O prenamjeni dijela podrumskog prostora stambenih zgrada, praonica i sušionica rublja - u klaonice, kako bi se što jeftinije došlo do svinjetine, osobito od kraja 1950-ih kad se počelo masovnije koristiti veš-mašine, čitajte u tekstu iz knjige Milana Jakšića ODRASTANJE U KARLOVCU.
Sušenje mesa bilo je povjereno seljacima s Jelse, Vučjaka, Zadobarja, Stativa... Veza s tom vrstom usluge obično su bili mljekarice ili mljekari iz tih sela, svako jutro dio naše obitelji. Častili smo ih kavom i rakijom. Oni nam, kad bismo ih posjetili, uzvratili groždjem s brajdi, vrganjima, svježe ubranim kupinama i divljim jagodama.
TATA, TATA, VIDI PRASE
Napisao Milan Jakšić
U vrijeme svinjokolje naši bi očevi otišli na Turanj, naselje južno od Karlovca, na stočni sajam i kupili svinju. Potom bi ta domaća životinja, seljačkim kolima s konjskom zapregom, stigla pred zgradu, a cijelo stubište, staro i mlado, solidarno se postavivši jedni prema drugima, prase doslovno uguralo u podrum, što nije bilo nimalo lako jer se u pravilu radilo o mrcini od 200 kilograma, kako se ne bi moralo svaki čas ići u mesnicu.
Mesar bi svoj posao odradio u praonici/sušionici rublja pošto ga s vremenom tamo više nitko nije prao niti sušio. Bile su to klaonice, a ne sušionice. Tko bi zaklao svinju obavezno bio prvom susjedu donio zdjelicu čvaraka, kremenadle, šnicle… Sušenje mesa bilo je povjereno seljacima s Jelse, Vučjaka, Zadobarja, Stativa... Veza s tom vrstom usluge obično su bili mljekarice ili mljekari iz tih sela, svako jutro dio naše obitelji, s obzirom na to da su ih naši roditelji, kad bi donijeli bocu mlijeka, častili kavom i rakijom.
Posjetivši ih u njihovim selima uvijek bismo im ponešto, pažnje radi, donijeli, opet je to obično bila kava ili rakija, a oni su nam uzvraćali košaricom grožđa s brajde, vrganjima, svježe ubranim kupinama i divljim jagodama. Danas ljudi u nekim dijelovima grada kukaju kako ih rano ujutro, u šest sati, bude crkvena zvona, čak bi i moj unuk kao trogodišnjak znao reći, „Zvoni cikva“ kada i ne zvoni, valjda čuvši to od starijih, a cika svinja ljudima je parala uši već u pet ujutro. Bila je to dobro uigrana i brzo obavljena pripremno-prehrambena shema, pa je stanovnicima karlovačkih kvartova, u takvim situacijama, trebalo samo malo strpljenja da bi se vratili gradskom životu.
Jednom nam je u posjet došao susjed mog ujaka iz Like s molbom da mu pomognemo kupiti prase, i to mlađe, da ga dohrani jer nikada prije nije bio na Turnju. Obavili smo to brzo, na način uobičajen za takvu priliku, i sutradan ujutro ga strpali na kolica s dva velika kotača susjeda Rožića, koji je imao uređenu sobicu u podrumu, te živio od prijevozničke djelatnosti na ručni pogon.
Prase je imalo oko 70 kilograma pa ga je nas nekolicina iz zgrade, zajedno s njegovim novim vlasnikom, relativno lako smjestila u sanduk obložen dva do tri centimetra međusobno razmaknutim drvenim letvicama. Nagnuli smo dvokolicu jednom stranom prema dolje i prase uz kosinu, uhvativši ga sa svih strana, ugurali u sanduk. Smatrali smo da ga unutra ne treba vezati, što je bila naša umalo fatalna pogreška.
U pratnji teretu na putu do željezničke stanice bili smo moj otac i ja, zatim Rožić i gost iz Like. Zajedno s Rožićem vukao sam dvokolicu, a gurali su je moj stari i susjed mog ujaka. Išlo je to dobro sve dok nismo došli do željezničkog mosta čiji je pješački dio bio tako uzak da se pored dvokolice, s nijedne njezine strane, za vrijeme prijelaza preko Kupe, nije moglo proći. Nas dvojica s čela ove transportne misije često smo se osvrtali da vidimo kako prase podnosi našu zajedničku avanturu, a moj otac i moj i njegov zemljak, guravši dvokolicu, zurili su u vrhove svojih cipela kako bi što bolje napeli svoj zgureni položaj.
Vukući i gurajući kolica prilično smo lipsali, pogotovo Rožić jer je imao astmu, a i već više od 60 godina života. Jedva nekako stigavši do sredine mosta, umalo se ne zaletismo u stariju ženu, okruglu kao bundevu i s velikom košarom na glavi. Rožić podigne pogled prema njoj i zadihan gotovo do izdisaja promuklo zagrmi:
„Šta je, baba?! Šta si navrla?! 'Ajde... Vraćaj se od kuda si došla!“
„Kaj si kaavalir, svaaka ti čast! Sramota! Fuj!“, uzvratila mu je, okrenula se i balansirajući, kao da hoda po žici, uputila natrag.
Nismo dalje prošli ni deset metara kad prase poče roktati, a onda skvičati, pa se ritati i tijelom udarati u letvice od kojih je nekoliko njih na desnoj strani sanduka, dakle, prema Kupi, puklo snagom petarde. Stadosmo i zaprepašteno primijetismo kako nasuprot pokidanoj strani sanduka, na zaštitnoj žičanoj ogradi, zjapi ogromna rupa. Osjetivši valjda da se na toj strani otvorio prolaz, prase ponovo krenu u tom smjeru kako bi pokidalo preostale letvice i tako lakše pobjeglo na slobodu.
Rožić i ja, pošto smo odmah shvatili da se između praseta i Kupe nalazi još jedino rupa na žičanoj ogradi, munjevito povukosmo dvokolicu prema naprijed, a moj otac i Ličanin iz našeg sela to istovremeno napraviše guranjem. Tako da smo neobazrivu životinju od veoma neizvjesnog plivanja, jer Kupa je bila jako nabu jala, spasili u desetinki sekunde, da bi se onda ona, valjda iznenađena naglim prelaskom iz perspektive „rupa na žici“ u perspektivu „žica bez rupe“, tako ukopala na mjestu kao da ju je netko zakucao za pod sanduka.
Umorni, jedva smo nekako stigli na stanicu, te zamolivši dvojicu mladih željezničara da nam pomognu prase ubaciti u teretni vagon, odlučili iskrcavanje tereta izvesti jednakom tehnikom kao ukrcavanje, samo umjesto odozdo prema gore, odozgo prema dolje, ali dvojica snažnih momaka u željezničkim uniformama nas zaskočiše. Svaki s jedne strane rukama je zgrabio sanduk podignuvši ga ne samo s namjerom da ga spuste izvan dvokolice već i što bliže vagonu u koji je trebao biti ukrcan.
Na trenutak nam nije bio jasan taj njihov potez. Čemu toliko nepotrebnog naprezanja? Shvatili smo što se dogadja slučajno uhvativši njihove umilne poglede kako se izmjenjuju s pogledima dviju djevojaka koje su trud kršnih momaka pratile zagonetnim smiješkom, preko prsa prekriženim rukama i vragoljastom vrtnjom svojim guzičicama. Digoše oni tako sanduk, onako ga pomalo teatralno ponesoše u stranu, njegovo dno uz prasak propade, a prase tresnu na beton.
“Tata, tata, vidi prase”, uvijek rado povežem ovo iskustvo sa scenom iz kultnog filma “Ko to tamo peva”.
Nastade jurnjava, a vlak samo što nije krenuo. Naš gost iz Like, jedan željezničar i ja stigosmo prasetu sprijeda, a moj otac, naš susjed Rožić i drugi željezničar uhvatiše ga straga u poluokruženje, vojnom terminologijom reklo bi se potkovicu. Stežući obruč oko njega ostavili smo mu samo malo slobodnog prostora za bijeg prema zidu zgrade stanice. Cilj nam je bio pritisnuti ga na zid i onda ščepati, ali baš kad smo bili nadomak takvom zahvatu prase je jurnulo prema nama srušivši jednog željezničara i odmaglivši stotinu metara dalje do željezničkog restorana.
Prometnik samo što nije digao palicu sa znakom za polazak vlaka. Tek tada primijetismo da su obje djevojke već nešto ranije otišle do tog dijela perona i kad im se prase pridružilo jedna od njih ponudila mu je nešto iz cekera. Bili su to keksi zalijevani vodom iz bočice u plitkom udubljenju na betonu. I dok je prase halapljivo jelo, druga ga je djevojka milovala po glavi i rukom nas pozvala da dođemo. Taman htjedosmo krenuti kadli jedan željezničar izađe iz vagona za poštu i pakete, rukom nam pokaza da ostane mo tamo gdje jesmo i umjesto nas uputi se prema restoranu.
U ruci je držao konopac vezujući njime prase oko vrata, a djevojka, koja ga je hranila, hodajući unatrag, jednom je rukom na dlan svoje druge ruke stavljala preostale kekse i nastavila hraniti prase sve dok njih dvoje, lukavo odobrovoljivši životinju, s njom ne stigoše do teretnog vagona. Dvojica mladih željezničara u tom trenutku, pomalo postiđeni, počešaše se iza uha, a moj otac, kako bi im olakšao situaciju, dade im nekoliko novčanica da djevojke počaste pićem.
