Kuća Dragojle Jarnevićeve, Gajeva 18 – Jarnevićeva 2

Napisala: Biserka Fabac

Posljednja kuća na lijevoj strani, uglovnica Rešetarska  –  Zagrebačka (danas Gajeva 18 – Jarnevićeva 2),  nastala je nakon požara spajanjem dviju starijih gradnji. Prvi poznati vlasnik  iz 1803. godine je uvaženi trgovac željeznom robom i predstojnik krojačkog ceha Janko Jarnević  koji je sa suprugom Anom r. Mlinac imao  šestero djece: četiri kćerke i dva sina. Treća  kćer po redu, kasnije spisateljica i najpoznatija žena ilirskog i apsolutističkog vremena, Dragojla Karolina Jarnević  rodila se 4. siječnja 1812., u vrijeme Francuske vladavine u Karlovcu, kad je Ignjat Gyulay bio Hrvatko – dalmatinsko - slavonski ban i Josip Šporer maire grada. Dragojla je bila dijete koje majka nikada nije privinula na svoje grudi i koje nikada nije osjetilo toplinu majčine ljubavi. Zato je otac čija je briga bila „spolašno  gospodarstvo“: trgovina, vinograd i voćnjak udvostručio ljubav prema svojoj Karolini. Majka  se uz pomoć dvije sluškinje bavila kućanskim poslovima. Iako je radi nerodice 1814. – 1817. godine vladala velika glad oko Karlovca, a nevolju  povećalo i malaksanje  trgovačkog prometa, obitelj Jarnević je dobro živjela.  Posjedovala je još jednu kuću s vrtom i oranicom na Gazi, zemlju u Žorovici i vinograd u Draganiću.

Godine 1813. Francuzi napuštaju Karlovac , nastavlja se germanizacija  od strane  austrijske  vlasti. Dragojla odgajana u njemačkom duhu navršava  sedam godina a majka Ana 35, kad u svojoj šezdesetšestoj godini  umire otac i muž Janko Jarnević,  ostavlja iza sebe obitelj  materijalno dobro opskrbljenu, ali djeca ostaju  bez „snažnog hrasta“, „svakog štapa“ i „razumnog vođe“.

Dragojla je u srcu nosila uspomenu na oca. Slušajući od sugrađana o njegovu poštenju i vrlinama, čvrsto je odlučila slijediti njegov primjer i sačuvati časnu uspomenu. Po svršetku građanskog osnovnog obrazovanja i poduke privatnih učitelja u majčinoj kući, u nedostatku djevojačkih škola, s trinaestom godinom starosti prestaje njezino daljnje obrazovanje. Odlukom majke odlazi na  podučavanje udatoj sestri Ljuboslavi, „u istom sokaku četvrta kuća“  od njihove. Još za očeva života najstarija sestra Ljuboslava dobila je prema ondašnjem svjetonazoru najbolje moguće obrazovanje: izučila je ručni rad, kuhanje kod Francuskinje i glasovir, s očevim planom da kasnije podučava ostalu djecu.

Sestra Ljuboslava  i njezin suprug, varoški činovnik Peterle,  i nakon vjenčanja nastavljaju bezbrižan život, uz društvo i karte, a Dragojli „neminuše dani u tutanj“, nego kuhajući, šijući i čuvajući dijete. Naučila je svirati citru i često pjevala uz zvuke njezinih struna, a čitala je sve što bi joj došlo pod ruku.

Kad je sestri za redom umrlo  dvoje nejake djece, Dragojla se vraća u roditeljsku kuću, danju obavlja kućanske poslove, a noću u svojoj sobici pod krovom bdije i čita  Schillera, Goethe-a, Körner-a. i druge. Kao osamnaestogodišnja djevojka pod utjecajem cvatućeg evropskog romantizma piše prve stihove pod naslovom „Fantasie eines geguälten  Herzens“ (Fantazije mučenog srca).

Godine 1832. u večernjem društvu  koje se okupilo u dnevnom boravku Jarnevićeve kuće, izjavila je da namjerava pisati dnevnik, poslije čega joj  Franjo (Fridrih) Ugrin, Prettnerov knjigovezački kalfa i prvi prosac, sa željom da i on „znamenitu ulogu u njemu igra“ donosi  „omašnu knjigu“  praznih listova kojoj je „na zaklopcu izcifranim slovom natiskano: Tagebuch der Caroline Jarnević“ .

U tu hrpu listova Dragojla 1. siječnja 1833. počinje pisati dnevnik na njemačkom jeziku sve do 1840. – te godine. Uz preskupu „artiu, divit i pero“  rukopis  sadržava 1194 stranice  i  dostiže datum 10. studeni 1874. (Godine 1870. – te  do 1871. dio na njemačkom jeziku  Dragojla na mnogim mjestima krati i prevodi na hrvatski.) Integralni „Dnevnik“ godine 2000. za tisak je priredila spisateljica i znanstvenica gđa. Irena Lukšić.

Na 1194 stranice rukopisa Dragojla nam je ostavila čitav svoj život, sve svoje tuge, zdvajanja, sumnje, neobično zrele misli i kao posljedicu potpunog neispunjenja prirodne želje za ljubavlju,  svoju borbu sa tjelesnom strašću.

Na mnogim stranicama  Dnevnika nailazimo na uzdahe, tugu i suze, pratioce njenog života koji je nije štedio ni u kom pogledu. Sama je napisala: „Ja sam obikla čašu od radostih samo na usne doneti, a podnipošto se iz nje napiti“.

Slaba fizička konstitucija prati ju od najranijeg djetinjstva. Bolovala  je od slabosti mjehura, što je otkrila  u retrospektivnom dijelu „Dnevnika“, jer njezin je moto bio „čista i neokrinkana istina u svakom položaju života.“

Bolest  zbog koje je postala predmet izrugivanja i vlastite braće, ali i stav prema životu, umjetnosti i sudbonosni susret  u Grazu sa karizmatičnim pjesnikom Ivanom Trnskim odredit će ostatak njezina života. Od majke „proste i neizobražene udove, koja ništa nerazumie, nego sokaćenicu i ženski kućni poso“, kako je jednom ražalošćena napisala u dnevniku,  nije dobivala podršku ni razumijevanje.

Unatoč savjetima  liječnika da izlazi na svježi zrak, zabavlja se i da se uda pa će riješiti svoje fizičko i psihičko zdravlje, ona odbija  ponude za udaju, želi  osobu  iz romana koje je čitala, koja bi njezinu „dušu skroz pronikla“ i uz koju bi se „mogla radovati suncu i mjesecu“.

Poučena nevoljama i nevjerom u bračnim  životima susjeda i svojih bližnjih ona u dnevniku piše: „Čversto sam u sebi odlučila, da se u jaram braka skobčiti nedam, i da budem moj život sama i usamljena sprovodila. – Razmislila sam sva razmerja i položaje u koje bi mogla dospieti, čime bi moju samostalnost i nezavisnost nužno žertvovala, i razvidiela sam, da srietje u bračnom životu za mene bilo nebi (…). Sada sam sama svoja, nezavisna i slobodna; a to bi sve izgubila, pošto bi supruga imala…“.
Dnevnik joj nije služio samo da bi olakšala dušu. Svjesna da je poznata i izuzetna žena, prenapredna u stavovima i ponašanju, izvrgnuta govorkanjima i intrigama malogradske varoši devetnaestog stoljeća, želi da njezina životna nastojanja kasnije budu ispravno tumačena, ostavlja  zapečaćeni „Dnevnik“ u možebitnu humanu svrhu „Učiteljskoj zadruzi“.

Pišući dnvenik ona upoznaje, usavršava sebe i prikazuje važno povijesno razdoblje života u Hrvatskoj i izvan nje. Dragocijeni su detalji iz života malograđanskog i vojničkog Karlovca. Spominju se brojni suvremenici  s imenom i prezimenom, razni događaji kao: ilisrki pokret i revolucionarna 1848., doček bana Jelačića u Karlovcu, posjet cara Franje Josipa I., karlovačko  fašničko ludilo, požari, oluje i mnogi, mnogi drugi.

Treba svakako uzeti u obzir grubu činjenicu da je pisala noću, nakon dana ispunjenog šivanjem i kuhanjem, brigom za goli život i bez prilike da si priušti  vrijeme pisanja u trenutku nadahnuća.

Obitelj  Jarnević je u kući imala imala točionu i dućan,  iznajmljivala sobe, ali je u dvadesetak godina rastrošnog života gotovo osiromašila.

Dok je majka bila živa, prihod od prodaje imanja trošila je  na najstariju sestru, „ljubimicu Ljuboslavu“, kasnije na Veroniku koja se udala za Draškovića i tražila  svoj dio baštine. Zatim na sina Ognjeslava koji je izučio tiskariju  i slagariju  kod Prettnera i 1832. postao slobodan kalfa, ali je rastrošno živio, putovao po svijetu i vraćao se „gotovo bez gaća“ i na  brata Josipa koji je studirao za popa.
Dragojla i Mina (tri i pol godine mlađa sestra) po majčinoj su zapovijedi provodile  dane šivajući odjeću  sebi, braći i mušterijama. Mina se kao petnaestogodišnja djevojčica pod prisilom i plačući udala za Ivana Kristijana  koji posjedovao pivovaru na Dubovcu i  Rakovcu, ali se zbog njegove zločestoće i rastrošnosti vratila u obiteljsku kuću.

Godine 1835. majka prodaje kuću s vrtom, a  1837.  18. ožujka Dragojla plačući upisuje u Dnevnik: „ vinograd je u Draškovićevih ruku (muž sestre Veronike, op. B. F.) i sudbeno po pravilah zakonskih mu ključ uručen. Sve do jedine ove kuće, sva ostavština otčeva ode u tudje ruke i sve ubogija se osjećam.“

Uslijed  sve češćih neugodnih prizora između nje i majke i osjećaja  da ju više ništa ne veže za provincijski Karlovac, gdje  joj je sve dozlogrdilo i grad postao tijesan, ona odlučuje otići u svijet i usavršiti se u šivanju. U svibnju 1839. otputuje  u Graz  u kojem doživljava sudbinski preokret.

Zapošljava se kod jedne „maršandmode“, a zatim u „Gospodskoj“ ulici postaje švelja. Uz pomoć Ljudevita Šplajta, studenta filozofije, sina karlovačkog bačvara i zagovornika komunizma i republike (što ona nije mogla ni zamisliti)  u srpnju 1839. upoznaje  karizmatičnog preporodnog pjesnika Ivana Trnskog, nakon što je odgovorila na njegove stihove ispisane na papiriću zidina gradačkog Schlossberga: „Zdrav mi svaki bratac bio, Koj je godir roda moga, Kom je jezik ovaj mio, Koj me j' u njem razumio – Sva mu sreća došla od Boga!“ Odgovor: Ilirkinja 'e ovdi jedna, Koja jezik ovaj razmi, Premda ona tebe ne zna, Vendar joj je kruto drago, Da je našla ovdi reči, Koim serce svoje leči.“

Trnski ju svojim vatrenim domoljubljem ubrzo pridobije za Ilirski pokret,  nabavlja joj knjige i nagovara da uči hrvatski. Provode vrijeme zajedno, razmjenjuju dojmove i razmišljanja, čitaju Schillerove pjesme pa se Dragojli učinilo da joj se sudbina konačno osmjehnula jer je upoznala srodnu dušu.

Do kobnog susreta s Trnskim  odnarođena i ponijemčena  Dragojla, koju su u Karlovcu Vranić i Neralić hrvatski pozdravljali a ona im njemački odzdravljala, nagovarali je na „Danicu Ilirsku“ a ona nije imala volje za hrvatski  razgovor, odjednom postaje vatrena Ilirka  i još iste godine piše prvu pjesmu na hrvatskom „Želja za domovinom“ koju Trnski šalje Gaju za Danicu  gdje izlazi 3. kolovoza 1839.

(Ovdje treba napomenuti da se Dragojla rodila u gradu iz kojeg već dolaze aktivni preteče ilirizma: biskup Maksimilijan Vrhovac (ostavio za sobom 25 godina vođen „Diarium“), Josip Šipuš, Juraj Matija Šporer, Mijo Krešić i  Imbro Tkalac.)

Nakon Graca putuje u Trst i Veneciju gdje radi kao odgajateljica kod obitelji Sordau, jedne od najuglednijih u Mlecima. Nakon 16 mjeseci odsutnosti, na putu kući doživljava pravu oluju na Jadranskom moru koju  kasnije obrađuje u svojim najčitanijim spisateljskim djelima - pripovjetkama.

Njezin najveći spisateljski problem je zapravo hrvatski  (ilirski) jezik,  kojeg je usavršavala cijelog života. Sama priznaje „sprezanje glagolja nenauči se ja nikada“ i dok „sestra Mina najradije krčmari i mužima se odveć rado zabavlja.“, ona  se piše, briše, ispravlja i upisuje u Dnevnik da je Stanko Vraz tiskao knjigu u kojoj piše da  ona  „zločesto govori ilirski“.

Ustrajna i u stalnoj borbi za pretplatnike, okušala  se u svim književnim vrstama. Napisala je ukupno oko stotinjak pjesama, 12 je objavljeno  u Gajevoj „Danici“. Zatim 15 pripovjedaka - sve su izašle štampom, od toga tri u zasebnoj knjizi 1843. godine u vlastitoj nakladi kod Prettnera pod naslovom „Domorodne poviesti“. Pripovjetke su s početka romantične, u kasnijoj  fazi 1850. – ih  do 60. – ih realistične, govore o malogradskoj  i seoskoj  stvarnosti. Napisala je dvije drame: Veronika Desinićeva i Duvna, koje su joj vraćane na nadopunjavanje, dotjerivanje, popravljanje i na kraju se zagubile, tako da danas nije sačuvana niti jedna. Roman „Dva pira“ završen 1864. izlazi u nastavcima u listu Domobran, a Deželić joj tom prilikom šalje bijednu zaradu od 30 ft.

Redovito se javljala na stranicama književnih časopisa: Danica, Kolo, Der Pilger, Neven, Leptir, Glasonoša, Naše gore list, Dragoljub, Hrvatski sokol. Prati  periodičku štampu, dolazi u kontakt sa mnogim naprednim ljudima: Gajem, Draškovićem, Vranyczany-jem, Nugentom, Vrazom, Vukotinovićem, Fabkovićem, Mažuranićem, Babukićem, Kušlanom, aktivno sudjeluje u kulturnom životu grada, čak i glumi u amaterskom kazalištu. U rujnu 1843. godine penje se na staru razvalinu nepristupačne klisure u mjestu Okić, a u studenom nakon pettjednog bolovanja  umire majka Ana. Prema testamentu  kuću je ostavila Veroniki, Dragojli , Mini i Josipu a bratu Ognjeslavu 500 ft.  Najstarija sestra Ljuboslava umrla je krajem 1839., kad je Dragojla bila u Veneciji,  a svak Peterle nešto ranije. Ostavili su iza sebe dvoje maloljetne djece: Zorku i Ljudevita. Dragojla i Mina su prema testamentu mogle odlučivati o eventualnoj prodaji kuće i raspodjeli imetka.  U to su doba karlovački trgovci bili zainteresirani za Jarnevićevu 2, „i za nju se sada jagme“ piše Dragojla, „ona bo na pervom miestu stoji što se tergovine radi tiče, i mnozi za njome uzdišu.“ Dragojlin  svakodnevni obiteljski život nakon smrti majke postaje teži i odgovorniji, jer sad na brizi  ima  dvoje djece preminule sestre Ljuboslave.  Nećakinja  Zorka   rođena 1832.  stasala je u razuzdanu i  lažljivu djevojčicu,  pa čitatelji  dnevnika imaju priliku upoznati sirotinjskog oca i budućeg bana pučanina Ivana Mažuranića. Njegov posao je bio da zbrine Zorku u neku obitelj za njezin pripadajući dio nasljedstva od 290 ft srb.  Mažuranić  nudi drskoj i jezičavoj Zorki  boravak u njegovom domu, s tim da pomogne njegovoj supruzi u kućanskim poslovima, ali se Zorka nakon 15 dana vraća  kući, u kako ona kaže: „pakao“.

Došlo je vrijeme i za popravak kuće Jarnevićeve 2, pa za velik i naporan posao popravljanja  sestre posuđuju 800 ft  od Antuna  Jordana (vlasnika kuće Stross. trg 1 i kasnijeg gradonačelnika Karlovca) što planiraju vratiti iznajmljivanjem sobe i dućana koji trenutno vodi neki Janušić. Godine 1846. za  dućan su bili zainteresirani  trgovci  Aleksić i Beindinger (njegova kćer Sofija udala se za Slavoljuba Ritoniu, Radićeva 7).  Aleksić se premišljao, dolazio i u društvu trgovca Baraka (vlasnika palače Vranyczany - jeve 6) i napokon potpisao ugovor za dućan, magazin i  jednu sobu u travnju 1847. za ukupno 312 ft srb. na godinu.  U međuvremenu, iz svijeta se vraća brat Ognjeslav, „na najvećem stupnju biedan i zanemaren, izgladjen i ozebao, smerdi kao kuga i gotovo nag“ pa Dragojla  od Odbora  gradske bolnice traži smještaj za brata, koji mora   platiti 1 ft na dan. Brat Ognjeslav umire u siječnju 1847. godine.

U studenom 1850., u vrijeme apsolutizma,  kad zbog cenzure nije mogla toliko razvijati svoj književni rad, Dragojla odlučuje da sa njemačkom spisateljicom Naetericom  i  učiteljicom  „rukotvornosti “ Kubinkom  otvori učinoicu za djevojčice. Podučavanje se  nakon jednomjesečnog trajanja u kući doktora Naetera preselilo u Dragojlinu  kuću.   Naeterica, rođena Čehinja, bila  je učiteljica njemačkog i češkog, Kubinka učiteljica ručnog rada, a Dragojla ilirskog jezika; zemljopis, katekizam i ostalo poučavale su naizmjence. Za podučavanje Dragojla je morala sama obilaziti  karlovačke obitelji i skupljati  djevojčice. U pomanjkanju udžbenika učiteljice su za svoj posao upotrebljavale  knjige koje im je donosio  Dragojlo Kušlan, pjesme Ivana Trnskog, Ostrožinskog, slovnicu (gramatiku) slavenskih jezika.

Trebalo je puno strpljenja u radu sa  raspuštenom i zanemarenom djecom ondašnje varoši, koja su od rane dobi odlazila  s roditeljima na kojekakve veselice gdje  im se nudio i alkohol. Dragojla je  posjedovala osobine potrebne prosvjetnom radniku: psihofizičku kvalitetu, umjela je secirati sebe i druge, dobro procijeniti osobine ličnosti, trudila se savladati hrvatski  jezik, pohađala je kazalište, pješačila i putovala, djeci je htjela usaditi bogoljublje, krepost, a djevojčice odgojiti u dobre bračne družice,  vrijedne  i  brižne majke. 

Ona u Dnevniku piše: „Sam bog znade kako gorki je učiteljski hleb! I kako redko se može s dobrim posledicam svoga napora hvastati! Ubrzo u poslu ostaje sama, Kubinka i Naeterica odustaju, stiže godina 1852. kad joj se naglo pogoršava zdravlje.  Odlazi u Topusko i tamo nalazi liječnika Ogulinske regimente, pisca  ilirske slovnice  i vatrenog domoljuba  Augustinovića s kojim provodi vrijeme razgovarajući o novom pravopisu  i duhu ilirskog jezika. Nakon dugogodišnjeg gušenja strasti, besposlena, opuštena toplom  vodom i ugodnim razgovorom s krasnim lieutmanom  druge Banske regimente Tošom  Milićem prepušta se trenutnoj slabosti i  završava  u ljubavnom  zagrljaju. Kasnije taj čin racionalno komentira: „Stvar je činjena – niti je nesmiem žaliti (..) No valaj moram iskreno reći, da sam očekivala više ugodne ćuti kod ovaka posla, nego što sam je poćutila.“  Ipak najradosniji dan je onaj kad  u toplice stiže Trnski sa suprugom i djetetom.  Rukovali su se i poljubili, ali  osjećaj je bio sasvim drukčiji od onog s Milićem. Trnskog je viđala s vremena na vrijeme, kad bi banuo u Karlovac ili bi ga ona posjetila u Vrginmostu ili Glini. Posvetila mu je mnoge retke svog dnevnika, ali  ju fatalna ljubav prema njemu nije priječila  da poštenjaka Ivana Trnskog opiše kao slavohlepnog, sujetnog i sebeljubivog slabića koji je oženio strankinju, u karijeri napredovao do majora, kasnije postao zastupnik u saboru,  a dopustio da mu niti jedno od petero djece ne govori hrvatski. Još ondašnja javnost  držala je da je Trnski svoje „Kriesnice“ posvetio nesuđenoj Dragojli.

Nakon povratka iz Topuskog liječnik joj dijagnosticira zapušteni reumatizam kojem je naškodila topla voda i preporučuje joj homeopatske lijekove. Brat Josip postaje župnik u Pribiću pa predlaže njoj i Mini da prodaju kuću u Karlovcu i kupe „ledinu koja leži u sredi sela“ gdje će sagraditi  svoju novu kuću.

U ožujku 1853. postižu dogovor pa Dragojla daje oglas u Zagrebačke novine. Dragi čitatelji ovog teksta odlučila sam  citirati dio Dnevnika koji govori o prodaji  Jarnevićeve 2, meni je sipmatičnije da to čitate iz Dragojlinog pera, osim toga prodavala se kuća koja je bila u vlasništvu Jarnevićevih pedeset godina, a postoji i danas:

„22. ožujak 1853.: Predvečer je bio došao neki gradjan: Vuković da se s nama za kuću pogadja, i nekako čudnovato mi biaše oko serdca, ali samo časak mali, kada se o ovoj stvari govor zametnu. No sada mi je svejedno. Odlučile smo da ju prodamo i tako neka pripane komu bilo, neće me glava boljeti, samo da se s Karlovcem prostim.“

„23. ožujak 1853. Do podne biaše opet došao Vuković sa Malivukom da se pogadja za kuću, no se nismo pogodili, buduć je davao samo 5 400 ft za ovu cenu je nebi rado dale (..) medjutime se promisli Aleksić, te dodje gori po obedu da se on za kuću pogadja; za kratkom pogodbom smo se porazumile i odpustile smo mu za kuću 5 600 ft. On sam nezna da je kuća u slabom stanju. I kako joj zlo temelj stoji; no ja i sestra znamo, da mokrini u magazinu i dućanu nije drugačije pomoči , već da se kuća uzdigne i podzida; a to zahteva mnogo novacah kojih mi neimamo; pustiti pak kuću ovako stajati svaki dan zgubiva, i za koju godinu bi morale i mi kod nje gubiti. S toga neka ide! – brat nam će u Pribiću sagraditi kuću, da kako s našimi novci i onde ćemo mirno i s manjom brigom živeti.“

Dan kasnije brat  Josip u Pribiću kupuje zemlju za gradnju kuće, Dragojla, Mina i Aleksić odlaze u varošku kuću (magistrat) da sastave ugovor. Karlovčani nisu krili čuđenje zbog prodaje  kuće i „mnogim je to težko verovati.“  „Ali stvar je činjena! Ova kuća nosila je Jarnevićevo ime kroz 50 godinah i 23 dana (od 1803., op. B. F.) neka sada drugo ime nosi  buduć je u svoj ovoj okolici najdulje ona jedno ime nosila. A težko će Aleksićevo tako dugo nositi.“
Krajem  travnja 1853. obveznicu koju je dobila od Aleksića, u vrijednosti 1500 ft (njezin dio nasljedstva) Dragojla je odnijela na uknjiženje u magistrat a u Dnevnik  upisuje da osjeća jake bolove pod desnom rukom.  
Posljednji dan boravka u Karlovcu bio je 5. listopad 1853., kad braća  u dvije runde po troja natrpana kola odvoze sve što imaju put Pribića. Dragojla ne žali za Karlovcem, ali se ne raduje ni Pribiću, jer zna da ni tamo neće biti sreće ni zadovoljstva. Zanimljiva je činjenica da je ona dobro procjenjivala svoju braću, znala  je njihove loše osobine, lakomost i neprihvatljivo ponašanje , ali  im je  uvijek bila pri ruci i brinula o njima.
Davorin Trstenjak u „Savremeniku“ 1906. piše da se Dragojla ničim nije toliko odlikovala koliko rodoljubljem i plamenitim značenjem. Kad je brat Josip postao kapelan u Trgu kod Ozlja, sestra Mina  i Girth odlaze živjeti k njemu na crkveno imanje,  a novosagrađenu  kuću jedno vrijeme iznajmljuju. Dragojla je cijeli život živjela štedljivo, razborito, pazila je na svoju sigurnost a  pošto nije svojim dijelom nasljedstva učestvovala u izgradnji nove kuće u Pribiću , seli  u nisku kuću s malim prozorima kroz koje jedva prodire svjetlost, pod slamnati i podrti krov kroz koji curi kiša i  gdje joj „vihar piri kroz stotinu rupah.“

U periodu od 1853. do 1866. za vrijeme boravka u Pribiću i Krašiću odvija se najznačajniji i najvredniji period njezinog  pedagoškog rada (prije toga četiri mjeseca  godine 1846. / 1847. u Ladislavcima, Zagorje). U svojoj skromnoj kućici okuplja sitnu seljačku dječicu, uči ih čitati, pisati, računati, pjevati i moliti se Svevišnjem. Ma koliko skromno živjela od kamata i slabe učiteljske plaće Dragojla ipak financijski pomaže proletariziranog seoskog momka Niku, Praznika  i ostalu seosku sirotinju. Moram ovdje spomenuti da je  svima poznata njezina ljubav prema pobratimu Trnskom, ali Dragojlino srce je nekoliko puta zaigralo  zbog blizine i privlačnosti naočitih mladića. Prva velika i fatalna ljubav bio je Franjo Redinger još 1833., a završila je rastankom dvoje zaljubljenih, kad Redinger dobiva otkaz u Pretterovoj tiskari  i vraća se u svoj zavičaj. Ona se nakon sedamanest  godina, u dnevniku 1850.,  prisjetila  točnog datuma njegovog odlaska. Zatim je u Bistrici upoznala kapelana Kirchlechnera, pa u Topuskom  već spomenutog Tošu Milića, u Pribiću seoskog momka Niku koji je pridonio njezinom potpunom ozdravljenju i Gornika, čovjeka dobrog srca, ali prostih strasti,  koji joj je zamalo postao  muž.
U svibnju 1858. naglo se razbolijeva i umire brat Josip.  Sahranjen je kod  Sv. Vida pod Ozljem. Imanje je naslijedila sestra Mina a Dragojla se svega odrekla.

Kad  su  godine 1866. nećakinja Aurora i suprug  joj Mirko Cesarac  kupili  kuću u Gospodskoj ulici, (danas Šimunićeva 3) i započeli pekarski posao, imole Dragojlu novčanu pomoć i nude joj svoju kuću kao njezinu.  Ona piše u dnevniku da je kuća „stara podrtina, koja neima gotovo ni krova nad sebom, ali to Cesarac pokriva, krpa, zidje i nemalo sam kuću prevraća.“ Plemenita i brižna Dragojla koja  je rastrošnoj i nerazumnoj nećakinji Zorki  od njezinog rođenja žrtvovala mnoge sate  svog života, svjesna s kim ide pod zajednički krov, svejedno priskače u pomoć,  jer  „ta do njih i neimam roda, pa ću nastojati da im budem od koristi.“   Dala je  Cesarcu 1000 ft., on njoj obveznicu koju je uknjižila na kuću, uselila se u golubinjak na tavanu do kojeg joj je trebalo prijeći 26 stepenica i gdje je u kolovozu 1867. skapavala od vrućine.  Osim toga piše da je pekar Mirko Cesarac bio zao suprug, kartaš i loš gospodar koji nije znao dati reda ni ženi ni djeci. Čini mi se da Dragojla nije imala gorih dana u životu od onih provedenih u obitelji Cesarac. U kuću su se, na stan, u travnju 1872. doselila dva učitelja: Davorin Trstenjak i Stjepan Valjak koji su uz pomoć, također prosvjetara Janka Tomića Dragojline zadnje godine i pisane uratke usmjerili na pedagogiju i priskrbili joj članstvo u Hrvatskom pedagoško – književnom zboru. Ona piše članke: O učiteljima, O domoljublju i odgojenju ženske mladeži, Protiv dječjih plesova, Uzgojivanje žene, Izbor učitelja za više djevojačke škole i posljednje objavljene priče za djecu: Pepelari, Poštena djeca, Sirote i Mudre izreke. Njezine mudre izreke odraz su njezina stila života. Godine 1873. 30. ožujka napisla je oporuku za svoju imovinu. Naša najnaprednija i najobrazovanija žena 19. stoljeća umrla je 12. ožujka 1875. a „Svjetlo“ 1 kolovoza 1885.  piše da je Odbor za izgradnju spomenika 28. srpnja razgledao spomenike što ih je postavio g. Strašenjak iz Zagreba, odabrao kamen i mjesto za Dragojlin spomenik u blizini Pirečnikova spomenika. Isti časopis 24. listopada 1885. javlja: „Bijasmo na dubovačkom groblju i opazismo liep spomenik Dragojli Jarnevićevoj.“

(Grob svoje majke Dragojla je posjetila posljednji put za Sesvete u studenom  1864. godine. U to vrijeme bio običaj da se grob može prekopati nakon 25 godina. Kako Dragojla nije imala novaca za otkup groba, a nije joj niti  nuđeno, grobno mjesto njezine majke otkupila je Njemica.)   

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.