Gradska vijećnica Karlovac prije nadogradnje - prije 1904. godine. Nekadašnju stariju i manju zgradu magistrata orijentiranu prema Strossmayerovom trgu i veću a mlađu orijentiranu prema Vijećničkoj ulici spojio je u jedinstvenu jednokatnu uglovnicu baroknog stila graditelj koji je putem natječaja došao u Karlovac 1773., Čeh Josip Stiller. Poginuo je 1804. nesretnim slučajem na Mrežnici a sahranjen je na tadašnjem groblju uz kapelicu Sv. Florijana, na kraju današnje Draškovićeve ulice. Kad je za gradonačelnika 1903. izabran sin graničara i seljaka, dr. Ivan Banjavčić, kojeg se radi pripajanja općina Banija, Švarča i Rakovac gradu, gradnje hidrocentrale u Ozlju, izgradnje klaonice i mnogih drugih projekata u gradu može smatrati osnivačem suvremenog Karlovca, dolazi do potrebe proširenja gradske vijećnice. Zagrebački arhitekt Janko Holjac 1904. nadograđuje jedan kat, nestaje mansardno krovište i barokni ulaz a zgrada dobiva izgled secesijske gradnje. Gradonačelnik Banjavčić proveo je u toj zgradi veći dio svog karlovačkog političko – upravnog života (bio je gradski zastupnik, podnačelnik i gradonačelnik). U zgradi je bio smješten zdravstveni ured, tržni nadzornik, veterinar, arhiv, gradski mjernik. Vatrogasci su ovdje, do izgradnje Vatrogasnog doma 1911., imali svoje spremište. Povijesni događaj koji spominje R. Radovinović u svojoj knjizi „Stari Karlovac ulice kuće ljudi „ zbio se 13. 11. 1847. kad je Dragutin Kušlan „barun, fiškal i podbilježnik slobodnog i kraljevskog grada Karlovca“ napisao prvi zapisnik gradskog poglavarstva na hrvatskom jeziku. Kada je kasnije hrvatski jezik uveden u Sabor bilo je rečeno „po primjeru grada Karlovca“. Ja bih (da vas malo zabavim) spomenula događaj iz života Gradske vijećnice za vrijeme gradonačelnika Janka Štancera koji donosi „Svjetlo“ 3. siječnja 1884.: „Danas poslie podne u tri sata bit će javna sjednica.“ Tako ste mogli čitati na zidu gradske vijećnice (sjednice Gradskog zastupstva oduvijek su s galerije Vijećnice mogli pratiti građani). „I sbilja se požurio gdjekoji gradski otac, da se odazove načelnikovu pozivu. Nu uzalud njihova točnost, kad si jedva u ¾ 5 mogao nabrojiti cielih devet zastupnika. Da vam je sada bilo vidjeti skakanje pandura. Bježali su po gradu, najviše u kavane, kao u lovu na zečeve. Nema ih dovoljan broj, nemože se držati sjednice. Dolećeli panduri sa sviju strana. Prvi izvješćuje, da će g. zastupnik odmah doći; drugi, da je g. zastupnik mislio, da se može i bez njega viećati; treći se sav usopio, pak „pokorno javlja“ da je g. zastupnik zabavljen u kavani vragometnim poslom kartanja, te da će doći kad – kad svrši igru. (a kako ga nije dosada, valjda da se jošte karta). G. načelnik neka bude u takvom slučaju uz zakon, pa neka kazni, koji nedodju. K tomu je to maltretacija i sekatura za one, koji dodju u tri sata, čekat dva sata, a najposlije u tako kratko vrieme nemože se najboljom voljom riešit 30 predmeta pravedno i sviestno. Kako vidite bilo je poreni i poteci, te napokon pomoćju božjom i pandura mogao je g. načelnik u 5 satih u prisutnosti 11 zastupnika otvoriti sjednicu.“ U gradskoj vijećnici dogodio se požar 1907. g. koji je uništio dragocjenu dokumentaciju: gradske spise od 1894. – 1905., zaključke gradskih skupština od kraja 18. st. sve do 1905. i vrijedne predmete skupljene za osnivanje gradskog muzeja. Njezino sjedište nalazi se na današnjoj poziciji od početka civilne uprave 1778. g. (Biserka Fabac)