Uglovnica Strossmayerov trg – Ulica Pavleka Miškine 1 podignuta je na mjestu zgrada koje su 1770. upisane kao Szinslin stan (br. 233) i kuća Josipa Babića (br. 234). Nalazila se uz bedeme kraj glavnih gradskih vrata. Dvokatnicu sa mansardom izgradio je srednom 19. st. trgovac Matija Resman (brat Petra Resmana iz Radićeve 2). Njegova kći Elvira udala se za Antuna Jordana, karlovačkog gradonačelnika 1886. - 1889., veleposjednika i jednog od najboljih hrvatskih šahista 19. st. U knjižnici gospodina Jordana pronađen je zapis šahovske partije koju je odigrao sa susjedom Ivanom Novotnyem. Taj se zapis smatra najstarijom zabilježenom šahovskom partijom u Hrvata. U Beču je 1862. godine odigrao dvije partije s prvakom svijeta W. Steinitzom 1:1. Dao je 500 forinti za izgradnju „Zorin - doma“. Elvira je svog supruga nadživjela tridesetak godina (umrla je 1925.). Svoju imovinu ostavila je Uboškoj zakladi grada Karlovca, a vrijedan namještaj, zlatnina i srebrnina prodani su na javnoj dražbi. Kratka ulica od šanca do trga 1936. godine prozvana je Elvirinim imenom (do tada bezimena). U kući je od 1850. do 1895. bila trgovina tekstilom Mije Bobena. Bio je vrlo ugledan karlovački građanin koji je vodio mnoga društva. Kao predsjednik Narodne čitaonice 1863. godine pozdravio je biskupa Strossmayera pri njegovu dolasku u Karlovac. Bio je član Društva za poljepšanje grada, prisjednik Sirotinjskog ureda pri gradskom magistratu, ravnatelj Karlovačke pomoćnice. Njegova kći Leonija, rođena 1857. sa navršenih sedamnaest godina udaje se za ravnatelja Dohodarstvene komore „Thurn und Taxisa“ Johanna Brückla, koji talentiranu mladu ženu, odvodi u Beč na usavršavanje glasa i pjevačke tehnike, gdje je završila konzervatorij. Leonija je često kao četrnaestogodišnja solistica nastupala na dobrotvornim priredbama i koncertima koje je organiziralo pjevačko društvo „Zora“, a poduku je dobivala od skladatelja i glazbenog pedagoga, Čeha, Otona Hauske. Prve solističke nastupe imala je na podiju Narodne čitaonice. U Narodnoj čitaonici bio je organiziran svečani koncert prigodom otvorenja novog željeznog mosta preko Kupe 1885. g., na kojem je izvedena skoro cijela opera „Nikola Šubić Zrinjski“ sa članovima Zagrebačke opere a Leonija je otpjevala dvije ženske uloge. I tako su se nizali brojni nastupi u prepunim dvoranama Beča, Bratislave, Praga, Magdeburga, Münchena, dok se jedne listopadne večeri 1893. Johan Brückl nije vratio s inspekcijskog puta i već sutradan umro od uremije. Taj gubitak značio je prekretnicu u njezinu životu, a pjevački dar oslonac. Nakon nekog vremena odlazi u Beč na još malo usavršavanja u pjevanju, ali se i u Zagrebu stvari mijenjaju na bolje. Novi intendant zagrebačkog kazališta nudi Leoniji angažman u Starom teatru na Gornjem gradu pa 9. veljače 1894. Leonija ima svoj debi, započevši eru vagnerijanske opere na zagrebačkoj sceni. Svečano otvorenje novog hrvatskog kazališta 14. listopada 1895. upriličeno je operom „Nikola Šubić Zrinjski“,došao je i austrijski car Franjo Josip, a Leonija je pjevala ulogu Eve. Poslije toga ona konačno prihvaća angažman u kazalištu i dovodi u Zagreb svog starog oca Miju Bobena, koji je već prije trgovinu prodao Slavniću i Filipoviću. Karlovčani su se 4. travnja 1895. cvijećem i darovima na dostojan način oprostili od svoje sugrađanke, a „zoraši“ su priredili oproštajni koncert. Zatim se opet nižu gostovanja u Beču, Bratislavi i drugim gradovima, ali se Leonija sa svakog gostovanja vraća u svoje zagrebačko kazalište. Kako pod novom upravom zagrebačke Opere dolazi do štednje i smanjenja plaće, koja se trebala u biti odnositi samo na Leoniju, uvrijeđena podnosi ostavku. Zatim se ponovo vraća, ali na kraju nezadovoljna ugovorom, po drugi put zatvara vrata Opere. Radi do 1920. u Glazbenom zavodu kao pjevačka pedagoginja. Umjesto mirovine željeli su joj dati otpremninu od tisuću kruna. Obišla je mnoga vrata dok je izborila svoju mirovinu. Umrla je zaboravljena od gotovo svih, pa i svojih sugrađana koji su joj nadjenuli epitet „karlovački slavuj“, ali je na „Zorin domu“ 17. kolovoza 1927. bio izvješen crni barjak. Resmanovu dvokatnicu 1926. godine kupuje Stjepan Ban, trgovac gotovim odijelima. On i njegova supruga Katica Ban 26. XI. 1929. mole „Slavno Gradsko poglavarstvo za izdanje gradjevne dozvole za novogradnju dvokatne stambene zgrade na k. č. 273 / 3 p. o. Karlovac uz našu kuću na Stross. trgu 1.“ Ali već 28. marta 1930. predaje molbu gradskom gradjevnom uredu: „…molim naslov da me ne sili na izgradnju, a to s toga što taj ogromni trošak uz troškove novogradnje u isti čas podnijeti ne mogu, već molim termin odgode od pet godina.“ Izgradnja se nije dogodila ni slijedećih pet godina, jer 26 aprila 1935. spis 6880 / 35 kaže: „Ove godine istječe mi podijeljeni rok do kojeg imadem na dodijeljenom mi zemljištu na Bastionu kraj moje kuće na Stross. trgu 1 sagraditi odgovarajuću zgradu. Pošto uslied silne krize, koja općenito vlada nisam bio u stanju rečenu zgradu do danas izvesti, te ovime uljudno molim naslov da mi rok za izgradnju za godinu dana produlji, dočim bi kod naslova nalazeća se jamčevina u iznosu od 20.000 Din ostala i nadalje u tu svrhu. Bilježim se sa veleštovanjem, Stjepan Ban.“ Napokon 9. jula 1938. Katarina i Stjepan Ban dobivaju uporabnu dozvolu za novoizgrađenu dvokatnu zidanu stambenu kuću na k. č. 273 / 3 k. o. Karlovac, ali uz uvjet da „molitelji imaju u roku od pet godina izgraditi do sada neizgradjen dio zemljišta tj. dograditi na postojeću kuću broj 1 u Jordanovoj ulici u produženju ulične fronte susjedne kuće broj 3 daljnji dio manjkajućeg trakta (inače propada položena jamčevina u iznosu od 10.000 din u korist gradske općine). Navedena stambeno poslovna dvokatnica danas nosi kućni broj Pavleka Miškine 2. Kuća u ulici Pavleka Miškine 1, s početka priče, uvijek je bila u stambeno trgovačkoj funkciji. Danas je u prizemlju caffe bar „Indeks“. (Biserka Fabac)