ljudi graditeljske škole sastavljene od vrhunskih talijanskih arhitekata na čelu s vojnim inženjerom i arhitektom Vintanom. Poslodavac im je bilo Ratno vijeće u Grazu.² 

Prema istraživanju arhitekta i urbaniste Zlatka Uzelca najizgledniji projektant karlovačke zvijezde je Giovanni Sallusti Peruzzi, rođen u Sieni - izvorištu naprednih misli u području vojne arhitekture. Peruzzi  je bio u službi cara Maksimilijana II. 1567. g., umro je prije nego što je Karlovac izgrađen, ali nije isključeno da su nacrti njegovi. Nasljeđuje ga Giuseppe Vintana na mjestu super intendanta Vojne krajine, pa su neki povjesničari  skloni njega smatrati projektantom Karlovca. (Jedna fusnota kazuje da je Vintana poslao sina na školovanje u Nizozemsku, da vidi kako tamo grade utvrde.)²

Neophodan, praktičan i simboličan čin, umjesto kamena temeljca, u slučaju početka izgradnje vojnog grada kasnije prozvanog „Carlstadt“ po osnivaču Karlu II. Habsburškom, bio je oranje perimetra buduće tvrđave, zacijelo drvenim plugom s konjskom vučom, na sam dan 13. srpnja 1579. godine. 
Nakon toga nastavilo se s premještanjem  dijela zemljane mase radi izgradnje bedema. Upotreba zemlje testirana je i prihvaćena u nizozemskoj graditeljskoj školi, jer zemlja dobro odolijeva artiljerijskoj paljbi, mekana je i ima veliku amortizacijsku silu.²  Nedostatak je stalno suzbijanje njezine erozije, čega nisu bili pošteđeni niti naši preci kroz 16., 17. i  18. st. 

„Mučna i naporna bijaše gradnja tvrdje karlovačke“.¹ Nepoznat broj zaboravljenih, „bezimenih“, običnih radnika, majstora i zanatlija obavljao je težak i mukotrpan posao  boreći se s nedostatkom zdrave vode, groznicom, turskim „naletavanjem“ i „dodijavanjem“, čestim poplavama i blatom.
 „Izmedju austrijskih pokrajina najviše je radnika poslala Kranjska (800)… Sve uznike iz austrijskih zemalja, koji nebijahu težko sagriešili, dopremiše do nove tvrdje, da na njoj rabotaju…Svakoj kući (ognjištu, dimu) valjalo je dati po šest ručnih težaka i troja kola“.¹ 

„……Hrvatski stališi najmiše na svoj trošak više stotina težaka vještih kopanju šanceva,  te darovaše sav potrebiti lies za gradnju iz obližnjih šuma, pomažući u obće pri početku gradnje i dalje  kroz više godina kod podizanja dvorova generalovih i kuća za stanove vojnika koliko su igda mogli, makar da i nisu bili zadovoljni sa mjestom, koje je Karlo za tvrdju odabrao, pa i o Karlovcu držali, da nije toliko važan i od koristi Hrvatskoj, koliko Kranjskoj i nasliednim austrijskim pokrajinam“.¹ 

„Sama tvrdja bila je gotova po kazivanju povjesnika Valvasora već rujna 1580. Od javnih zgrada bile su prvih godina podignute: turanj za pohranu praha, oružana, magazin za čuvanje hrane i pekarnica, dvor generalski te bolnica. Obkopi i bedemi kašnje su dogotovljeni; isto tako izkopane su kašnje jame oko grada sve do 1589.“¹

Iako se u razdoblju od 1731. – 1735. razmišljalo o odustajanju od ove tvrđave i izgradnji nove na obližnjem Orlovcu, to se nije dogodilo, pa je borba s gradnjom stare tvrđave nastavljena. Godine 1739. započeto je obzidavanje  bedema i bastiona kamenom oblogom.  Samo dio kamene obloge, sad već trošne, sačuvan je do današnjih dana u Draškovićevoj ulici,  jer su zemlja i kamen s bedema i bastiona krajem  19. i početkom 20. – tog stoljeća korišteni za gradnju civilnog Karlovca.

Rastuća vojna tvrđava od 120 hvati u radijusu, površine oko 14.320 hvati, imala je u svom središtu upisan križ, simbol koji označava trg, odnosno središte grada, što je nasljeđe manirističke misli i dio ideologije predziđa kršćanstva  kojom se Evropa mobilizirala za borbu protiv Osmanlija. Prema kazivanju kustosa Igora Čuliga Karlovac je visoka renesansa – manirizam. Od tog stila danas imamo samo tlocrt – pravokutnu mrežu ulica i Strossmayerov trg s renesansnom formom. U baroku će insularni sustav biti prerađen, pogotovo na središnjem trgu kada se gradi Parade platz i pojavljuje prva arhitektura: velike vojne palače, barokne crkve, plemićke kurije i civilne palače. Zgrada muzeja danas je najstarija kuća u Karlovcu izgrađena 1630. – ih.²
Geometrijsku pravilnost ulica koje dijele grad na pravilne građevinske blokove Karlovac je zadržao u svim kasnijim građevinskim promjenama i još uvijek je primjer idealnog renesansnog grada, bez obzira na baroknu i klasicističku izgradnju nakon požara 1692.

Konačni obrambeni sklop karlovačke utvrde činilo je:  šest peterokutnih bastiona (zemljanih platformi za topove) povezanih kurtinama, jedan ravelin, opkop oko utvrde (s vodom iz Kupe), pojas – glasija, zatim dva ulaza u tvrđavu sa stražarnicama i pokretnim mostovima na lance: kroz sjeverna -  banska  i južna - turska  vrata.  Treća – slijepa ili riječka vrata sagrađena su 1845. g.

Pod kraj 1850.- ih, nekih petnaestak godina prije razvojačenja  Vojne krajine (1873.), u inženjerijskom stožeru austrijske vojske („Genie - Direktion“) rodila se sjajna ideja da se na glasiji – ravnom brisanom prostoru  oko tvrđave zasadi drvored. Godine 1862. „ovomjesno tvrđavno ravnateljstvo“ pristalo je na produženje šetališta prema istočnoj strani tvrđave, a 1881. na „razširenje glavnoga ovogradskoga šetališta od  velike kavane do „kružnice“ (Rondell) NA BRANIŠTU (Bastion  VI)“³. 
Glasija  je postepeno postala zeleni prsten koji je trajno sačuvao konture šestero - krake zvijezde. 

I na kraju: razlog zbog kojeg sam napisala ovu uglavnom poznatu pričicu:  su palisade - prvi štit obrane od turske opasnosti. Bile su postavljene na otvorenom dijelu tvrđave, naokolo grada, kao gusta ograda od hrastovih stupova, sušenih na dimu i povezanih debelim lancem. Posljednji ostatak palisade srušen je  negdje prije  120 godina, piše u uvodu „Statističkog godišnjaka općine Karlovac“ iz 1979. godine - dakle  1850. - ih.  
Palisade  su uredno iscrtane na 3D renderu  Nevena Cetinjanina.

3D renderi palisada - autor Neven Cetinjanin

Kazalo:

Pod (1): Radoslav Lopašić: „Karlovac poviest i mjestopis grada i okolice“
Pod (2): Kustos Gradskog muzeja Igor Čulig, „Knjižnica za mlade“ 02.03.2016.
Pod (3): Zapisnik sjednice gradskog vijeća 27. srpnja 1881., Državni arhiv u Karlovcu.

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.