Napisao: Danko Plevnik; fotografije Sonja Carter i Danijel Jurković
Prvi neslužbeni karlovački disko-klub u Ilibašićevoj kući, u Haulikovoj 11. Poluslužbeno, klub obožavatelja belgijskog pjevača šansona Salvatorea Adamoa. Glavni pokretač bio je njegov doživotni fan i vršnjak iz 1943. Baja sa svojim pločama. Repertoar je povećavao Vlado Križnik koji bi nam slao najnovije francuske hitove. Nakon nekoliko godina rada u Francuskoj, vratio se praznih džepova, ali koferom punih singlica. Poslije smo svi donosili svoje ploče da bismo proširivali i nametali svoj ukus. Bili smo potpuno prozapadno orijentirani i vjerovatno se u Adamu nikad nije pustila pjesma domaćeg pjevača.
Kultne pjesme iz tog vremena bile su Adamov svjetski hit „Tombe la neige“ (Pada snijeg) i „A chi“ (A tko) Fausta Lealija. Slušalo se Jacquesa Dutronca, Johnyja Hollidaya, Charlesa Aznavoura, Gilberta Becauda, Edith Piaf, Jacquesa Brela, Milvu i Minu, Sergia Endriga, Adriana Calentana, Lucija Batistu, Luigija Tenca, Lucija Dallu, Claudija Baglionija, Gina Paolija.... i obavezno pratio festival u San Remu.
Đoksa je upotpunjavao ponudu s Beatlesima, a onda su na red došli Rolling Stonesi, Doorsi, Emerson, lake and Palmersi, Blood, Sweat &Tearsi, Led Zeppelini, Santana, John Mayall... Čim bismo nakon teške receptivne muke prihvatili te preglasne kamenjare Rolling Stonse, Miki bi otkrio još glasnije Kingse, a čim bismo prihvatili Kingse, burgijao bi s nekim još avangardnijim sastavom, tako da je do raspada Adamo kluba moralo doći prije ili kasnije zbog glazbenog sraza „belkantista“, sklonih autorskoj šansoni (Baja, Pleva) i „rockera“, odanih gitarističkim bendovima (Đoksa, Miki).
Sve se to odigravalo u prostorijama mjesne zajednice, tada se govorilo rajon, Zvjezda gdje su Baba Markova i ostali zainteresirani gledali televiziju. Tonta Martinjak ju je po potrebi brzo onesposobio, vadeći iz nje lampu, pa smo ih odučili od dolazaka na dnevnik i radi plesa za njima brzo sklanjali preklopne drvene fotelje. Ne bismo nikad ušli u tu kombinaciju da Đoksina mama Katica nije bila „zvjerka“ u mjesnoj zajednici s jedne strane, dok je s druge strane to potpomagala nova politika SSRN-a da se mladima otvore vrata političkih zajednica i na takav način. Sličnih čaga bilo je i po drugim mjesnim zajednicama, ali ne u toj mjeri kao u Haulikovoj, gdje smo nadišli takvu dirigiranu unutarrajonsku funkciju.
Stipa je prodavao karte, pazeći da ih ne naplati braći Pibernik s Banije ili kojim drugim štemerima. Tučnjava nije bilo, jedino je na opće iznenađenje Vlado Benko isprašio Badžu. „Vodstvo“ su činili Mišo Baić, negov brat Ivica, Đoksa, Pleva, Miki, a „potporni“ su članovi bili Mišo Uzelac, Žika, Smiljka Drakulić, Božidar Boško Jurković, Mirica Morsan, sestra Tome Morsana, Darko i Tonta Martinjak, Šošta, Bižotova sestra Franka-Biba Hibler... U njemu su se povremeno održava le i probe Lilihipa, poslije Spoonsa, pri čemu bi se uvijek svađalo tko je kome od svirača ukrao pick-up, mikrofon ili prejako navio pojačalo.
Klub je otvoren s našim odlaskom u srednju školu 1965., ali nikad nije radio kao klub, budući da nije imao ni svoj statut ni pravila, već je bio prostor prilagođen za čagu od vremena do vremena, a to se vrijeme produžilo do 1971. jer smo tada u Adamu još slušali Tontine prijenosne komunikacije s vojnog manevra u strahu da nas kao „ruske špijune“ ne razotkriju iz obližnjih kasarni.
Zapravo to je bio naš dnevni i noćni boravak, gdje bismo se zadržavali po cijeli božji dan, gledali televiziju, sjedili na suncu, dogovarali plesove, vrtjeli se s onima koje su nas uzimale iole ozbiljno, a pošto je Baja otišao čak u Belgiju, u pravi „Klub ljubitelja Adamoa“, utvarali smo si i međunarodni imidž. Nakon njegovog povratka Ivica Trputec-Micek je napravio veliki poster s likom Adamoa i logo „Klub ljubitelja Adamoa“.
Raspao se na simboličan način, jaednako kako smo se u njega useljavali svojim pločama, tako smo se morali iseljavati. Raskusurivali smo se ritualnim razbijanjem zastarjelih hitova unutar i ispred mrtvog Adamo kluba, ugašenog istovremeno s partijskim liberalizmom, danas ruine koja kleči na koljenima.
Iz knjige Danka Plevnika „Moja povijest Karlovca“ (Adamo klub, str. 166 – 168)