Tri simbola

Napisao Ivica  Sečen

"Weihnachten 1945
zum  Andenken
an
4 deutsche
Kriegsgefangene"

Na malenom, drvenom, srcolikom postolju, sa donje strane, urezan je tekst koji ste upravo pročitali. Samo Bog zna koliko je sudbina vezano uz tih osam riječi, koliko je molitvi upućeno Svevišnjem da bi se saznala sudbina onih što ostadoše kod kuće, onih što u nekoj dalekoj, tuđoj zemlji sa zebnjom dočekivaše svaki novi dan, onih koji pred zalazak sunca u sjeni neznanca – u nekom polurazrušenom njemačkom gradu – gledahu sliku oca, koji se ne vraća sa ratišta. Da li je to Preradović pisao o sebi ili je, nostradamovski, opjevao  sudbinu ove četvorice bezimenih njemačkih zarobljenika, koje je Alojzija Gregl u nekoliko navrata nahranila, a živjela je u Domobranskoj ulici br. 6 ,  kada je rekao:

Bože mili, kud sam zašo!      
"Noć me stigla u tuđinju,

Majko mila, majko draga;
Da ti vidiš svoga sina!

Da ti vidiš njega sada
Ti bi gorko zaplakala ..."

Radili su ti zarobljenici na raščićavanju ruševina u gradu, na izgradnji željezničkog mosta, kao što uvijek i svagdje teške i opasne poslove obavljaju oni do kojih ti nije stalo (uostalom, zar nije  i naš Ruski put  dobio ime upravo po radnicima s istoka).   

Vjerojatno ne pamtite - na tom je prostoru nekada stajala niska zgrada "Gostionice Grga" jedna od najpoznatijih u Karlovcu. Danas tamo jure automobili koji na semaforu skreću prema tržnici ili prema Tomislavovoj ulici pa njome dalje do košarkaškog igrališta u šancu. Od gostionice je  ostala je tek poneka mala sličica na kojoj gledamo kako je rušenjem postojeće prizemnice,  s parkom ispred, grad proširio svoje vidike, otvorio se prema Luščiću. Ima  grad  svoje zakonitosti, slagali se mi s njima ili ne, prepravlja iznutra i proširuje prema vani, preoblikuje svoje lice, ali mijenja i ljude u sebi. Za ovu kratku storiju, o zgradi i ljudima na toj adresi – Domobranska 6,  dostatna je ova mala drvena uspomena na jedno vrijeme, prostor i ljude. Ostavili su je ti neznanci na prozoru gostionice, vjerojatno u žurbi, prije kretanja u nepoznato, kao zahvalu za topli obrok i ljudsku riječ.

Rat je okončan, ali ne i stradavanja. Niste valjda pomislili da bi vojska koja gubi rat prošla po završetku borbi bez svojevrsne katarze. Uvijek su pobjednici bili oholi i nemilosrdni. Koliko je samo stratišta i grobova rasuto ovim, nama bližim krajevima, koliko od očiju javnosti sakrivenim gubilištima i nikad priznatim pokapalištima. Pobjednici su oduvijek bili izuzetno nemilosrdni. Tako ni poslije tog velikog svjetskog rata na ovim prostorima nisu bili drugačiji. Na  nama nepoznata pogibališta odvodili sve one "koji su služili nenarodnoj vlasti", koji su voljeli svoju Hrvatsku više od nekih "ideala" Marxa i Staljina, koji su u lažnom zajedništvu kraljevske Jugoslavije sanjali o svojoj nezavisnoj državi. (Druga je priča što je njihove snove poglavar rasprodao u bescjenje.)  Ali isto tako, istovremeno, stradavao je i zarobljenik tuđe, neprijateljske vojske, od trenutka zarobljavanja u pravilu samo mali čovjek. Ljudski je plakati i nad tim sudbinama pobijeđenjih, gaženju po njihovoj budućnosti u ime neke krajnje dvojbene budućnosti drugih. Pobjednik je jednima i drugima namijenio sudbine koje nemaju veze sa ljudskošću.

Ipak, koliko nam god teško bilo, treba znati: Nikad nećemo imati budućnost budemo li se uvijek  samo vraćali u prošlost, što nikako ne znači da trebamo sve zaboraviti.

I nije to nažalost, a kako rekoh, od jučer. Povijest je puna primjera u kojima zarobljenici plaćaju za rat koji sami nisu izazvali, u koji dobrovoljno nisu došli, koji svojom krivicom nisu niti izgubili. One koji ostaju živi, bez obzira na kojoj se strani fronte njihovi ili oni sami nalazili, jednako boli pomisao:  da li je njihova voljena osoba skončala od osvete onog koji napada ili onog koji se branio. A nepronađeni i neobilježeni grob daleko se dublje utiskuje u sjećanje, jače boli. Vjerujte mi,  ne mora mi nitko o tome ništa pričati. Trebam se samo sjetiti svoje mame i bratove slike na zidu.

Bilo je to 1945. nekoliko dana prije no što su pobjednici ušli u Karlovac. Iz turanjske vojarne, bit će tamo sutra Muzej Domovinskog rata,  u nepoznato je otišla satnija golobradih vojnika. Gdje su završili, nikad se nije saznalo. Samo je jedna partizanka namjerno izjavila pred majkom žrtve: Sve smo ih poklali! Godinama sam na staklu uokvirene, uvećane slike, u roditeljskoj spavaćoj sobi, gledao otiske usana  na čistom staklu.

Vraćam se priči o onom malom "suveniru" i njegovim autorima.

Nigdje nisu ostala zapisana imena ove četvorice njemačkih zarobljenika. U obitelji, koja im je ponudila te tople obroke, onako na brzinu i potajno,  dok se o njihovoj sudbini ne odluči u "višoj instanci", nije ostalo potpunije sjećanje na te ljude. Domaćini su umrli, "djeca" su tada bila još premlada da bi tako što upamtila. Kamo su i kada otpeljani ostaje tajna. Iza njih je ostalo ovo drveno "sjećanje", ova tri simbola kao suvenir, kao neizrečena priča, kao podsjetnik na – istina - neprijateljske vojnike, ali na ljude koji su lijegali s mišlju na svoje obitelji, na voljeni grad, misleći sa strahom o sutrašnjem danu kao velikoj nepoznanici. Možda su se skrušeno i molili nekom svom Bogu s nadom da će još jednom vidjeti svoj dom. Zato je izrađena i ova drvena potkovica, simbol obrane od nesreće, veće i od one  koja ih već snašla,  zaštita od zlih duhova, uroka, nepredvidljivog zla.

Na postolju u obliku srca, tom simbolu profane ljubavi, ispravnosti  i prijateljstva, nalazi se i  sidro. Ono predmetno, kao dio brodske opreme, lađu na nekom mjestu zadržava svojom težinom, a u svijesti ljudi utjelovljuje stalnost, izdržljivost, smirenost, vjernost. Sidro, talisman, je povezano  s nadom  koja jedina preostaje osloncem u životnim teškoćama, ona nam pomaže izbjeći duhovni brodolom, njime izražavamo volju da se ne prepustimo nemilosrdnim udarcima sudbine.

Tko zna, da li je to samo slučajnost, odraz pomanjkanja drugih materijala, ali i drvo u kojem su izrazili svoj strah, svoju čežnju, ljubav, nadu, vjeru – ima svoju simboličnu vrijednost.

Drvo (stablo) je veza između neba i zemlje, čovjeka i boga. Raste iz tla i stremi u visine prema Svevišnjem, komu su ta četvorica zarobljenika, kome svi mučenici oduvijek, upućuju svoje molitve. I evo, od oblika do oblika, od znaka (piktograma) do znaka – uspomena.

Tako, ta tri simbola, izrađena negdje oko Božića godine Gospodnje 1945. i ostavljena na prozoru gostionice prije odlaska u nepoznato, kao trag sudbine koju nisu mogli predvidjeti, kojoj nisu mogli pobjeći, koja im je negdje u dlanovima upisana još davno prije rođenja, (kao zahvala za malo ljudske topline koju su ti zarobljenici dobili u obitelji u kojoj  su dobili topli obrok i ljudsku riječ,  a koja je bila tako rijetka pojava u svim, pa tako i tom prošlom svjetskom ratu)  nadživjela su –  pretpostavljam – svoga majstora.      

Možemo jedino vjerovati da nisu bila izrađena uzalud, jer na polici vitrine u jednoj drugoj kući, u koju su poslije rata uselila ondašnja djeca iz tadanje Domobranske 6, stoji ta uspomena i u nju utkana nada o njihovom sretnom povratku svojim domovima. Na postolju, na poleđini srcolikog predmeta može se pročitati tekst:......)

"Božić 1945
za sjećanje
na
4 njemačka
zarobljenika" 

Sva prava fotografija postavljenih na kafotka.net su pridržana od strane njihovih autora ili vlasnika i bez autorovog se pismenog odobrenja ne smiju kopirati niti upotrebljavati na bilo koji način. ALL RIGHTS RESERVED.