„Sloga“ 17. travnja 1910. javlja da se demolira nekadašnja gostionica Kolačevićke „Veseli Hrvat“, a njezin sadašnji posjednik g. Goldar će na istom mjestu podignuti modernu jednokatnicu. „Demoliranjem napomenute sgrade izčeznuti će sa površine jedno lokalno – historičko mjesto, gdje su se pred mnogo godina sastajali mnogi karlovački purgari, koji su uz dobru kapljicu i tečno jelo onako po domaći pravili svoje karlovačke šale, pa je tu pala mnoga dobra dosjetka. Svaki petak bila je gostiona Kolačevićke stjecište trgovaca iz naše okolice, pa je i pokojni Pitlik više puta po koju sgodnu odpjevao pod pratnjom svoje svim starijim Karlovčanom još poznate harfe. Novogradnju izvesti će domaći poduzetnik g. Lavoslav Bareis, koji je već više gradnja u našem gradu izveo na zadovoljstvo dotičnih vlasnika.“ (Prema knjizi R. Radovinovića „Stari Karlovac ulice kuće ljudi“, J. Godlar je 1902. g. bio vlasnik stare kuće, a izgradnja nove zaopčeta je 1910., što sam saznala i iz zapisnika sjednice kombinovanog pravno – političkog i gospodarskog odbora 17 / 5 1910. g. U čl. 61 „Josip Godlar krčmar na Baniji moli da bude oprošten od plateža mostovine za onu zemlju koju vozi iz Dubovca za gradnju svoje nove kuće“. Molba gospodina Godlara je usvojena.
Gospodin Josip Godlar bio je bivši austrougarski kaplar i veseli Slovenac, koji je došao iz Štajerske u Karlovac i nastavio tradiciju gostionice. Kasnije je to bilo prenoćište, „poput malog hotela na Baniji“ i dalje pod imenom „K veselom Hrvatu“. „Došao je u hrvatski grad i kao došljak to poštivao.“ Volio je glazbu iznad svega. „Kad bi se u gostionici zadržala grupa glazbenika Roma, razdragao bi se, častio sve goste dan i noć, možda i više, dok bi oni pjevali i svirali i tako udarao temelje svom budućem bankrotu.“ Nakon razdoblja dobrog poslovanja i smrti supruge, financijski je propao negdje prije Drugog svjetskog rata. Bio je suviše otvorena srca, vjerovao je u davno zaboravljeni kodeks poštenja, držao do riječi, pa su ga varali gotovo svi sa kojima je poslovao. Ženio se dva puta. Poslije smrti svoje prve žene oženio se Julijanom (Slavom) Vuksan, bakom gđe. Jele Godlar Brešan i prabakom gosp. Borka Sarajčića. Gospođa Julijana preuzela je brigu o njegovoj djeci iz prvog braka, o djeci njegova pokojnog brata (među njima i za „milu tetu Julku“) i rodila šestero ili sedmero djece od kojih su ostali živi i odrasli: Josip r. 1908., najstariji među djecom iz drugog braka – otac gđe Jele Godlar Brešan, Paula, Antun i Marija (Micika) - Mika Sarajčić, majka g. Borka Sarajčića koji danas živi u Zemunu.
Josip Godlar ml. oženio je Frideriku (Miločku od milja) i doveo ju k svojoj obitelji u Karlovac na Baniju, „ulicu u kojoj su stanovali, kao svoje boštvo. Ona se pojavila i sama nježnost i vedrina zasjala je u njihovoj kući. U prvi čas činili su im se još grublji domaći duhovi jedne gostionice i prenočišta kamo su dolazili bogati seljaci i gdje su se po dvorištu grubo dovikivali kočijaši, te su njihovi pijani glasovi odjekivali na sajamske dane. Konji su uzbuđeno rzali a sijeno intenzivno mirisalo dok je konjski izmet vonjao na selo. Ali kako je ona sve u obitelji našeg Tate unaprijed voljela, sav taj grubi okvir odjednom je kroz njeno viđenje dobio plemenitu patinu i njihova se zabrinutost rasplinula. Svak od njih želio je da se sačuva njena tiha vedrina. Ona nas grije, slutili su oni jer ona je darivala ne tražeći ništa zauzvrat i znala je spontano primati, toliko je ljubavi imala za sve. Našla se u velikoj bučnoj obitelji među braćom i sestrama našeg oca, a to se njoj, jedinici u oca činilo pravo otkriće. Nikad dotad nije doživjela toliko raznolike ljubavi na okupu.“
Ali sa Drugim svjetskim ratom počinje i nesreća obitelji Godlar. Josip Godlar ml. i supruga mu Friderika, bili su profesori hrvatskog jezika u Slavonskom Brodu i već roditelji triju djevojčica, kad je u ljeto 1941. Josip uhićen u Zagrebu, poslan u Jasenovac, pa u Staru Gradišku, gdje je zimi 1941. / 42. ubijen.
Njegov otac, Josip Godlar st. bio je „već u svom staračkom svijetu, nije mogao pojmiti da su njegovog najdražeg sina Pepu uhapsili. Znao je tada reći s povišenim tonom: „Nekad su v rešt išli šufti, a danas šufti zatvaraju poštene ljude! Nisu mu tada još mogli reći da su ti šufti njegovog dječaka ubili i kako. Volio ga je previše.“
Gospođa Friderika Godlar je u ljeto 1942. provela neko vrijeme u karlovačkom zatvoru, a onda je prebačena u ženski logor u St. Gradiški. Brigu o djevojčicama preuzeo je stric Janko, Josipov brat iz očevog prvog braka. Imao je malu kućicu ispod dubovačkog brda. Otac Josip st. kupio mu je rabljeni automobil pa je radio kao taxi – šofer. Bio je bezbrižni šaljiviđija i pravi karlovački zafrkant, ali brižan. „Po svršetku rata partizani su mu rekvirirali automobil, netko mu je na brzinu napisao potvrdu. Nekome nije bilo jasno da je stricu Janku automobil bio kao zemljoradniku polje, a zanatliji njegov alat“. Zaposlio se kao vozač starog rasklimanog autobusa na kratkim relacijama.
„Deda stari“ (kako ga od milja zove gđa. Jela, op. B. F.) tvrdoglavo i ljutito bi sjedio u malom dvorištu stričeve kućice kad bi bilo bombardiranje, čvrsto objema rukama naslanjajući se na svoj štap. Nije nipošto htio ići s nama u sklonište“. Gospodin Godlar je u poznijim godinama imao duge, guste, sijede brkove koje je s vremena na vrijeme zamišljeno gladio. Po svršetku rata jedan za drugim dolazili su u partizanskim uniformama djed Mauricije ( Miločkin otac), teta Micika i teta Paula. Negdje sredinom ljeta pojavila se i majka Friderika, odjevena u svijetlo – sivi kostim koji su joj šivale krojačice iz jedne partizanske jedinice. U kolovozu 1945. radila je u Ministarsrvu prosvjete u Zagrebu kao referent za dječje i đačke domove. Sa svojim djevojčicama smjestila se u Zagrebu kod tete Micike i njenog supruga. „Njima su bili dodijelili stan, jedan od onih ispražnjenih u kojima su stanovali ustaški funkcioneri za vrijeme rata, pošto su Židove poslali u logore“. Friderika nije dobila stan, „prazne stanove nastanili su prvi povratnici iz partizana. Ona se vratila prekasno. Nije insistirala, čekala je da po nekom pravednom redu i nas smjeste“, piše gđa Jela.
Kuća Josipa Godlera st. je poslije rata nacionalizirana. U njoj se nalazi ustanova socijalne skrbi za odgoj i resocijalizaciju djece i mladeži sa smetnjama u emocionalnom i psihosocijalnom razvoju osnovana 1957., od 2001. pod imenom „Dom za odgoj djece i mladeži“. U Državnom arhivu grada Karlovca (Gradjevni odjel) našla sam samo jedan dokument povezan sa Banijom 14 (nekad 16) pod brojem 15302 / 31 od 28. kolovoza 1931. Odnosi se na izradu kućne kanalizacije sa priključkom na gradsku mrežu (gradjevno poduzetništvo Lavoslav Bareis).
(izvor „Limenke i ciklame“ , 1992., Jela Godlar, udata za knjiženvika Ivu Brešana) - pripremila Biserka Fabac