Pretpostavlja se da je trokatna kuća na lijevoj strani fotografije i na tadašnjem Žitnom trgu (poslije Zrinjskom) sagrađena za vrijeme francuske okupacije 1809. – 1813. Prema Lopašiću bila je to kuća Redijevih, potom kuću kupuje tiskar, publicist i svjetski putnik Abel Lukšić (Klc, 1828. – Rijeka 1901.) i 1861. godine tu otvara modernu tiskaru pod imenom: „Tiskarski i književni zavod“. Bila je to „brzotiskara“ iz glasovite tvornice makinah H. Losera u Beču. (Poslije Lukšića kuća je bila u vlasništvu zapovjednika kraljevske domobranske pukovnije Dragutina Schmarde“, a prema istraživanju Ive Otta nalazila se na gruntovnoj čestici br. 342. Godine 1917. braća Mavro i Ljudevit Fröhlich započinju na njezinom mjestu izgradnju svoje palače, za koju 12. studenog 1919. dobivaju uporabnu stambenu dozvolu.) Godine 1861. 20. listopada Abel Lukšić u novoj štampariji tiska prvi broj „Glasonoše“. Na naslovnoj stranici je obavijest: „uredništvo se nalazi u kući Abela Lukšića broj 343 u predgrađu, list izlazi srijedom i nedjeljom, rukopisi se ne vraćaju“, a malo desno ispod naziva lista piše: „SVAKO ZRNCE NA OLTARU RODA, NESTAJE BEZ SVOJEGA PLODA!“ Oglasom u „Glasonoši“ br. 7 od 10. studenog 1861. Lukšić preporuča svoju tiskaru ovim riječima: „……Govoreć ovdje o umjetnosti, razumievam napose tiskarstvo i slikarstvo, kao najplemenitije kćerke božanstvene te majke umjetnice, jer u ovih postignu um čovječanski najveću savršenost…. što drugi započeše i ja bih rad nastavio. Uslijed ote moje vruće želje podigao sam u ovom gradu sa velikom novčanom žrtvom tiskaru (prodao je Petru Lukšiću kuću u Riječkoj ul.) i voljan sam na polju narodne književnosti i novinarstva živo raditi, a osvjedočenje da je slika vrlo probitačno promicalo historije ….izdajem od proljetos slike glavitijih jugoslavenskih muževah. Konačno scienim da nemoram svoje sunarodnike uvjeravati da me jedino ljubav prema milomu narodu i domovini na ovaj kod nas toli mučan posao potaknu, da me ona vodi i na uztrajnost podbada. Nadam se indi da će svaki rodoljub uvaživ moju dobru volju usrećiti me svojom podporom te na koji godj način podupirati moj mladi zavod za tiskarske, umjetničke i književne proizvode. U to ime pomoz bog!“. Dušan Lopašić u „Slogi“ br. 30, 24. srpnja 1910. piše: „I došao je Ivan Trnski u Karlovac, i zamalo se opazilo da je prohujao nov život, istina počelo se vedriti i političko obzorje, ali je vrlo sumnjivo da li bi taj život bio tako jak i plodan da nije amo došao veliki naš pjesnik. Sve je nekako oživjelo i uzkipilo uz Ivana Trnskog koji je bio prava os, oko koje se sve kretalo u našemu gradu. Njegova je zasluga što je Abel Lukšić pokrenuo izdavanje „Glasonoše“, a nemanje i dr. Josip pl Vranyczany Dobrinović, gospodar Severina na Kupi, zatim gradski fizik Nikola Ivančević, podbilježnik Stjepko Ljuboje Lopašić (…) Trnski mu je bio faktičnim urednikom uz Fabkovića, i vidjelo se na prvi pogled da je poeta urednikom toga lista, na prvom mjestu gdje se obično koče kakvi dubokoumni uvodni članci „Glasonoša“ je donio pjesme.“ Trnski je počeo u Glasonoši objejodanjivati svoje slavne „Kriesnice“ („spjevane kao milošte dragoj nesudjenoj pod kojom držahu svi, da je to hrvatska književnica D. Jarnević, po kojima ga je narod prozvao imenom „Kriesničara“). Dragojla Jarnević u to vrijeme živi u Pribiću. Piše u svom „Dnevniku“ 12. siečnja 1862. da upravo čita u „Glasonoši“ da je Trnski premješten u Karlovac, „ruka mi uzdrktaše a srdce se uzkuca njekako čudnovato“. Posjetila je Trnskog u Karlovcu, koji „me primi blago i milo“, „takodjer sam bila kod Abela Lukšića urednika „Glasonoše“ koj me zamoli da mu što za njegov list napiši, što mu obrekoh (..), tu mi i učitelja Fabkovića predstavi; U svibnju 1862. (Pribić) kaže da je novelicu „Maricu - Margaretu“ ispravila i odnijela Lukšiću za njegovoga „Glasonošu“. „Znadem da me i tu nedopane novaca, ako nebi jedino da budem bezplatno list dobivala. Ta svi ovi novinari gledaju za sebe i svoj žep, a mi pisci da za njih pišemo naše časti radi“. („Marica – Margareta“ tiskana je u nastavcima u „Glasonoši“ od broja 30 - 13. travnja 1862. do broja 38; B.F.) Abel Lukšić je imao smisao za poslovanje i propagandu narodnog gospodarstva, list se nije stranački opredijelio, ali je donosio informacije o političkim kretanjima u zemlji i svijetu. Program lista ispisan je ovim riječima: „Napredak škola u duhu vremena, gojenje krasnog našeg materinskog jezika, težnja za usavršavanje glumljenja u narodnom jeziku… nadalje poboljšanje gospodarstva i svakog promicanja i usavršavanja narodnjeg“. Taj program je Glasonoša ostvarivao. Lukšić je okupio tadašnju kremu hrvatskih pjesnika i proznih pisaca: Ivan Trnski, August Šenoa, Medo Pucić, Josip Eugen Tomić, Petar Preradović, Mirko Bogović, Jovan Sundečić, Gjuro Deželić, Nikola Ivančević ….U „Glasonoši“ br. 8 od 1861. piše: „Naša knjižara izložit će na izložbi u Londonu viševrsnih svojih tiskarskih radnjah i dvije knjige, naročito „Pjesme Mede Pucića“ latinicom, a „Krvavu košulju“ Jovana Sundečića ćirilicom i prekrasno uvezane“. Lukšić u oglasniku navodi sve vrste tiskanica, kaže da se mogu tiskati „djela i manje prigodne stvari u svim jezicima i u svakom opsegu“. U vlastitoj je nakladi izdavao djela priznatih hrvatskih i srpskih pisaca. Najplodnije godine Lukšićeve tiskarske djelatnosti u Karlovcu bile su 1862. i 1863. Godine 1862. Lukšić sa zadovoljstvom konstatira da se Glasonoša „čita ne samo za bogatim stolom velmožah i gradjanah, već ujedno u priprostoj kućici seljaka našega.“ List je izlazio gotovo pet godina. Zadnji karlovački broj 39 izdan je 25. rujna 1864. kada Lukšić seli u Beč, gdje nastavlja izdavanjem Glasonoše do 31. XII 1865. (izlazio je u Beču još 13 mjeseci, dva puta tjedno) Jedan od razloga za odlazak u Beč u rujnu 1864. osim „obiteljskih odnošajah“, kako je sam rekao, slaba je prodaja lista a iz pisma bana Šokčevića 27. I. 1864. i neke političke okolnosti. Tiskaru u Karlovcu ostavio je „pod odgovornom upravom Dragutina Kostinčera te ju „preporučuje obćinstvu za svakovrsne radnje“. Još godine 1866. Kostinčer tiska u Lukšićevoj tiskari tri broja „Karlovačkog viestnika“ Ljudevita Tomšića (izlazio od 2. siječnja do 26. lipnja 1861., sa duljim prekidom tek 1866.), a istom godinom označena je knjižica „Spomenik tristogodišnjice svetkovine junačtva Nikole grofa Šubića Zrinjskoga bana hrvatskoga“ proslavljeno u Karlovcu 8. i 9. rujna 1866. U bečkom 1. broju 1864. Lukšić se tuži da su troškovi sloga i tiska dva puta veći nego u Karlovcu. Godine 1865. smanjuje se broj pretplatnika, pa je to prisililo Lukšića da 30. XII. 1865. u Glasonoši piše: „Teškim srdcem obustavljam ovim brojem daljnje izdavanje Glasonoše…. Nu u mojih je rukah drugo ugodnije sredstvo, da hrvatskom imenu osvjetlam lice…njemačkim jezikom izlazeći list „Slavische Blätter“ (Slavenski listovi). Poziva Hrvate da ga podupiru. (U „bečkom“ razdoblju Lukšić je pozvao Augusta Šenou, koji je tada bio u Pragu, da u Beču od maja 1865. djeluje kao autor i urednik Glasonoše a i drugog Lukšićevog lista „Slavische Blätter“. Osim nekih pjesama Šenoa je u Glasonoši objavio svoju priču „Turopoljski top“ i prijevod Racinove „Fedre“). Nakon godine 1866. nije zabilježeno niti jedno izdanje iz Lukšićeve karlovačke tiskare koju je na kraju kupio Dragutin (Karlo) Bokau i prenio u Zagreb. Do osnivanja tiskare Dragutina Hauptfelda 1887. jedina tiskara u Karlovcu bila je Prettnerova. (Biserka Fabac)